Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (pokrata: SFRJ), pod kolokvijalnim imenom Druga Jugoslavija ili Titova Jugoslavija, naziv je za bivšu socijalističku državu koja je obuhvaćala današnje države Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Sjevernu Makedoniju, a postojala je od 1943. do 1992. godine – kada je nastupila njena disolucija, tj. raspad SFRJ.

Kroz cijelo vrijeme njezinog postojanja, cjelokupnu vlast u državi imala je komunistička stranka, tj. Savez komunista Jugoslavije (do 1952. Komunistička partija Jugoslavije) na čelu s Josipom Brozom Titom. Bila je osnivačka članica Ujedinjenih naroda,Founding Member States, research.un.org, pristupljeno 16. studenog 2020. Pokreta nesvrstanih i raznih drugih međunarodnih ustanova poput primjerice CERN-a.The CERN convention was signed in 1953 by the 12 founding states Belgium, Denmark, France, the Federal Republic of Germany, Greece, Italy, the Netherlands, Norway, Sweden, Switzerland, the United Kingdom and Yugoslavia, and entered into force on 29 September 1954., Our Member States, home.cern

Proglašena je 1943. godine na teritoriju Kraljevine Jugoslavije pod nazivom Demokratska Federativna Jugoslavija, te je kasnije međunarodno priznata kao pravni nasljednik Kraljevine. 1946. godine je dobila službeni naziv Federativna Narodna Republika Jugoslavija, a Ustavom 1963. dobila je svoj posljednji naziv Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

S obzirom na to da je najveći dio postojanja bila pod vlašću Saveza komunista Jugoslavije, odnosno kao službenu ideologiju i društveno-ekonomski sistem koristila socijalističko samoupravljanje, za SFRJ se koriste izrazi socijalistička ili komunistička Jugoslavija. Zbog dugogodišnje vlasti Josipa Broza Tita, koristi se također i naziv Titova Jugoslavija. Od raspada SFRJ 1991. godine do danas se često koristi koristi izraz bivša Jugoslavija.

SFR Jugoslavija je postigla nezanemariv međunarodni ugled zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu dominaciji SSSR-a pod Staljinovim vodstvom, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planete; s druge strane je u SFRJ bilo znatnih problema na području ljudskih prava, slično stanju u drugim zemljama kojima su vladale komunističke partije."Ljudska prava u hrvatskoj emigrantskoj misli (1945–1990)", IVAN ČULO, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 46/2(92) (2020) 439–643

Tijekom svojega postojanja će komunistička Jugoslavija pristupiti brojnim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Međutim se u SFRJ sve zakone, pa i one kojima su se razrađivala ljudska prava, primjenjivalo uz jaku ideološku obojenost; stoga su ravnopravnost uživali samo oni građani koji izražavaju od režima prihvaćeno političko mišljenje. Svi drugi su bili i de facto i de iure neravnopravni.

Godine 1989. – u vrijeme tzv. Perestrojke u Sovjetskom Savezu – postali su mogući prvi stidljivi oblici oporbene djelatnosti: intelektualci su govorili na tribinama, a policijske službe ih zbog toga nisu zatvarale. Nakon pada Berlinskog zida u listopadu 1989. i Revolucije u Rumunjskoj u prosincu iste godine, početkom 1990. god. dopušteno je u Jugoslaviji (ne u svim njenim dijelovima ravnomjerno) osnivanje novih političkih stranaka i potom 1990. dolazi da prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i drugim republikama SFRJ. Povodom tih izbora, ukazuje se temeljna nestabilnost jugoslavenske državne tvorevine, te su zapravo oni predstavljali uvod u raspad SFRJ: ne-komunističke vlasti Slovenije i Hrvatske teško su nalazile zajednički jezik s komunistima koji su uglavnom nastavljali upravljati preostalim dijelom Jugoslavije – u tome su srpski komunisti ponavljali tezu o ugroženosti Srba i potpirivati nezadovoljstvo etničkih Srba u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini, pripremajući se za mogućnost oružanog obračuna između naroda Jugoslavije. Nikakva jača svejugoslavenska politička snaga se nije formirala, a preko granica pojedinih republika surađivale su razne stranke isključivo po etničkom principu: stranke Srba su surađivale sa strankama Srba iz drugih republika, a primjerice HDZ iz Hrvatske je surađivao s HDZ BiH. Zajednička Jugoslavenska narodna armija – u kojoj je prevladavao srpski zapovjedni kadar, znatno više nego u ukupnom stanovništvu Jugoslavije – u svibnju 1990. god. odlučuje razoružati Teritorijalnu obranu u Sloveniji (provedba te odluke u Sloveniji nije uspjela), Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i odmah potom pristuplja masovnom dijeljenu vojnog naoružanja etničkim Srbima u Hrvatskoj"Jugoslavenska narodna armija u agresiji na Republiku Hrvatsku 1990. – 1992. godine", Davor Marijan, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 33 No. 2, 2001. i u Bosni i Hercegovini."Doyle: Bosanski Srbi su se naoružavali iz skladišta JNA", Goran Jungvirth, Radio Slobodna Europa, 23. kolovoza 2012. Pristupljeno 15. svibnja 2025.

SFRJ valja razlikovati od Savezne Republike Jugoslavije, koja je postojala od 1992. do 2003. godine – koja je pretendirala biti isključivi nasljednik SFRJ, ali joj međunarodna zajednica to nije priznala: smatra se u međunarodnoj zajednici da je SFRJ prestala postojati 1992. godine bez univerzalnog pravnog sljednika."A GUIDE TO THE UNITED STATES' HISTORY OF RECOGNITION, DIPLOMATIC, AND CONSULAR RELATIONS, BY COUNTRY, SINCE 1776: KINGDOM OF SERBIA/YUGOSLAVIA", službene stranice U.S Department of State (Office of the Historian). Pristupljeno 10. veljače 2022.

Ime države Država je promijenila tri službena imena:

od drugog zasjedanja AVNOJ-a (29. studenoga 1943.) novostvorena država zove se Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ)Hrvoje Matković "Povijest Jugoslavije" s 257 deklaracijom Ustavotvorne skupštine od 29. studenoga 1945. država se zove Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ)ibid s 280 Ustavom od 7. travnja 1963. država se zove Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ)ibid s 341-342

U doba njenog postojanja nazivali su je Nova Jugoslavija, kako bi ju razlikovali od prethodne, stare tj. Kraljevine Jugoslavije.

U pravnoj znanosti postoje autori koji smatraju Kraljevinu SHS i raniju Kraljevinu Srbiju te istom državom; takvi autori u pravilu smatraju također i da su Kraljevinu Jugoslaviju i kasnija SFRJ jedna te ista država (tj., da je svaka Jugoslavija u suštini bila "proširena Srbija"). Drugi kritiziraju takva stajališta, kao bazirana na neadekvatnoj primjeni pravila međunarodnog prava.„The Evolution of the Succession Process in Former Yugoslavia“ , Enver Hasani, „Miskolc Journal of International Law“, Vol. 4. (2007) No. 2, str. 12-37 Noviji autori uglavnom konstatiraju da je "FNRJ nastala nakon završetka Drugog svjetskog rata",„Kontinuitet državne imovine BIH“ , Amir Dehić, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici, br. 13 god. 6, v. str. 140 a čak je i Republika Srbija tijekom pregovora o sukcesiji iza SFRJ pobijala tezu da bi SFRJ bila pravni sljednik Kraljevine Jugoslavije."Financial Aspects of State Succession: The Case of Yugoslavia" , Ana Stanič, „European Journal of International Law“, Vo. 12 (2001), No. 4

Povijest

Drugi svjetski rat i poraće Tijekom Drugog svjetskog rata KP Jugoslavije (KPJ; zabranjena od 1921), pod vodstvom Josipa Broza-Tita, uspješno je organizirala partizanski oružani otpor okupatorima i njihovim saveznicima, snagama NDH i ostatcima kraljevske vojske (četnici). Od kraja 1942. partizanski je pokret stvarao političko-predstavnička tijela (AVNOJ i dr.), kao osnovicu za federalno uređenje poratne Jugoslavije. U borbi za diplomatsko priznanje, Tito je pristao (1944.) na sudjelovanje dijela građanskih stranaka u prijelaznoj vlasti i izborima, no njihov veći utjecaj bio je blokiran. Privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije, pod Titovim predsjedništvom, osnovana je u ožujku 1945. i priznata od Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a. Nakon prvih poratnih izbora (11. studenog 1945.), KPJ zadržala je vlast i uspostavila jednopartijski režim. Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) proglašena je 29. studenog 1945. (svrgnuta dinastija Karađorđevića bila je lišena svih prava). Tito je bio imenovan za premijera, a 14. siječnja 1953. postao je predsjednik republike. Ustav FNRJ donesen je 30. siječnja 1946., a do početka 1947. doneseni su i ustavi republika (Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Slovenije, Srbije i Hrvatske). Uspostavljanje republika provedeno je uz znatne izmjene teritorija južnoslavenskih zemalja ujedinjenih 1918. Hrvatska je sjedinila područje nekadašnje Hrvatske i Slavonije, Dalmaciju, područje Rijeke i veći dio Istre, dobila je Međimurje i Baranju, a ustupila istočni Srijem (Srbiji) te Boku i južno primorje (Crnoj Gori, koja je Srbiji ustupila Metohiju). Od nekadašnje južne Srbije stvorena je Makedonija, a Vojvodina je ušla u sastav Srbije. Sloveniji je pripojeno Prekomurje, a nakon razgraničenja s Italijom (1947., 1954.) i dio teritorija ustupljenoga Rapallskim ugovorom (veći dio Istre sjedinjen je Hrvatskoj). Uglavnom nepromijenjene ostale su granice Bosne i Hercegovine, koja je Crnoj Gori ustupila područje Sutorine. U Srbiji su 1945. formirane Autonomna Pokrajina Vojvodina i Autonomna Kosovsko-Metohijska Oblast (od 1963. Autonomna Pokrajina Kosovo). Od kraja 1950-ih, nakon dovršena razgraničenja prema susjednim državama, FNRJ je obuhvaćala oko 255 800 km²: Srbija 34,5% (88 361 km²), Hrvatska 22,1% (56 542 km²), BiH 20% (51 129 km²), Makedonija 10,1% (25 713 km²), Slovenija 7,9% (20 251 km²) i Crna Gora 5,4% (13 812 km²). Oko 8,4% teritorija FNRJ obuhvaćala je Vojvodina (21 506 km²), a 4,3% Kosovo i Metohija (10 887 km²); Vojvodina je obuhvaćala 24,3% srbijanskoga teritorija, a Kosovo i Metohija 12,3%. Prema udjelu u ukupnom stanovništvu (16,93 milijuna stanovnika 1953.) najviše je bilo Srba (41,6%), Hrvata (23,4%) i Slovenaca (8,8%), a zatim neopredijeljenih Jugoslavena (5,9%), Makedonaca (5,3%), Šiptara, tj. Albanaca (4,5%), Madžara (3%), Crnogoraca (2,8%), Turaka (1,5%) i dr. Većina neopredijeljenih Jugoslavena bili su Muslimani, kojima je pod tim imenom nacionalna zasebnost priznata tijekom 1960-ih. Nacionalna se struktura stanovništva u idućim godinama promijenila: 1981. u ukupnom stanovništvu SFRJ (22,4 mil.) Srba je bilo 36,3%, Hrvata 19,8%, Muslimana 8,9%, Slovenaca 7,8%, Albanaca 7,7%, Makedonaca 6%, Crnogoraca 2,6%, Madžara 1,9% i dr.

Razdoblje II. svjetskog rata i dolaska komunista na vlast bio je od središnjeg značaja u propagandi jugoslavenskog komunističkog režima, te se o okolnostima koje za tu propagandu nisu bile povoljne nije uopće smjelo govoriti i pisati, čak ni u znanstvenim djelima. Odmah nakon što su komunisti ovladali Beogradom krajem 1944. godine, organizirano su pristupili uništavanju arhivske građe koja je govorila o za njih neugodnim činjenicama; istodobno su namjerno u arhive umetani krivotvoreni dokumenti koji su komuniste prikazivali u boljem, a njihove suparnike u lošijem svjetlu."Saradnja Brozovih partizana i Pavelićevih ustaša u drugom svetskom ratu na teritoriji Nezavisne države Hrvatske", Vladislav Sotirović, "Serbian Studies Research" Vol. 5, No. 1, 2014., str. 119-145. Pristupljeno 13. veljače 2022.

Međunarodni odnosi