mini|desno|250px|Sunčeva svjetlost svijetli kroz oblake.

desno|mini|250px|Oblaci tijekom zalaska Sunca.

mini|desno|250px|Prosječne godišnje temperature na Zemlji.

mini|desno|250px|Prosječna temperatura površine Zemlje je oko 288 K (14 °C).

mini|desno|250px|Dnevni tijek promjena tlaka zraka u sjevernoj Njemačkoj (crnom bojom).

mini|250px|desno|Sve češća nevremena kao jedna od posljedica globalnog zatopljenja.

mini|250px|desno|Izobare na meteorološkoj karti.

mini|desno|250px|Temperaturna inverzija u Bratislavi viđena s vrha mosta Nový Most (2005).

mini|desno|250px|Snaga bure, Nin.

mini|desno|250px|Vlažan zrak u tropskoj šumi.

mini|desno|250px|Oluja u Kaliforniji.

mini|desno|250px|Tornado.

mini|desno|250px|Pijavica.

mini|desno|250px|Islandska ciklona 4. rujna 2003.

250px|mini|desno|Pješčana oluja se približava gradu Al Asad u Iraku, 2005.

mini|250px|desno|Munje nastale za vrijeme grmljavinske oluje.

mini|desno|250px|Vatra svetog Ilije na jarbolima broda.

250px|mini|desno|Posljedica kisele kiše.

mini|desno|250px|Polja zahvaćena sušom.

mini|desno|250px|Dvostruka duga.

mini|desno|250px|Miraž na moru.

mini|desno|250px|Zeleni bljesak u Santa Cruzu (Kalifornija), SAD.

Meteorološke pojave ili meteorološki elementi su veličine kojima se prikazuje fizikalno stanje atmosfere i fizikalne pojave u njoj. Glavne meteorološke pojave dijele se na pojave koji ponajviše ovise o djelovanju Sunca (jakost i trajanje Sunčeva zračenja, temperatura zraka), na one pojave koji određuju stanja i promjene mehaničke naravi uz utjecaj sile teže (tlak zraka i vjetar) i na pojave koje su u vezi s vodenom parom u atmosferi (vlaga zraka, oblaci, oborine). U meteorološke pojave ubrajaju se također toplinsko zračenje atmosfere i Zemlje, vodoravna vidljivost, snježni pokrivač, optičke i električne pojave u atmosferi i drugo. Meteorološke pojave utječu jedne na druge, a njihove se vrijednosti mijenjaju vremenski i od mjesta do mjesta. Skup vrijednosti meteoroloških pojava na određenome mjestu u određenome trenutku naziva se vrijeme. Vrijednosti meteoroloških pojava određuju se redovito mjerenjem i motrenjem na meteorološkim postajama.

Oblaci i oborine

Ako u nekom dijelu Zemljine atmosfere koji je zasićen vlagom pada temperatura, kondenzirat će se vodena para i stvarati vodene kapljice. Stvaraju li se te kapljice blizu tla, nastat će magla, a stvaraju li se u većim visinama, nastat će oblaci. Oblaci nastaju i na taj način da se topli zrak kao specifički lakši diže uvis, gdje je niža temperatura. Sadrži li taj zrak veliku količinu vlage, ona će se zbog ohlađivanja kondenzirati, i time će nastati oblaci. Stvaranju magle pogoduju prašina i dim koji se nalaze u zraku. Čestice prašine i dima čine jezgre kondenzacije vodene pare koja je ohlađena ispod rosišta. Zimi odnosno na visokim planinama, kada je temperatura vrlo niska, smrzavaju se vodene kapljice u sitne kristale, koje stvaraju snijeg.

Kiša se sastoji od krupnih kapljica vode. Da bi iz oblaka padala kiša, moraju od sitnih kapljica nastati krupnije, jer sitne kapljice padaju sporo, pa se na putu ispare. Ljeti zbog brzog i velikog zagrijavanja diže se u visinu zrak s velikim sadržajem vlage, gdje se ohladi ispod 0 °C. Kako ljeti sadrži zrak više vlage nego zimi, stvorit će se ohlađivanjem veliki kristali odnosno led, koji pada kao tuča na Zemlju. Zemaljska površina gubi noću ižarivanjem velik dio topline, koju je danju primila putem Sunčeve svjetlosti. Zbog toga nastaje ohlađivanje zraka, a time kondenzacija suvišne vlage u obliku kapljica na površini Zemlje. To je rosa. Zimi zbog istog razloga nastaje ohlađivanje ispod 0 °C, a time smrzavanje rose u obliku iglica, što se zove mraz.

Sve navedene meteorološke pojave, to jest kiša, snijeg, tuča, rosa i mraz, koje nastaju zbog kondenzacije vodene pare u zraku, zovu se oborine. Količina oborina mjeri se visinom sloja vode u milimetrima po četvornom metru (mm/m2) koga bi stvorila voda oborina kad bi ostala na tlu, a da se ne ispari, a niti otiče u zemlju. Na primjer ako se kaže da je u toku 24 sata na nekom mjestu količina oborina 2 mm, to znači da je palo toliko kiše da na svaki m2 dolazi 2 litre vode. Naime sloju vode visine 1 mm na površini od 1 m2 odgovara količina vode od 1 litre, to jest 1 dm3. Suhi krajevi imaju ispod 500 mm oborina godišnje. Za mjerenje količine oborina služi mjerni instrument kišomjer, pluviometar ili ombrometar. Velimir Kruz: "Tehnička fizika za tehničke škole", "Školska knjiga" Zagreb, 1969.

Temperatura zraka

Temperatura zraka, u meteorologiji, je temperatura u prizemnom sloju atmosfere koja nije uvjetovana toplinskim zračenjem tla i okoline ili Sunčevim zračenjem. Mjeri se na visini od 2 metra iznad tla. Temperatura zraka mijenja se tijekom dana i tijekom godine. Dnevni hod ovisi o dobu dana i veličini i vrsti naoblake i može se znatno promijeniti pri naglim prodorima toploga ili hladnoga zraka ili pri termički jako izraženim vjetrovima, na primjer fenu, činuku ili buri. Godišnji hod ovisi o položaju Zemlje prema Suncu, zemljopisnom položaju mjesta, te o klimatskim promjenama. U našim zemljopisnim širinama u prosjeku je najhladniji mjesec siječanj, a najtopliji srpanj. Zbog utjecaja topline tla, uz samo tlo temperatura zraka naglo se mijenja, pa razlika između temperature zraka na 2 metra visine i one pri tlu može iznositi i do 10 stupnjeva. Temperatura zraka pri tlu mjeri se termometrima postavljenima 5 centimetara iznad tla. Najniža je do sada izmjerena temperatura zraka – 89,2 °C na stanici Vostok (Antarktika, 1983.), a najviša 57,3 °C u mjestu Asisija (Libija, 1923.).

Površina Zemlje ugrijava se putem Sunčevih zraka. Zrak se ipak ne zagrijava Sunčevim zrakama, nego od Zemljine površine. Zbog toga temperatura zraka opada s visinom. Iznos za koliko padne temperatura zraka, kad se popnemo 100 metara vertikalno uvis, naziva se vertikalni gradijent temperature. Mjerenja su pokazala da do 4 000 metara nadmorske visine temperatura zraka za svakih 100 metara opada prosječno 0,5 °C ili 5 °C za 1 kilometar. Osim toga temperatura zraka ovisi i o zemljopisnoj širini. Temperatura se također mijenja s godišnjom dobi i tokom dana. Najniža dnevna temperatura u našim krajevima je između 4 i 8 sati, a najviša između 14 i 16 sati. Srednja godišnja temperatura je srednja vrijednost svih temperatura tokom godine. Promjena temperature se ne opažaju duboko u unutrašnjosti Zemlje. Već u dubini od 6 metara vlada gotovo stalno srednja godišnja temperatura u tom mjestu.

Razdioba atmosferskog tlaka

Za proučavanje meteoloških pojava vrlo je važna raspodjela (razdioba) atmosferskog tlaka na površini Zemlje. Atmosferski tlak ovisi ne samo o nadmorskoj visini nekog mjesta nego također o sastavu zraka i o njegovom zagrijavanju. Čim ima više vlage u zraku, bit će atmosferski tlak manji, jer je vlaga lakša od zraka. Da bismo mogli uspoređivati međusobno tlakove koji vladaju na raznim mjestima zemaljske površine, moraju se oni svesti, kažemo, reducirati na morsku razinu. Spojimo li na zemljopisnoj karti sva mjesta koja imaju isti atmosferski tlak, dobit ćemo krivulje izobare. Visina atmosferskog tlaka mjeri se u meteorologiji paskalima (obično hektopaskalima) ili barima (obično milibar): 1 hPa = 100 Pa = 1 mbar.

Ciklona i anticiklona

Izobare su nepravilne i zatvorene krivulje koje pokazuju raspodjelu atmosferskog tlaka na površini Zemlje. Mjesto na kojem vlada najniži atmosferski tlak zove se barometarski minimum, depresija ili ciklona, a mjesto na kojem vlada najveći atmosferski tlak zove se barometarski maksimum ili anticiklona. Zbog razlike tlaka nastat će gibanje zraka od anticiklone prema cikloni. U cikloni diže se zrak uvis, a u anticikloni se spušta prema dolje. Stoga će na površini Zemlje puhati vjetar od anticiklone prema cikloni, a u visini obratno. U ciklonu će se zrak koji se diže uvis ohlađivati, pa ako je zasićen vodenom parom, nastat će kondenzacija, a time i naoblaka. Stoga u krajevima ciklone vladaju vjetrovi, tmurno vrijeme, kiša ljeti, a snijeg zimi. Obratno je stvar u anticikloni, gdje nastaje spuštanje zraka i njegovo zagrijavanje. U anticikloni vlada miran zrak, nebo je vedro, velika žega ljeti, a studen zimi. No često, naročito zimi, u donjim slojevima anticiklone nastaju niski oblaci ili magla.

Temperaturna inverzija

Temperaturna inverzija ili inverzija temperature je porast temperature s nadmorskom visinom. Nastaje na više načina: procesima zračenja (takozvana radijacijska inverzija), na primjer za vedrih noći kada tlo zračenjem brže gubi toplinu nego vlaga u višim slojevima atmosfere, pa se sloj zraka pri tlu jače ohladi, ili se pak apsorpcijom ultraljubičastoga dijela Sunčeva zračenja u gornjoj atmosferi jače zagrije (temperatura zraka iznad 100 kilometara može biti znatno viša od 100 °C); advekcijskim procesima na toploj fronti, kada topli zrak struji iznad hladnijega zraka ili kada se pri hladnoj fronti hladniji zrak uvlači pod topliji (advekcijska inverzija), te procesima supsidencije u anticiklonama, kada se zrak spušta, pri čemu se adijabatski zagrijava i udaljuje od zasićenja vodenom parom pa nastaju vedrine. Inverzije mogu nastati i zbog ohlađivanja tla jakim isparavanjem nakon kiše ili umjetnoga natapanja.

Vjetar

Vjetar je gibanje zraka koji nastaje zbog različitog atmosferskog tlaka. Brzina vjetra određuje se spravom ili koja se zove anemometar. Sila kojom razlika atmosferskih tlakova djeluje na zrak okomita je na izobari. Ta je sila to veća što je veća razlika tlakova. Tamo gdje su dvije izobare bliže sila je veća nego nego ondje gdje su iobare više razmaknute. Na smjer vjetra znatno utiče vrtnja Zemlje. Da se Zemlja ne okreće, vjetar bi puhao okomito na izobaru, to jest od izobare većeg tlaka prema izobari manjeg tlaka. Ali zbog vrtnje Zemlje vjetar uvijek skreće s tog smjera. Za poznavanje jakosti vjetra mora se znati pad tlaka. Pad tlaka izražen u torima na duljini jednog Zemljinog stupnja ili 111 kilometara zove se barometarski gradijent.

Fen

Fen (njem. Föhn, od lat. favonius: topli zapadni vjetar) je topli, suhi i većinom mahovit (naglo mijenja smjer i brzinu) vjetar koji se spušta najčešće niz sjeverne obronke Alpa. U Hrvatskoj je čest u Ogulinu. Nastaje nakon što se na prisojnoj strani planina zrak uzdignuo i izgubio vlažnost oborinama, pa se na suprotnoj strani spušta suh i topliji nego što je bio na početku dizanja. Uzrokuje nagli porast temperature i topljenje snijega. Pojava fena kod mnogih ljudi izaziva nelagodu, razdražljivost, glavobolju i druge zdravstvene probleme.

Zračna masa

Zračna masa, u meteorologiji, je naziv za veliku količinu zraka kojoj se na velikom području ujednači temperatura i vlažnost kada dulje vrijeme miruje ili se sporo giba nad jednoličnom Zemljinom površinom. Prema zemljopisnoj širini dijeli se na: polarnu, arktičku i antarktičku, umjerenih širina, ekvatorsku. Prema tomu je li zračna masa nastala nad kopnom ili morem, može biti kontinentalna (na primjer pustinjska) ili maritimna (na primjer sjevernoatlanska). Ovisno o fizikalnim svojstvima zračna masa može biti topla, hladna, suha, vlažna, stabilna (kada je topli zrak nad hladnom podlogom i nema okomitog strujanja), nestabilna (kada je hladni zrak nad toplom podlogom nastaje okomito strujanje) i drugo. Na granicama zračnih masa pojavljuju se atmosferske fronte popraćene vremenskim stanjima i pojavama (na primjer naoblakom, kišom, grmljavinom).

Atmosferska fronta