Ahmedije, službeno Muslimanska zajednica ahmedije ili Ahmedijski muslimanski džemat, islamska je religijska zajednica utemeljena krajem 19. st. u Pandžabu u Britanskoj Indiji.Morgan, Diane (2009).Essential Islam: a comprehensive guide to belief and practice. Greenwood Press. str. 242.Islam, Sirajul; Jamal, Ahmed A., eds. (2012). "Ahmadiya".Banglapedia: National Encyclopedia of Bangladesh(Seconded.). Asiatic Society of Bangladesh. Proizašla je iz života i djela Mirze Ghulama Ahmeda (1835. – 1908.) koji je tvrdio kako predstavlja ispunjenje proročanstava o svjetskom reformatoru Sudnjeg dana, koji bi mirnim sredstvima trebao osigurati konačnu pobjedu islama i najaviti eshaton kao što je predviđeno u islamskim spisima, ali i u raznim svjetskim religijama. Tvrdio je kako je određen od Boga za mudžadida (obnovitelja) islama, obećanog Mesiju i Mehdija kojeg iščekuju muslimani. Članovi ahmedijskog pokreta nazivaju se ahmedije muslimani.
Ahmedijska misao naglašava vjerovanje da je islam konačna uputa dana čovječanstvu kao što je objavljeno Muhammedu, te ističe nužnost obnove istinske srži islama u njegovom iskonskom obliku – izgubljenom tijekom stoljeća. Ahmedije vjeruju da se Ahmed pojavio u Duhu Isa a.s.(Isusa) kako bi okončao religijske ratove, osudio krvoproliće i ponovno uspostavio moralnost, pravdu i mir. Vjeruju da je uz pomoć božanskog vodstva iz islama odstranio fanatična i nadodana vjerovanja i prakse, zauzimajući se za istinska i ključna učenja islama u skladu s praksom Muhameda i rane islamske zajednice. Shodno tome, ahmedije sebe poimaju kao vođe obnove i mirnog širenja islama.
Mirza Ghulam Ahmed utemeljio je zajednicu 23. ožujka 1889. Nakon njegove smrti zajednicu su vodili kalifi, a do 2016. g. proširila se u 209 država i teritorija svijeta s najvećim članstvom u južnoj Aziji, istočnoj i zapadnoj Africi te Indoneziji. Ahmedija njeguje snažnu misionarsku tradiciju i bila je među prvim muslimanskim zajednicama koje su stigle u Veliku Britaniju i druge zapadne države. Zajednicu trenutno predvodi kalif Ahmad Mirza Masroor Ahmad, a njezino se članstvo kreće između oko 20 milijuna pripadnika širom svijeta.
Ahmedijska populacija skoro potpuno konstituira jednu, visoko organiziranu i ujedinjenu zajednicu. U tom smislu postoji samo jedna struja ahmedija. Međutim, u ranoj povijesti zajednice skupina ahmedija muslimana se odvojila zbog spora oko naravi Ahmadova proroštva i nasljedstva te oformila Pokret Lahore Ahmadija, koji danas predstavlja malu frakciju ahmedija. Od začetka pokreta, neka specifično ahmedijska vjerovanja smatrana su suprotnim suvremenoj srednjostrujaškoj islamskoj misli i neke su ahmedije zbog toga bili progonjene.Balzani, Marzia."Localising Diaspora: The Ahmadi Muslims and the Problem of Multi-sited Ethnography" . Pristupljeno 17. travnja 2016. Mnogi muslimani ahmedije smatraju nevjernicima (kafir) ili hereticima.
Etimologija
Ahmadijski pokret utemeljen je 1889. g., no ime Ahmadija usvojeno je nakon jednog desetljeća kada je u Indiji proveden popis stanovništva, pri čemu nisu prikupljani samo podaci o religijskoj nego i o denominacijskoj pripadnosti. U manifestu od 4. studenog 1900. Mirza Ghulam Ahmad objasnio je kako ime ne upućuje na njega samoga, nego na Muhamedovo alternativno ime – Ahmad. Prema njemu,Muhamed, što znači „najhvaljeniji“, odnosi se na slavnu sudbinu, veličanstvenost i moć proroka, koji je to ime usvojio za vrijeme hidžre; ipak, Ahmad, arapski superlativ, koji znači „visoko hvaljen“ te „tješitelj“, označava ljepotu njegovih propovjedi, kvalitete nježnosti, poniznosti, ljubavi i milosrđa utjelovljene u Muhamedu, te, također, označava mir koji je svojim učenjima trebao uspostaviti u svijetu. Prema Ahmadu, ova imena time upućuju na dva aspekta ili dvije faze islama, a u posljednje vrijeme drugi je aspekt zahtijevao veću pažnju.Mirza Ghulam Ahmad: Tabligh-i-Risalat, sv. IX, str. 90–91; Maulana Murtaza Khan: The Name Ahmadiyya and Its Necessity (PDF)., 1945. Mnoštvo različitih imena raznih sljedbi i škola islamske misli koje proizlaze iz imena njihovih vođa smatrao je inovacijama (bida) jer je Poslanik islama imao samo ova dva imena.The Essence of Islam (PDF)., sv. IV, str. 305–7
U skladu s time, prema Ahmadovu mišljenju, to je bio razlog zašto je Stari zavjet prorokovao Poslanika „sličnog Mojsiju“, što se odnosilo na Muhameda, dok je, prema Kuranu, Isus nagovijestio poslanika s imenom Ahmad (Kuran 61:6). Također, upotrijebio je naziv Ahmadija madhab (misaona škola unutar islama): „Dopušteno je da se [ovu zajednicu] također naziva 'muslimanima Ahmadi puta (madhab).RuḥānīKhazāʾin, sv.15, str.526, Tiryāqu'l-Qulūbpg. 1066–1067.
Sažetak vjerovanja
Ahmadi vjerovanja srodnija su sunitskoj nego šijitskoj tradiciji, poput pet stupova islama ili šest stavki islamskog vjerovanja. Isto tako, Ahmadijci prihvaćaju Kuran kao svoj sveti tekst, okreću se prema Kabi tijekom molitve, prakticiraju sunu (praksu i običaje poslanika Muhameda) i prihvaćaju autoritet sunitskih hadisa (zabilježenih Muhamedovih izreka i priča o njemu).Annemarie Schimmeletal.: Der Islam III. Volksfrömmigkeit, IslamischeKultur, ZeitgenössischeStrömungen.Kohlhammer, Stuttgart 1990, str. 418–420. To su središnja vjerovanja Ahmadi muslimana. Razlikovna je značajka Muslimanske zajednice Ahmadije njihovo vjerovanje da je Mirza Ghulam Ahmad Obećani Mesija i Mahdi, kao što je naviještao poslanik Muhamed. Sažimajući svoju tvrdnju, Ahmad piše:
Zadatak za koji me Bog odredio jest takav da trebam otkloniti bolest što pogađa odnos između Boga i njegovih stvorenja i obnoviti vezu ljubavi te iskrenosti među njima. Naviještanjem istine i okončanjem religijskih sukoba, trebao bih uspostaviti mir i objelodaniti Božanske istine koje su postale skrivene od očiju svijeta. Pozvan sam kako bih pokazao duhovnost što leži zakopana ispod egoistične tame. Na meni je da praktično pokažem, a ne samo riječima, Božanske moći koje prodiru u ljudsko biće i očituju se putem molitve i pažnje. Povrh svega, moja je zadaća u ljudskim srcima ponovno uspostaviti vječno zdanje čistog i blistavog Božjeg Jedinstva, slobodnog od svake nečisti mnogoboštva, koje je sada potpuno nestalo. Sve ovo bit će postignuto ne mojom snagom nego snagom Svemogućeg Boga, koji je Bog neba i zemlje. U skladu s ovime, vjerovao je kako je njegov cilj mirnim putem braniti i širiti islam diljem svijeta, oživiti zaboravljene islamske vrednote mira, opraštanja i suosjećanja naspram cijelog čovječanstva te uspostaviti svjetski mir kroz islamska učenja. Vjerovao je kako je njegova poruka bila osobito bitna za zapadni svijet, koji je, prema njemu, zapao u materijalizam.
Ahmadi učenja drže da su sve velike svjetske religije božanskog porijekla i da su bile dio božanskog plana usmjerenog uspostavljanju islama kao konačne religije jer je najcjelovitiji te je usavršio prethodna učenja drugih religija (ipak, Ahmadijci vjeruju kako su sve druge religije zastranile od svog izvornog oblika te postale iskvarene). Poruka utemeljitelja tih religija bila je, prema tome, u biti jednaka onoj islamskoj, no ipak nepotpuna. Upotpunjenje i dokončanje religijskog razvoja nastupilo je dolaskom Muhameda. Međutim, globalno širenje, priznavanje i eventualno prihvaćanje njegove poruke (tj. usavršavanje pojavnosti Muhamedova poslanstva) bilo je predodređeno tek za dolazak Mahdija. Prema tome, Ahmadi muslimani Mirzu Ghulama Ahmada drže tim Mahdijem i, time, „Obećanim“ svih religija koji ispunjava eshatološka proroštva Abrahamic religions abrahamskih religija, kao izoroastrizma, indijskih religija, tradicije američkih starosjedialca i drugih.Invitation to Ahmadiyya by Mirza Bashir-ud-Din Mahmood Ahmad Part II, Argument 4, Chapter "PromisedMessiah, Promised One of All Religions" Ahmadi muslimani vjeruju da je Ahmad bio božanski određen kao istinski odraz Muhamedova poslanstva kako bi potvrdio Božje jedinstvo i podsjetio čovječanstvo na dužnosti prema Bogu i njegovoj kreaciji. Sažimajući islamsku vjeru, Ahmad piše:
Postoje samo dva cjelovita dijela vjere. Prvi je ljubiti Boga, a drugi je ljubiti čovječanstvo u takvoj mjeri da patnju, probleme i nevolje drugih ljudi smatrate svojima te da molite za njih.
Stavke vjerovanja
Ahmadi muslimani drže do istih vjerovanja kao i većina muslimana, s razlikom u poimanju značenja Khataman-Nabiyyin (Pečata poslanstva). Šest stavki vjerovanja identične su onima u koje vjeruju sunitski muslimani, a temelje se na Kuranu i Muhamedovoj tradiciji (Sunnetu).
Božje jedinstvo
Ahmadi muslimani čvrsto vjeruju u Božje apsolutno jedinstvo. Priznavanje ovog načela najvažnije je i Zajednica ga drži kardinalnim islamskim načelom. Iz njega proizlaze sva ostala islamska vjerovanja. Smatra se da vjerovanje u Božje jedinstvo utječe na život osobe u svim njegovim aspektima i vjeruje se da ima mnogo šire značenje te dublju primjenu. Primjerice, razrađujući Božje jedinstvo, kuranski ajet „Nema sveobuhvatne moći osim Boga“ poništava sve vrste straha osim straha od Boga. Ulijeva osjećaj potpune ovisnosti o Bogu i osjećaj da svako dobro proistječe iz Njega. Općenito, smatra se kako vjerovanje u Božje jedinstvo oslobađa vjernike od svih oblika tjelesnih strasti, ropstva i dojma zemaljskog utamničenja. Utemeljitelj Zajednice piše:
Božje jedinstvo svjetlo je koje osvjetljuje srce tek nakon negacije svih božanstava, pripadala ona unutarnjem ili vanjskom svijetu. Ono prožima svaku česticu ljudskog bića. Kako se ovo može postići bez pomoći Boga i Njegova Poslanika? Dužnost je čovjeka samo usmrtiti vlastiti ego i okrenuti leđa vražjem ponosu. Ne bi se trebao razmetati time kako je podignut u kolijevci znanja, nego bi se trebao smatrati običnom neznalicom i zaokupiti se preklinjanjem. Tada će se svjetlo Jedinstva od Boga spustiti na njega i podariti mu novi život.
Nadalje, vjeruje se kako islamski koncept Božjeg jedinstva donosi shvaćanje jedinstva ljudskog roda i tako otklanja sve zapreke u tom pogledu. Raznolikost rasa, narodnosti i boja smatra se vrijednom prihvaćanja. K tome, smatra se da vjerovanje u Božje jedinstvo stvara osjećaj potpune harmonije između Stvoritelja i njegove kreacije. Podrazumijeva se da ne može biti proturječja između Božje riječi i Božjeg djela. Islam Boga prepoznaje izvorom svih izvrsnosti, slobodnim svakog nesavršenstva u skladu s razumijevanjem Zajednice. Bog se priznaje kao Živi Bog koji se posvuda očituje i sluša molitve svojih slugu. Distinktivno, međutim, Ahmadi muslimani Božje atribute drže vječnim. Po tom pitanju, Ahmadi učenja zastupaju stav kako Bog komunicira s čovječanstvom kao i prije.
Anđeli
Vjerovanje u anđele temeljni je dio Muslimanske zajednice Ahmadije. Anđeli su duhovna bića stvorena od Boga kako bi Mu bila poslušna te provodila njegove zapovijedi. Za razliku od ljudskih bića, anđeli nemaju slobodnu volju i ne mogu samostalno djelovati. Po Božjoj zapovijedi oni prorocima donose objave, njihovim neprijateljima donose kazne, veličaju Boga i bilježe djela ljudskih bića. Anđeli nisu vidljivi fizičkim okom. Ipak, prema Ahmadi vjerovanju, ponekad se ljudima pojavljuju u različitim oblicima. Takve pojave, međutim, nisu fizičke nego duhovne naravi. Ahmadi muslimani na anđele gledaju kao nebeska bića osobne naravi. Njihova je glavna uloga prenošenje Božjih poruka ljudima. Prema Kuranu, cijelim materijalnim, kao i duhovnim, svemirom upravljaju duhovne sile, koje se naziva anđelima. Štogod oni čine potpuno je podređeno Božjoj volji i Njegovom planu događanja. Prema islamu, u interpretaciji Ahmadi muslimana, stvari ne mogu odstupiti od određenog im tijeka ili dodijeljene im funkcije, ili od Božjeg sveukupnog plana događanja.
Knjige