Boka kotorska (ćirilica: Бока Kоторска, latinski: Sinus Rhizonicus) prostran je i razgranat zaljev na Crnogorskom primorju – južnom dijelu istočne obale Jadranskog mora – u Crnoj Gori, u blizini granice s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom.
Za pleistocena Bokom kotorskom tekla je rijeka, koja je u mekšim slojevima izradila kotline. Na samom ulazu u Boku kotorsku nalazi se otočić Mamula. Najveća je dubina 44 metra.
Struktura i geološka povijest mini|lijevo|300px|Pogled na Kotorski i Risanski zaljev mini|lijevo|300px|Pogled na zaljev kod Kotora mini|lijevo|300px|Satelitska snimka Boka kotorska ima dva uzdužna zaljeva: toplansko-tivatski i risansko-kotorski. Ti zaljevi su i međusobno i s otvorenim morem povezani uskim poprečnim prodorima. S otvorenog mora ulazi se u toplansko-tivatski zaljev kroz prodor u vapnenačkom grebenu Obostnik-Kobila. Širina je ovog tjesnaca u najužem dijelu 1,25 km, a najmanja dubina 28 m. U vapnenačkom grebenu Vrmač-Devesile usječene su Verige. Kroz ovaj uski tjesnac, dug 2.325 m, a širok 350 m, ulazi se iz toplansko-tivatskog u unutarnji, risansko-kotorski zaljev. Tjesnac su u srednjem vijeku zatvarali lancem (verigama), i po tome je dobio ime. Oba uzdužna zaljeva prostiru se u pojasu fliša (lapora, pješčanika i gline), a poprečni su prodori usječeni u vapnencima. Vapnenci grebena Vrmač-Devesile nalježu na flišne naslage grbljansko-sutorinskog pojasa, dok je granica između fliša unutrašnjeg kotorsko-morinjskog pojasa i vapnenaca susjedne crnogorske visoravni, bar u dijelu Kotor-Orahovac, rasjed, duž koji je bilo okomitih pokreta zemljišta.
Tragovi terasa na stranama Veriga i odnos prema tektonskoj građi pokazuju, da su prodori mogli postati samo riječnom erozijom. Ovaj se erozijski rad izvršio u najmlađoj geološkoj prošlosti, za vrijeme diluvija, kad je morska razina bila znatno niža (preko 100 m). Dok su se niz strane Orjena nisko spuštali ledenjački jezici, a Lovćen bio prekriven debelim snježnim pokrivačem, tekla je dnom današnje Boke kotorske rijeka, kojoj je glavni krak pritjecao iznad Risna udolinom Ledenice-Vrsno. Rijeci je pritjecala i voda, koja je postajala otapanjem snijega i leda. U otpornim vapnencima dolina bokeljske rijeke bila je klisura, a u mekšim je flišnim naslagama imala proširenja, iz kojih je primala i manje pritoke. U depresijama, koje su postajale erozijom flišrtih naslaga, zaostajali su otporni vapnenački humovi — današnji bokeljski otočići. Najzad je rječni tok prekinut krškim procesom. Kroz vapnenačke grebene voda je ponirala i u flišnim naslagama stvarala zatvorene depresije, koje vidimo na batimetrijskim kartama Boke kotorske. Izdizanjem morske razine poslije ledenog doba potopljena je složena dolina bokeljske rijeke i obrazovao se današnji zaljev. Ljepote su ovog mladog zaljeva u oštrim oprekama, koje graniče s divljinom. Goli vapnenački grebeni dižu se naglo i oštro, osobito iznad unutrašnjeg zaljeva. Orjen i Lovćen, kao čuvari ove rijetke ljepote, ističu se nad cijelim krajem. Blago nagnuto i šumovito flišno podnožje prava je suprotnost divljim i pustim vapnenačkim hridinama. Najljepše je posjetiti Boku kotorsku s mora. Šetnja kroz zaljev puna je raznolikosti i iznenađenja. Tek iz blizine ponovno vidimo, da zaljev ne prestaje i da se tjesnac širi u novi zaljev, koji nam je skrivao goli vapnenački greben. Krajolici se stalno i brzo mijenjaju, a svaki ima svoje osobitosti, ljepote i čari. Bogatstvo i raznolikost slika jedna je od glavnih odlika Boke kotorske.
Goli vapnenački grebeni i flišni zeleni pojas uzduž obale razlikuju se međusobno i klimatski. Dok vrhove vapnenačkih obala prekriva snijeg, na pitomoj obali cvjeta limun i lugovi palma dočaravaju svu ljepotu tropske vegetacije.
Klima Boka kotorska ima sredozemnu klimu, ljeti sparne vrućine, a zimi kišno i blago vrijeme. Susjedstvo ovolikih klimatskih razlika često dolazi do izražaja: risanska bura i moćni levant osjetljivo snizuju temperaturu u primorju i uznemiruju more u otvorenijim dijelovima zaljeva. Zaklonjenija mjesta, npr. Herceg-Novi, manje osjećaju hladne vjetrove i imaju vrlo blagu klimu. Vlažni jesenji jugo dogoni s mora oblake i prisiljava ih, da na padinama Orjena i Lovćena izluče najveće europske količine oborina (Crkvice 4640 mm). No i kraj velike količine oborina okolni su grebeni bezvodan kraj, jer voda brzo stukne kroz pukotine u vapnencima. U flišnom podnožju javljaju se vrela ili prave rijeke (Škurda kod Kotora).
Gole i strme vapnenačke strane nemaju gotovo nikakve gospodarske vrijednosti, samo je uski pojas fliša pogodan za ratarstvo. Obradive površine najprostranije su u pojasu, koji se nadovezuje na prednji zaljev: grbaljska župa na jugoistoku i okolica Herceg-Novog i Zelenike na sjeverozapadu. Maslina i vinova loza glavne su kulture. Uspješno uzgajanje limuna i naranči pokazuje, da bi se različite južne kulture mogle gajiti u znatno većoj mjeri. Bolje prometne veze s većim mjestima u zaleđu omogućile bi velik razvoj uzgajanja zimskog povrća. Premda su uvjeti za ratarstvo na flišnom pojasu dosta povoljni, on je suviše malen, da bi mogao osigurati život svojim brojnim stanovnicima. Visoke vapnenačke stijene i moćne planine iza njih odijelile su Bokelje od zaleđa i uputile ih na more, gdje su od najstarijih vremena i na različne načine tražili izvore života i bogatstva. Nažalost, pomorske odlike Boke kotorske nisu dolazile do trajnijeg i potpunijeg izražaja. Stalnu i važnu ulogu u pomorskoj trgovini mogu imati samo one luke, koje imaju dobre veze s prostranim zaleđem, i to u prvom redu luke na otvorenim morima. Ovim se objašnjava, zašto Boka kotorska nije imala ni trgovačkog značenja manje pogodnih pristaništa i zašto su se njeni istaknuti pomorci iseljavali u luke trgovački povoljnije smještene. Velik razvoj i značaj modernog pomorskog prometa traži i sigurna vojna uporišta za održavanje slobode i vlasti na moru. U vojničkom pogledu Boke kotorske ima najbolji položaj u Jadranskom, a vrlo važan u Sredozemnom moru. Iz Boke kotorske vrlo je lako nadzirati ulaz i vršiti napade u cijelom južnom Jadranu, a može se lako ugroziti i srednji dio Sredozemnog mora. S druge strane visoke i strme planine olakšavaju obranu i čine gotovo nemogućim napad bilo s mora bilo s kopna ili iz zraka. Ali ova važna odlika nije donijela trajne sreće Boki, a bila je uzrok neobičnih međunarodno-političkih kombinacija i mnogih tragičnih događaja. Svaka veća promjena novijeg vremena u kraju oko Jadranskog mora teško se odražavala u životu Boke kotorske.
Povijest
Rimsko doba Naziv, vjerojatno od tal. bocca (usta, otvor), označuje u početku sam ulaz (Mon. Rag., IV, 223, 227), kasnije čitav zaljev s okolnim kopnom i zamjenjuje iza porušenja Risna stari naziv. Starosjedioci Boke bili su Iliri, vjerojatno dio plemena Pirusta. Oko 250 pr. Kr. osnovalo je ilirsko pleme Ardijejaca pod kraljem Agronom samostalnu državu uz južni Jadran sa sjedištem u Skodri. Sukobi s grčkim kolonijama na Jadranu dadoše povoda, da se umiješaju Rimljani, koji nisu gledali dobrim okom osnutak ilirske države. Da oslobode grčke naseljenike na Visu od ilirskih gusara i da osvete smrt rimskog poslanika, Rimljani stupiše u rat s kraljicom Teutom, udovom Agronovom, i prisiliše je, da se s nekoliko svojih pratilaca povuče u utvrđeni Risan. Mir, sklopljen 228., nije potrajao dugo, jer 168., u trećem ilirskom ratu, Rimljani osvojile ilirsku državu i odvedoše posljednjega kralja Gencija u triumfu u Rim.
Administrativno podijeliše Rimljani Boku u dva područja, Rizonite i Agravonite, po gradovima Risnu i Akruviju, i potčiniše ih konventu Narone. Za dugotrajne vladavine, koja je slijedila, uhvatio je latinski utjecaj useljivanjem i asimilacijom starosjedilaca vrlo dubok korijen, tako da se očuvao i u kasnijim vjekovima, kad je rimska vlast bila nestala i kad su se bile već potpuno izmijenile etnografske prilike.
Srednji vijek 250px|desno|mini|Stari crtež Boke kotorske
Za vrijeme provala Gota, Avara i konačno Slavena, Hrvata i Srba, nastradali su početkom 7. stoljeća gradovi Risan i Acruvium, od kojih je drugi ležao vjerojatno podno Grbaljskog polja. Jedini je ostao Decadaron, danas Kotor, u koji se skloniše ostaci Romana, što su preživjeli katastrofu. Kotor, autonomni municipij, postaje glavnim gradom Boke, koja je uglavnom sačinjavala njegovo vanjsko područje (comitatus). Kotoru na sjeverozapadu bila se formirala slavenska oblast Travunija, na jugoistoku Duklja. Prema pripovijedanju popa Dukljanina i nekoliko bizantskih izvora (Porfirogenet, Scylitzes, Cedrenus, Choniates, Zonaras) te oblasti pripadale su u razdoblju od 8. do 10. stoljeća Crvenoj Hrvatskoj, iz čega se zaključuje da su Hrvati među doseljenim slavenskim plemenima bili dominantna etnička skupina.Ivan Crkvenčić, Antun Schaller; Boka Kotorska: društveno-političke promjene i razvoj etničkog sastava do 1918. godine Ivan Skilica, bizantski kroničar iz 11. stoljeća, govoreći o ustanku Bugara 1073. bilježi njihovu korespondenciju s dukljanskim kraljem: "Bugarske starješine zamolje Mihajla, tadašnjeg vladara onih koji se zovu Hrvati".Lupis, Vinicije B. Povijesni pregled Zahumske (Stonske) biskupije od početaka do 1300. godine
Do 12. stoljeća pripada Kotor, a vjerojatno i cijela Boka u užem smislu, istočnom carstvu kao »thema Dalmatia«. Susjedni vladari Duklje i Travunije vršili su neko vrijeme utjecaj nad Bradom, odnosno dijelom Boke. Bilo je to u doba, kad su Tintom vladali nesposobni carevi, pa se okolnim slavenskim poglavicama pružala prilika za samostalnost. Sredinom 9. stoljeća Saraceni popališe i oplijeniše Kotor na ulazu u Boku.
Poslije smrti cara Manuela (1143. – 1180.) zauzeo je Kotor i primorje raški veliki župan Stefan Nemanja. Boka je time postala sastavni dio srpske države i ostaje u tom sklopu do smrti dinastije Nemanjića 1371. U srpskoj državi imao je Kotor važan položaj kao veza sa Zapadom. Kotorani su stekli na dvoru velik utjecaj kao voditelji financija, zakupnici carina i poslanici na vanjskim dvorovima. Nemanjići nisu se uplitali u gradsku autonomiju, nego su se zadovoljili postavljanjem gradskoga kneza. Uroš II. darovao je plodnu župu Grbalj, a Stefan Dušan župe Bijelu, Muševice i Ledenice.
Kotorom je zagospodario 1371. ugarsko-hrvatski kralj Ludovik Veliki. U ratu između Mlečana i Ludovika (1378. – 1381.) nastradao je Kotor od navale mletačkog admirala Vitorija Pisanija. Poslije smrti Ludovika (1382.) kraljica i majka Jelisava poklonili su grad 1385. bosanskom kralju Tvrtku I. Kratko vladanje Tvrtka važno je, zbog osnivanja Herceg-Novog, koji je bio i izvozna luka za bosansku trgovinu. Inače bi kao vojna točka u neprijateljskoj ruci ugrožavao Boku. Pritisnut od braće Balšića, koji su vladali Zetom, a ne dobivajući nikakve pomoći od drugih bosanskih kraljeva, koji su iza Tvrtkove smrti ovladali Bosnom, zatražio je Kotor 1395. mletačko pokroviteljstvo. Odbijeni od Mlečana, Kotorani su priznali 1403. pokroviteljstvo Ladislava Napuljskog, koji im je za svoga boravka u Zadru potvrdio stare povlastice. Ipak i dalje Kotorani ne odustaju od želje za mletačkom zaštitom. Kad je 1409. Ladislav Napuljski prodao Mlecima svoja prava na Dalmaciju, pod Mlečane je pripao Kotor i dio Boke 1420. Sjeverozapadni dio ostaje u vlasti Sandalja, a iza njegove smrti u vlasti njegova sinovca hercega Stjepana Vukčića, kojega zamijeniše Turci. Oni su zauzeli 1497. i župu Grbalj.
Novi vijek mini|desno|300px|Crtež Kotora oko 1840. godine.
Godine 1538. Herceg Novi su osvojile udružene mornarice, Španjolske, papinske države i Mlečana, ali su ga sljedeće godine Turci pod admiralom Hajreddinom Barbarossom preoteli Španjolcima, koji su ga junački branili pod zapovjedništvom don Ferranta Gonzage. U Kandijskom ratu istisnuli su Mlečani 1687. Turke iz Herceg-Novog i sjeverozapadnog dijela Boke, a 1725. pripojili pod svoju vlast konačno i Grbalj.
Napoleonski ratovi