270px|minijatura|desno|Poznati objekti Kuiperovog pojasa izvedeni iz podataka Minor Planet Centera. Objekti u glavnom pojasu obojani su zeleno dok su raspršeni objekti narančasti. Četiri vanjska planeta su plava. Nekoliko poznatih Neptunovih trojanskih asteroida su žuti dok su Jupiterovi ružičasti. Kuiperov pojas, ponekad nazivan i Edgeworth-Kuiperov pojas, područje Sunčevog sustava nakon planeta koje se proteže od Neptunove orbite (na 30 AJ) do otprilike 50 AJ od Sunca. Iako sličan asteroidnom pojasu, značajno je veći od njega – 20 puta širi te 20 do 200 puta masivniji. Kao i asteroidni pojas, uglavnom se sastoji od manjih nebeskih tijela, ostataka iz vremena formiranja Sunčevog sustava. Dok je većina asteroida sastavljena uglavnom od stijena i metala, većina objekata Kuiperovog pojasa građena je od zaleđenih hlapljivih spojeva (koji se nazivaju "ledovima"), poput metana, amonijaka i vode. Klasični pojas dom je barem trima patuljastim planetima: Plutonu, Haumei i Makemakeu. Za neke od mjeseca sunčevog sustava, poput Neptunovog Tritona i saturnove Febe, vjeruje se da potječu iz pojasa.Johnson, Torrence V.; and Lunine, Jonathan I.; "Saturn's moon Phoebe as a captured body from the outer Solar System", Nature, Vol. 435, str. 69–71
Od otkrića pojasa 1992., broj poznatih objekata Kuiperovog pojasa (KBO) povećao se na više od tisuću dok se broj objekata s promjerom većim od 100 km procjenjuje na više od 100.000. Kuiperov pojas isprva se smatrao glavnim izvorištem periodičnih kometa, onih čija orbita traje manje od 200 godina. Međutim, istraživanja nakon sredine 1990-ih pokazala su da je klasični pojas dinamički stabilan, te da je pravi izvor kometa raspšeni disk, dinamički aktivno područje koje je nastalo gibanjem Neptuna prije 4,5 milijardi godina;Harold F. Levison, Luke Donnes (2007.). "Comet Populations and Cometary Dynamics". U Lucy Ann Adams McFadden, Paul Robert Weissman, Torrence V. Johnson. "Encyclopedia of the Solar System" (2. izdanje.). Amsterdam; Boston: Academic Press. str. 575 – 588. . objekti raspršenog pojasa poput Eris imaju izraženo ekscentrične orbite koje ih odvedu na udaljenosti i do 100 AJ od Sunca.
Kuiperov pojas ne bi se smio miješati s pretpostavljenim Oortovim oblakom, koji je tisuću puta udaljeniji. Objekti unutar Kuiperovog pojasa, zajedno s članovima raspršenog diska i potencijalnog Hillsovog oblaka ili Oortovog oblaka, kolektivno se nazivaju trans-Neptunskim objektima (TNO, eng. trans-Neptunian objects).
Pluton je najveći poznat član Kuiperovog pojasa, te drugi najveći poznati TNO, nakon Eris u raspršenom disku. Prvotno smatran planetom, Plutonov status kao dijela Kuiperovog pojasa doveo je do reklasificiranja u "patuljasti planet" 2006. godine. Građom je sličan mnogim drugim objektima u pojasu te mu je orbitalni period karakteristična za klasu KBO-a poznatih kao "plutinoi" koji dijele istu 2:3 rezonanciju s Neptunom.
Povijest Nakon otkrića Plutona mnogi su nagađli da možda nije sam. Područje koje se danas naziva Kuiperovim pojasom teoretizirano je u različitim oblicima desetljećima. Tek su 1992. pronađeni prvi izravni dokazi koji potvrđuju njegovo postojanje. Broj i raznolikost ranijih nagađanja o naravi Kuiperovog pojasa doveli su do toga da nije točno određeno kome pripadaju zasluge za njegovo prvo predlaganje. Hipoteze Prvi astronom koji je predložio postojanje trans-Neptunske populacije bio je Frederick C. Leonard. 1930., nedugo nakon što je Clyde Tombaugh otkrio Pluton, Leonard je nagađao da "nije li vjerojatno da je u obliku Plutona na vidjelo izašao prvi u seriji od ultra-Neptunovskih tijela, čiji ostali članovi čekaju otkriće ali su suđeni da u konačnici budu pronađeni". 150px|minijatura|desno|Gerard Kuiper
1943. u časopisu Journal of the British Astronomical Association, Kenneth Edgeworth teoretizirao je da je, u području nakon Neptuna, materijal unutar primordijalne solarne maglice bio preširoko raspoređen da bi se iz njega formirali planeti umjesto čega je nastalo mnoštvo manjih tijela. Iz ovoga je izveo zaključak da je "vanjsko područje Sunčevog sustava, izvan orbita planeta, naseljeno velikim brojem relativno malih tijela"John Davies (2001.). "Beyond Pluto: Exploring the outer limits of the solar system". Cambridge University Press. xii. te da, s vremena na vrijeme, jedan od njih "zaluta iz svoje sfere kao povremeni posjetitelj unutarnjeg Sunčevog sustava",Davies, str. 2 postajući komet.
1951., u članku za časopis Astrophysics, Gerard Kuiper je nagađao o sličnom diskom koji se formirao rano u evoluciji Sunčevog sustava; međutim, on nije vjerovao da takav pojas postoji i danas. Kuiper je radio koristeći pretpostavke koje su u to vrijeme bile opće prihvaćene, da je Pluto veličine Zemlje te da je raspršio ove objekte vani prema Oortovom oblaku ili izvan Sunčevog sustava. Da je Kuiperova hipoteza bila točna, danas ne bi bilo Kuiperovog pojasa.
Hipoteza je u desetljećima koja su slijedila poprimila brojne različite oblike. 1962. fizičar Al G.W. Cameron predložio je postojanje "goleme mase malog materijala na rubovima Sunčevog sustava",Davies, str. 14 dok je 1964. Fred Whipple, koji je popularizirao poznatu hipotezu "prljava snježna gruda" kao objašnjenje strukture kometa, smatrao da "pojas kometa" može biti dovoljno masivan da izazove poremećaje u orbiti Urana koji su pokrenuli potragu za Planetom X. Promatranja su isključila ovu mogućnost.
1977. Charles Kowal otkrio je 2060 Hiron, ledeni planetiod s orbitom između Saturna i Urana. 1992., još jedan objekt, 5145 Fol, otkriven je u sličnoj orbiti. Danas je poznato da čitava populacija tijela nalik kometima, kentauri, zauzima područje između Jupitera i Neptuna. Orbite kentaura su nestabilne te imaju dinamički životni vijek od nekoliko milijuna godina. Od vremena otkrića Hirona, astronomi su pretpostavljali da mora postojati nekakav "rezervoar" iz kojeg se skupina nadopunjuje.Davies, str. 38
Dodatni dokazi o postojanju pojasa došli su od proučavanja kometa. Činjenica da kometi imaju određene životne vijekove bila je poznata već neko vrijeme. Kako se približavaju Suncu, njegova toplina izaziva sublimaciju njihove hlapljive površine u svemir, postupno ih izjedajući. Da bi bili vidljivi kroz vijekove Sunčevog sustava, stvara potrebu za njihovim čestim obnavljanjem. Jedno od takvih područja obnavljanja je Oortov oblak, sferični roj kometa koji se proteže dalje od 50.000 AJ od Sunca, prvi put predložen 1950. od strane Jana Oorta. Vjeruje se da je izvor kometa dugog perioda, poput Hale-Boppa, čije orbite traju tisuće godina.
Postoje, međutim, i druge kometne populacije poznate kao kratko-periodni i periodični; oni, poput Halleyja, s orbitama koje traju manje od 200 godina. Do 1970-ih, brzina kojom su otkrivani kratko-periodni kometi bila je nedosljedna s mišljenjem da potječu samo iz Oortovog oblaka.Davies, str. 39 Da bi objekt Oortovog oblaka postao kratko-periodični komet potrebno je da ga prije toga zarobi jedan od divovskih planeta. 1980. u Monthly Notices of the Royal Astronomical Society, Julio Fernandez je ustvrdio da za svaki kratko-periodni komet koji ode prema unutarnjem Sunčevom sustavu, njih 600 treba biti izbačeno u međuzvjezdani prostor. Nagađao je da bi kometni pojas između 35 AJ i 50 AJ bio nužan kako bi se objasnili svi promatrani kometi. Slijedeći Fernandezova rad, 1988. kanadski tim sastavljen od Martina Duncana, Toma Quinna i Scotta Tremainea izveo je niz računalnih simulacija kako bi utvrdili jesu li svi promatrani kometi mogli doći iz Oortovog oblaka. Otkrili su da Oortov oblak ne može biti izvorište svih kometa, posebice zato što su kratko-periodni grupirani u blizini ravnine Sunčevog sustava dok kometi Oortovog oblaka imaju tendenciju stizati iz bilo koje točke na nebu. Dodajući u izračune pojas koji je opisao Fernandez, simulacije su se poklapale s promatranjima. Navodno zato što su se izrazi "Kuiper" i "kometni pojas" pojavili u početnoj rečenici Fernandezovog rada, Tremaine je ovu hipotetsku regiju oslovio kao "Kuiperov pojas".Davies, str. 191
Otkriće 250px|minijatura|desno|Teleskopi na vrhu Mauna Kea pomoću kojih je otkriven Kuiperov pojas 1987. astronom David Jewitt, tada na MIT-u, bio je sve više zbunjen navodnom "prazninom vanjskog Sunčevog sustava". Tadašnju studenticu Jane Luu poticao je da mu pomogne u traženju drugog objekta izvan plutonove orbite jer kako je rekao, "ako mi to nećemo, nitko neće".Davies, str. 50 Služeći se teleskopima zvjezdarnica Kitt Peak u Arizoni i Cerro Tololo Inter-American u Čileu Jewitt i Luu potragu su zasnovali na istim principima kao i Clyde Tombaugh i Charles Kowal, koristeći blink-komparator. Isprva im je za pregled jednog para pločica bilo potrebno oko osam sati,Davies, str. 51 no proces je ubrzan uvođenjem električnih CCD senzora koji, iako su imali uže polje promatranja, su bili efikasniji u prikupljanju svjetla te su omogućavali digitalno uspoređivanje pločica na računalu. 1988. Jewitt je prešao na Institut za astronomiju Sveučilišta na Havajima. Kasnije mu se pridružila i Luu gdje su imali pristup 2,24 m teleskopu na vrhu Mauna Kea.Davies str. 57, 62 Vidno polje koje su mogli snimati CCD-i s vremenom se povećalo na 1024 x 1024 piksela što je omogućilo puno brže pretrage neba.Davies, str. 65 Konačno nakon pet godina potrage, 30. kolovoza 1992., Jewitt i Luu objavili su "otkriće kandidata za objekt Kuiperovog pojasa" (15760) Albion Šest mjeseci kasnije u istom području otkrili su i drugi objekt, (181708) 1993 FW.
Ime Astronomi se ponekad služe nazivom Edgeworth-Kuiperov pojas kako bi odali priznanje Edgeworthu te se KBO-i ponekad nazivaju EKO-ima. Brian Marsden tvrdi da nijedan od navedenih ne zaslužuje pune zasluge: "Ni Edgeworth ni Kuiper nisu pisali ni o čemu sličnome što vidimo danas, ali Fred Whipple jest."Davies str. 199 Suprotno tome, Davit Jewitt komentirao je: "ako išta ... Fernandez gotovo sigurno zaslužuje priznanje za predviđanje Kuiperovog pojasa".
KBO-i se ponekad oslovljavaju i kuiperoidima, nazivom koji je predložio Clyde Tombaugh.Clyde Tombaugh, "The Last Word", Letters to the Editor, Sky & Telescope, prosinac, 1994., str. 8 Nekoliko znanstvenih grupacija preporuča izraz trans-neptunski objekt (TNO) za objekte unutar pojasa budući je manje kontroverzan od ostalih; unatoč tome ne radi se o sinonimu jer TNO-i uključuju sve objekte u orbiti oko Sunca dalje od neptunove orbite, a ne samo one unutar Kuiperovog pojasa.
Podrijetlo 400px|minijatura|desno|Simulacija koja prikazuje vanjske planete s Kuiperovim pojasom: a) prije nego što su Jupiter i Saturn postignuli 2:1 rezonancu; b) nakon raspinja objekata Kuiperovog pojasa prema unutra uslijed orbitalnog pomaka Neptuna; c) nakon izbacivanja raspršenih objekata Kuiperovog pojasa od strane Jupitera Točno podrijetlo Kuiperovog pojasa i njegove složene strukture još uvijek je nepoznato; astronomi stoga očekuju kompletiranje nekoliko široko-kutnih svemirskih teleskopa poput Pan-STARRS-a i LSST-a koji će moći otkriti do sada nepoznate KBO-e. Ta bi otkrića ujedno pomogla odgonetnuti navedene nedoumice.
Vjeruje se da se Kuiperov pojas sastoji od planetezimala, fragmenata izvornog protoplanetarnog diska oko Sunca koji se nije uspio formirati u prave planete već su nastala manja tijela od kojih najveća iznose 3.000 km u promjeru.