U registraturi je roman Ante Kovačića, jednog od najznačajnih hrvatskih realista.
Roman je u nastavcima izlazio tijekom 1888. godine i to u časopisu „Vijenac”. Djelo je postalo iznimno popularno još u Kovačićevo doba, a dodatnu popularizaciju u 20. stoljeću stječe istoimena TV serija iz 1974. godine.
Općenito o djelu Roman spada u vrstu „bildungsromana” u kojem se prati životni put nadarenog seoskog dječaka Ivice Kičmanovića. Radnja se odvija u Hrvatskoj u 2. polovini 19. stoljeća. Vremenski kontinuitet pisac prekida retrospektivnim i introspektivnim pripovijedanjem te digresijama.
Uokvirena kompozicija
- na početku romana je neobičan okvir unutar kojega se pripovijeda priča o životu Ivice Kičmanovića.
- U registraturi (u arhivu) kojega vodi ostarjeli činovnik Ivica Kičmanović, razgovaraju prašnjavi spisi.Najvažniji spis, Registar(popis svih ostalih spisa), vodi glavnu riječ i stišava sukobe između "starijih"i "mlađih" spisa. Ton uvodnog dijela je ironičan i satiričan.
- Za riječ se javlja "Životopis Ivice Kičmanovića, mali crnoruhi čovo", koji se nalazio na registratorovu stolu. Objašnjava drugim spisima da želi govoriti jer je registrator napisao "Svemu bit će kraj". Dobiva riječ i tako započinje radnja romana u čijemu je središtu životni put Ivice Kičmanovića.
Jezik i stil
Kovačić je u ovom svom remek-djelu objedinio čak četiri književno-umjetnička stila i tako stvorio jedno od najsavršenijih romana hrvatske književnosti. Zanimljivo je kako, iako se ovaj roman smatra najboljim romanom hrvatskoga realizma, ne zauzima mjesto stilski i kompozicionalno najsavršenijeg romana hrvatskog realizma. To mjesto pripada romanu Posljednji Stipančići autora Vjenceslava Novaka, koji po svom stilu najbolje objedinjuje sastavnice kako europskog, tako i hrvatskog realizma.
Djelo sadrži mnoštvo latinskih riječi, riječi i sintagmi na njemačkom jeziku, iskrivljenom talijanskom i kajkavštini
Jezik je u funkciji karakterizacije lika. Razlikuje se jezik seoske sredine (zamjetna je pučka etimologija, tj. izvrtanje stranih riječi i prilagođavanje sebi) od gradske sredine (korištenje stranih riječi). Sadrži uzrečice karakteristične za seosku sredinu, birokratski jezik, razgovorni, literarno-polemički i govornički jezik.
Roman je sličan djelu Prijan Lovro - tematizira školovanje seoskog mladića u gradu i uspinjanje na društvenoj ljestvici.
Roman nije tipičan realistički roman; isprepliće se nekoliko različitih stilskih obilježja:
Romantičarska obilježja:
-sudbinski utjecaj na likove, odmetništvo, trovanja, tajanstvena podrijetla, Laurina družina, spletke, Intrige, baba Huda, misterioznost, tajnovitost, napetost (družina, otmica)
Manifestira se uglavnom kroz digresije o povijesti likova (Mecena, Laura) u djelu, raznoraznih spletki, urota i netipičnih fabula za realizam. Važan element romantizma u djelu je i misteriozna atmosfera i napetost koja se javlja u pojedinim djelovima (epizoda s babom Hudom, ljubavne spletke). Razlog ubacivanja romantičarskih elemenata u djelo hrvatskog realizma je ta što je Kovačić želio, zanimljivijim zapletom romana, privuči čitateljsku publiku. Središte ove cjeline zauzima upravo lik Laure. Realistička obilježja: -analiza društvene stvarnosti, problem društvenog morala, ukazivanje na drušvenu nepravdu, realistički se opisuju seoska i gradska sredina
Najsloženija i najopsežnija cjelina romana je najbolje prikazana kroz sam početak, odnosno djetinjstvo Ivice Kičmanovića. Taj se dio romana smatra najsavršenijim tekstom hrvatskoga realizma i zbog toga se često izdvaja iz knjige i tiska kao neovisna cjelina. Kovačić koristi standardne elemente realizma, začete još u Balzacovim djelima, i na taj način stvara jedno savršeno djelo. Koristi detaljistički opis i Balzacovu "teoriju opisa" u kojem opis prostora uvjetuje raspoloženje likova i samu radnju. Kakav je prostor, takvi su i likovi, te obrnuto. Kovačić također vrlo minuciozno analizira društvenu stvarnost i primijenjuje analitičku metodu, a fabularno se dosljedno drži načela tipičnosti. On detaljno analizira svoje likove i to psihološki, moralno i socijalno, stvarajući tako vrlo složene likove. Kroz ovaj je sloj također vjerno prikazana razlika između sela i grada. Naturalistička obilježja:
-postupci su rezultat podrijetla, tj. biološke motivacije (biološka predodređenost) Laure npr., zatim prikaz masovnih scena (seoska tučnjava), estetika ružnoće (Ferkonja)
Najjači element naturalizma je biološka determinacija likova koja je najočitija kroz likove Mecene i Laure. Mecena je plod preljuba i podle ljubavne spletke i time je, prema Zolinim načelima naturalizma, automatski predoređen da bude gad, što se i pokazuje u epizodi s Dorom. Iz te epizode, u kojoj Mecena siluje "gizdavu vilu Doricu", nastaje Laura, kojoj je porijeklo automatski odredilo i njezinu budućnost. Još jedan važan element naturalizma u djelu je i snažna primjena estetike ružnoće koja se najbolje ocrtava tijekom Kovačićeve destrukcije svojih likova u kojoj on do temelja uništava i poružnjuje svoje ženske likove. Ista ta estetika primijenjena je na liku Ferkonje, ali i na opisu ubojstava Laure i njezine bande hajduka. Modernistička obilježja: -odstupanja od kronološkog prikazivanja zbivanja, subjektivan odnos prema vremenu, neobična uokvirena kompozicija, introspekcije
Modernistički elementi djela najmanje su prisutni, ali opet iznimno značajni jer nisu služili kao ukomponiranje već postojećih stilova u roman, već kao najava stila koji će uslijediti. Upravo je u tome ležala Kovačićeva genijalnost, ali i genijalnost samog ovog djela. Modernizam se uglavnom manifestira kroz raznorazne retrospekcije u djelu, ali i vrlo nepravilan vremenski slijed romana, ali i preko neobično uokvirene kompozicije, te subjektivnog odnosa prema vremenu
Autobiografski elementi
-i pisac i Ivica završavaju tragično, seoski život, pisac završava pravni fakultet, a Ivica ne uspijeva završiti.
Iako autobiografski elementi nisu dominantni toliko da bi se roman mogao nazvati autobiografskim, njihova prisutnost nije zanemariva. Kovačić je, kao i Ivica, bio seosko dijete koje je bilo iznimno nadareno i zbog toga je, na poticaj lokalnih odgajatelja, poslan na obrazovanje u velika mjesta. Kovačić je svoj studij prava završio, a Ivica je godinama na tome radio. Ivica je do kraja svog života radio kao pravnički službenik, točnije registrator, dok se Kovačić vucarao po odvjetničkim uredima, nikada ne pronalazeći pravo zadovoljstvo u svome poslu. Obojica "likova" završavaju svoj život nezadovoljno i tragično. Dok je Ivica izgorio među svojim dragim registrima, Ante Kovačić je završio u mentalnoj ustanovi u Stenjevcu. Kovačić je svoj roman, a tako i njegov kraj, dovršio 1888., samo godinu dana prije vlastitog odlaska u Stenjevec.
Likovi
Likovi se dijele na likove seoske sredine i likove gradske sredine.
- seoski likovi (Ivičina obitelj, obitelj susjeda Kanonika, obitelj Medonić, seoski učitelj)
- gradski likovi (Mecena, Laura, Ferkonja)
Likovi iz seoske sredine su prikazani s više dobrih nego loših osobina(npr. ogovaranje, primitivni, svadljivost, spletkaroši, zaostalost npr. u pogledu škole; postupak karakterizacije kojim se Kovačić koristi pri njihovoj karakterizaciji je humor (ismijavanje + razumijrvane)
Likovi iz gradske sredine prikazani su dosta negativno (npr. moralna iskvarenost = Laura, pojava poluinteligencije = Mecena, poeta Rudimir Bombardirovič Šajkovski kojemu je pravo ime Imbrica Špiček); u njihvom opisu Kovačić koristi ironiju (Mecena) i grotesku (Imbrica).
Kao iznimno složen roman, U registraturi obiluje likovima različitog kalibra i tipa. Iako je svaki od likova u ovom djelu poseban, ono što je sam Kovačić želio naglasiti je snažna polarizacija likova sa sela i iz grada. Tako su njegovi seoski likovi uglavnom pozitivni, vrlo druželjubivi, no ipak imaju svoje mane od kojih je najočitiji upravo taj seoski moral. Kovačić je iznimno kvalitetno prikazao psihologiju sela kroz njegove pozitivne (druželjubivost, spremnost ka pomoći, svojevrsna doza nevinosti i naivnosti), ali i negativne (tračevi, zavist, svađe i interne spletke) strane i tako dobro ocrtao svoj vlastiti rodni kraj. Likovi iz grada uglavnom nemaju pozitivnih strana i Kovačić ih prikazuje kao moralno iskvarene "spodobe" željne samo vlastitog užitka i ne obazirući se na želje drugih kako bi to postigli.
IVICA KIČMANOVIĆ
= glavni lik romana, mladi seoski đak koji odlazi u grad kako bi se obrazovao. Kao dijete, on je neiskvaren, naivan i optimističan. Najbolji je učenik u selu i zbog toga uživa simpatije učitelja i župnika. Po dolasku u grad njegovo obrazovanje pati jer mora biti sluga Meceninom slugi, kumordinaru Žoržu. U gradu se Ivica moralno kvari, postaje zreliji, iskusniji i uviđa raznorazne strahote i grozote koje veliki grad nosi sa sobom. No, iako ga to moralno kvari, on do samoga kraja zadržava dozu nevinog seoskog dječaka, koja se ne pokazuje jedino zbog zasićenja i općeg nazedovoljstva pri samom kraju romana. Kroz Ivicu je Ante Kovačić iznio dobar dio svog vlastitog života. Ivica Kičmanović je također, što i jest simbolika njegovog imena, prikazan kao jedini "kičmenjak" među skupinom "beskičmenjaka", jedini koji uspijeva stvoriti vlastiti stav i njega se, u ovoj ili onoj mjeri, držati do kraja.
= tip siromašnog intrligentnog dječaka koji zbog socijalne motivacije (neimaština,ogovaranja,stereotipi) ne uspijeva na putu školovanja
= jako inteligentno dijete, što su zamijetili svećenik i učitelj
= smeten, zbunjen pri prvom susretu s Laurom. Obratila mu se kao da je starija od njega, kao da joj je podređen što on i osjeća
= bio dosta pasivan, tako da je Laura i odredila njegovu sudbinu, tj. ona je razlog zašto na kraju Ivica tragično završava
= simbolika: "kičmanović" - ljudi koji imaju kičmu, tj. imati svoje mišljenje, znati se postaviti, "Ivica" - tipično hrvatsko ime u Zagorju
= nadimak mu je Vanča
LAURA
= fatalna žena(žene koje mogu upropastiti život, a očaravaju ljepotom) u djelu, glavni predstavnik gradske sredine i, uz Ivicu, najvažniji lik u djelu. Ona se prikazuje kao predivna žena, ideal ljepote i tijekom djela ona sama pokazuje tu svoju dominantnost. Ona je sposobna zavesti svakoga, te tako i sam Ivica, uz brojne druge likove, pada pod njezin utjecaj. Iznimno je kompleksan lik i do samoga kraja se ne otkriva njezino pravo stanje svijesti, čemu doprinosi činjenica da je izvrsna glumica. Jedini koji se uspio osloboditi tog njezinog utjecaja bio je upravo Ivica, čime se pokazuje snaga tog lika, što je izazvalo bijes i osvetničku želju kod, tada već, hajdučice Laure, koju će i ostvariti tijekom "krvave svadbe". Simbolika Laurinog imena dolazi još iz renesanse, iz Petrarcinog Kanconijera i njegove idealne žene Laure. Upravo je tako Kovačić zamislio svoju Lauru da bi ju na kraju, što u ovoj ili onoj mjeri radi sa svim svojim ženskim likovima, razorio do temelja.
= tip fatalne žene, simbol nemorala grada i kobnog utjecaja na Ivicu
= prijetvorna i zla
= upropastila Ivičin život, fatalna je za Ivicu (protjeran je), za Mihu (ubijen), za Ferkonju i Mecenu (zapalila mu kuću i ubila ga)
= lik intriganta--zapliće radnju i dolazi do neočekivanih događaja
= upoznajemo ju u Meceninom domu gdje doznaje da je njegova kći. S njim počinila rodoskvrnuće. Ona je njegova "pogreška iz mladosti". Njezina prava majka ju je rodila nakon što ju je Mecena silovao (poslije je poludjela te je pripala obitelji koja je imala novca, malo boljeg imovinskog stanja)
= nije imala lijepo djetinjstvo jer je skoro bila silovana te se zapravo cijelo vrijeme pokušava osvetiti muškarcima
= u 2.dijelu romana odlazi na selo gdje je živjela s Ivicom. Njihovu kuću zvali su "kapelica" jer je bila uredna, lijepa, sazidana. Prema ostalima se ponašala kao prema podanicima. Kako nije bila vjenčana s Ivicom, a žive zajedno, ljude iz sela je to smetalo. Uopće se nije pokušavala prilagoditi toj sredini što je pak Ivicu smetalo. On se onda vratio u grad kako bi završio studij, a Laura je ostala na selu.