Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji međunarodni je ugovor sastavljen pod okriljem Vijeća Europe koji je potpisan 11. svibnja 2011. u Istanbulu, zbog čega je poznat još i kao Istanbulska konvencija. Konvencija ima za cilj sprječavanje nasilja, zaštitu žrtava i "okončavanje nekažnjivosti počinitelja". Do siječnja 2018. godine potpisalo ju je 46 država te Europska unija. Turska je 12. ožujka 2012. postala prva država koja je ratificirala Konvenciju, a slijede Albanija, Andora, Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Cipar, Crna Gora, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Grčka, Gruzija, Hrvatska, Island, Italija, Makedonija, Malta, Monako, Nizozemska, Njemačka, Norveška, Poljska, Rumunjska, Portugal, San Marino, Srbija, Slovenija, Španjolska, Švedska i Švicarska koje su to učinile od 2013. do svibnja 2018. godine. Konvencija je stupila na snagu 1. kolovoza 2014.

Provedbu Konvencije nadzire neovisno tijelo stručnjaka nazvano GREVIO (eng. Group of Experts on Action against Violence against Women and Domestic Violence, hrv. Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji). GREVIO objavljuje izvješća u kojima ocjenjuje zakonodavne i druge mjere kojima potpisnice provode Konvenciju. Prema članku 66., GREVIO se sastoji od 10 do 15 članova, ovisno o broju potpisnica, a sami članovi moraju biti državljani neke države-potpisnice.

U ime Republike Hrvatske, Konvencija je potpisana 22. siječnja 2013., no ista nije bila ratificirana nekoliko godina. Kao razlog navodila su se značajna novčana sredstva koja država potpisnica mora izdvojiti u svrhu primjene svih odredaba Konvencije. Premijer Andrej Plenković je 25. studenoga 2016. izjavio da će “Vlada Republike Hrvatske, odnosno ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nada Murganić, što skorije pokrenuti postupak ratifikacije Konvencije u Hrvatskom saboru”. Rasprava o Konvenciji održana je 22. ožujka 2018. godine na 86. sjednici Vlade Republike Hrvatske. Konvencija je jednoglasno podržana, nakon čega Vlada upućuje prijedlog zakona o potvrđivanju Konvencije Hrvatskom saboru. Vlada je u zakon o potvrđivanju Konvencije ugradila i prijedlog interpretativne izjave u kojoj se navodi da je Konvencija u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. Hrvatski sabor ratificirao je Konvenciju 13. travnja 2018. godine. Za ratifikaciju je glasalo 110 zastupnika, 30 protiv, a dva su bila suzdržana. Konvencija je u Hrvatskoj stupila na snagu 1. listopada 2018. godine.

U vremenu do ratifikacije Konvencije, u Republici Hrvatskoj su, a i u nekim drugim zemljama nastali društveni prijepori: dio javnosti iznosio je kako je Istanbulska konvencija borbu za suzbijanje nasilja nad ženama iskoristila za pronos ideja i definicija koje ti krugovi nazivaju rodna ideologija, dok je dio javnosti nijekao takve optužbe pozivajući se na razdvojenost spola i roda te ističući da se pojam rodnoga identiteta već javlja u hrvatskom zakonodavstvu, na primjer u Zakonu o suzbijanju diskriminacije.

Povijest Vijeće Europe poduzelo je niz inicijativa za promicanje zaštite žena od nasilja od 1990-ih. Ove su inicijative između ostaloga rezultirale usvajanjem Preporuke Vijeća Europe Rec (2002)5 Odbora ministara državama članicama o zaštiti žena od nasilja 2002 i pokretanjem Europske kampanje za suzbijanje nasilja nad ženama, uključujući obiteljsko nasilje, između 2006 i 2008. Parlamentarna skupština Vijeća Europe također je zauzela čvrst politički stav protiv svih oblika nasilja nad ženama. Usvojila je brojne rezolucije i preporuke koje pozivaju na zakonski obvezujuće standarde o sprečavanju, zaštiti protiv te kaznenom progonu najtežih i raširenih oblika rodno uvjetovanog nasilja.

Nacionalna izvješća, studije i ankete otkrile su veličinu problema u Europi. Kampanja je pokazala veliku varijaciju između Europskih država u njihovim odgovorima na nasilje nad ženama i nasilju u obitelji. Stoga se potreba za usklađivanjem pravnih standarda kako bi se osiguralo da žrtve imaju koristi od iste razine zaštite svugdje u Europi postala očita. Ministri pravosuđa država članica Vijeća Europe počeli su raspravljati o potrebi jačanja zaštite od nasilja u obitelji, posebice od nasilja intimnog partnera.

Vijeće Europe odlučilo je da je potrebno postaviti sveobuhvatne standarde za sprječavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. U prosincu 2008. Odbor ministara osnovao je stručnu skupinu koja je bila ovlaštena pripremiti nacrt konvencije. Tijekom nešto više od dvije godine, ova skupina, nazvana CAHVIO (Ad Hoc Committee for preventing and combating violence against women and domestic violence iliti Ad Hoc Odbor za prevenciju i suzbijanje nasilja nad ženama i nasilju u obitelji), izradila je nacrt teksta konvencije. U kasnijoj fazi izrade konvencije, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Rusija i Sveta Stolica predložile su nekoliko izmjena kako bi ograničile zahtjeve Konvencije. Amnesty International kritizirao je ove izmjene. Konačni nacrt konvencije izrađen je u prosincu 2010.

Usvajanje, potpisivanje i ratifikacija Konvenciju je usvojio Odbor ministara Vijeća Europe 7. travnja 2011. Otvorena je za potpisivanje 11. svibnja 2011. povodom 121. zasjedanja Odbora ministara u Istanbulu. Konvencija je stupila na snagu nakon desete ratifikacije, od kojih je osam trebalo biti od strane država članica Vijeća Europe. Od prosinca 2015., konvenciju je potpisalo 39 država, nakon čega je uslijedila ratifikacija od strane osam država Vijeća Europe: Albanije, Austrije, Bosne i Hercegovine, Italije, Crne Gore, Portugala, Srbije i Turske. Kasnije te godine ratificirale su je Andora, Danska, Francuska, Malta, Monako, Španjolska i Švedska, 2015. Slovenija, Finska, Poljska i Nizozemska, 2016. San Marino, Belgija i Rumunjska, a do rujna 2017. Gruzija i Norveška. Države koje su ratificirale Konvenciju pravno su vezane njezinim odredbama nakon što ista stupi na snagu.

Glavne odredbe Istanbulska konvencija prvi je pravno obvezujući instrument koji "stvara sveobuhvatni pravni okvir i pristup borbi protiv nasilja nad ženama". Usmjerena je na sprečavanje nasilja u obitelji, zaštitu žrtava i procesuiranje optuženih prekršitelja. Konvencija definira nasilje nad ženama kao kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije (čl.3 (a)). Države potpisnice bi trebale primijeniti due diligence prilikom sprečavanja nasilja te kako bi zaštitile žrtve i kazneno gonile počinitelje (članak 5.). Konvencija također sadrži definiciju roda: u smislu Konvencije, rod je definiran u članku 3 (c) kao "društveno izgrađene uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce". Nadalje, Konvencija uspostavlja niz kaznenih djela karakterističnih kao nasilje nad ženama. Države koje ratificiraju Konvenciju moraju kriminalizirati više prekršaja, uključujući: psihološko nasilje (članak 33.); uhođenje (članak 34); fizičko nasilje (čl.35); seksualno zlostavljanje, uključujući i silovanje (odnosi se na sve oblike nesuglasnog seksualnog odnosa) (čl.36); prisilni brak (čl.37); žensko obrezivanje (čl.38); prisilni pobačaja i/ili sterilizaciju (čl.39). Konvencija navodi da seksualno uznemiravanje mora biti podvrgnuto "kaznenoj ili drugoj zakonskoj sankciji" (čl. 40). Konvencija također uključuje članak koji se odnosi na zločine počinjene u ime "časti" (čl. 42).

Struktura Konvencija sadrži 81 članak odijeljen u 12 poglavlja. Njezina struktura slijedi strukturu najnovijih konvencija Vijeća Europe. Struktura se temelji na "četiri Ps": sprečavanju, zaštiti i podršci žrtvama, kaznenom progonu prekršitelja i integriranim politikama. Svako područje predviđa niz specifičnih mjera. Konvencija također utvrđuje obveze vezane uz prikupljanje podataka i podupiranje istraživanja na području nasilja nad ženama (čl. 11).

U Preambuli se poziva na Europsku konvenciju o ljudskim pravima, Europsku socijalnu povelju i Konvenciju o suzbijanju trgovanja ljudima, kao i na međunarodne ugovore o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda i Rimski statut Međunarodnoga kaznenog suda.

U članku 1. deklarira kao svrha Konvencije. U 5 točaka (a.-e.) se deklariraju različiti aspekti zaštite žena: sprječavanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, suzbijanje diskriminacije žena; izgradnja sustava mjera za zaštitu žrtava nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; promicanje međunarodne suradnje radi suzbijanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; te daljnja izgradnja institucija nadležnih za suzbijanje nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

U članku 2., ova Konvencija ukazuje na to da se odredbe primjenjuju u vrijeme mira, kao i tijekom oružanih sukoba u slučaju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Članak 3. Konvencije definira ključne pojmove:

nasilje nad ženama - predstavlja "kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije žena i podrazumijeva sve postupke na temelju spola koji dovode ili bi mogli dovesti do do tjelesne, seksualne, psihološke ili ekonomske štete ili patnje žene uključujući prijetnje takvim djelima, prisiljavanje ili samovoljno lišavanje slobode, bilo da se događa u javnom ili privatnom životu",

nasilje u obitelji - "sva djela tjelesnog, seksualnog, psihološkog ili gospodarskog nasilja koje se javljaju u obitelji, domaćinstvu ili između bivših ili sadašnjih supružnika ili partnera, bez obzira na to da li počinitelj dijeli prebivalište sa žrtvom ili ne",

rod -"društveno izgrađene uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce",

rodno uvjetovano nasilje nad ženama - "nasilje koje je usmjereno protiv žene jer je žena ili koja nerazmjerno utječe na žene".

Člankom 4. zabranjuje se nekoliko vrsta diskriminacije: Primjena odredbi ove Konvencije od strane država potpisnica, posebice mjera zaštite prava žrtava, osigurana je bez diskriminacije na bilo kojem temelju, kao što su spol, rod, rasa, boja kože, jezik, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, udruživanje s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje, seksualne orijentacije, rodni identitet, dob, zdravstveno stanje, invalidnost, bračno stanje, status migranta ili izbjeglice ili drugi status.

Pojam roda Istanbulska konvencija prvi put u međunarodnome ugovoru određuje pojam roda, koji se u tekstu Konvencije spominje u 24 navrata. Tako u stavci c članka 3. rod određuje sljedećim riječima: Članak 3c u: Radin, str. 9

Ta se odredba upotpunjuje i odvojenošću spola i roda prisutnoj u stavki 3 članka 4: Članak 4c u: Radin, str. 10

Ustavno-pravno nadilaženje Konvencija u članku 6 navodi sljedeće: Članak 6 u: Radin, str. 10

Time se jasno i nedvosmisleno zahtijeva od stranaka (država potpisnica) Konvencije uvođenje "rodne perspektive" u politiku provođenja Konvencije, samim time što je Konvencija sastavljena na načelu "sve ili ništa" pojašnjenom u članku 78: Članak 78 u: Radin, str. 29

Prema čl. 78, stranka ne može birati hoće li potpuno ili samo djelomično i koje će dijelove Konvencije implementirati u svoj zakonski i pravni okvir, čime se stranke obvezuje na dosljedno provođenje svih članaka Konvencije i njihovo uključivanje u zakonodavstvo.

Prijepori 250px|mini|desno|Prosvjed protiv Istanbulske konvencije u središtu Zagreba. 250px|mini|desno|Prosvjed protiv Istanbulske konvencije u središtu Zagreba. 250px|mini|desno|Prosvjed protiv Istanbulske konvencije u središtu Zagreba. 250px|mini|desno|Prosvjed protiv Istanbulske konvencije u središtu Zagreba.