Ropstvo je igralo važnu ulogu u društvu i gospodarstvu Starog Rima. Osim što su se bavili manualnim radom, robovi su obavljali i mnoge kućanske poslove, a često su radili i na poslovima koji su zahtijevali visoke kvalifikacije i vještine. Učitelji, računovođe i ljekarnici često su bili robovi, a među njima je bilo puno grčkih robova. Nekvalificirani robovi ili oni koji su po kazni osuđeni na ropstvo radili su na seoskim imanjima, u rudnicima i mlinovima. Njihovi uvjeti života bili su vrlo teški i život tih robova nije bio dug.
Prema rimskom pravu, robovi su smatrani imovinom i nisu bili pravni subjekti. Za razliku od rimskih građana, robovi su mogli biti tjelesno kažnjavani, seksualno iskorištavani (prostitutke su često bile robinje), mučeni i pogubljeni bez sudske odluke. Na sudu se svjedočenje roba prihvaćalo samo ako je bilo dano pod mučenjem, što je bilo temeljeno na uvjerenju kako će robovi, jer su upućeni u poslove svojih gospodara, biti previše odani kako bi bez prisile iznijeli nešto što bi njihovim gospodarima moglo štetiti. Međutim, vremenom je robovima davana sve veća pravna zaštita, uključujući pravo žaliti se na postupke svojih gospodara. Stav prema robovima promijenio se djelomično i zato što je među obrazovanom rimskom elitom veliki utjecaj steklo stoičko učenje, čiji su egalitaristički pogledi na čovječanstvo uključivali i robove.
Jedan od najvažnijih izvora robova bila su rimska osvajanja u doba republike. Porobljivanje neprijateljskih vojnika dovelo je do masovnih oružanih ustanaka robova, od kojih je posljednji poveo Spartak. Tijekom "rimskog mira" (pax Romana) u vrijeme ranog Rimskog Carstva (1–2. stoljeće n. e.) država je prije svega nastojala očuvati stabilnost, pa je u nedostatku novih ozemnih osvajanja ovaj izvor robova presušio. Da bi se sačuvala postojeća robovska radna snaga, donošeni su zakonski propisi kojima se nastojalo ograničiti puštanje robova na slobodu. Odbjegli robovi bili su kazneno gonjeni i vraćeni svojim vlasnicima, često uz nagradu.
Podrijetlo robova
Grčki historiograf Dionisije Halikarnašanin iz 1. stoljeća pr. n. e. kaže da je u Rimu ropstvo nastalo u doba legendarnog osnivača Romula, koji je obiteljskim ocima dopustio vlastitu djecu prodavati u ropstvo, kao i da se ropstvo zatim širilo kako se širila i rimska država. Robovlasništvo je među rimskim građanima bilo najrasprostranjenije u razdoblju od Drugog punskog rata (218–201. pr. n. e.) do 4. stoljeća nove ere. Grčki geograf Strabon iz 1. stoljeća nove ere piše o tome kako je propast moćnog Seleukidskog Carstva (100–63. pne.) dovela do velikog zamaha trgovine robljem.Strabon, Geografija, XIV, 5, 2.
Zakonik dvanaest ploča iz 5. st. pr. Kr.. tiču se i ropstva, što ukazuje da je ta institucija već tada postojala barem neko vrijeme. Pravnik Ulpijan (2. stoljeće n.e.) u svojoj podjeli prava na tri dijela smješta ropstvo u okvir međunarodnog prava (ius gentium), koje je zajedničko svim narodima (gentes). Zakon narodâ nije bilo ni prirodno pravo, koje je postojalo u prirodi i vrijedilo kako za ljude tako i za životinje, niti je spadalo u građansko pravo, koje je činio korpus zakona koji su važili za jedan određeni narod. Po prirodnom zakonu, sva se ljudska bića rađaju slobodna (liberi), ali ropstvo se smatralo ustanovom koja postoji u svim narodima, koji onda to područje mogu regulirati svojim posebnim zakonima. U antičkom ratu pobjednik je, prema ius gentium, imao pravo porobiti poraženo stanovništvo; međutim, ako je mirovni sporazum postignut diplomatskim pregovorima ili formalnom predajom, pobijeđeni ljudi bi, prema običajima, uglavnom bili pošteđeni. Međunarodno pravo (ius gentium) nije bilo kodificirano, pa je njegova praktična primjena ovisila o "razumnom poštovanju standarda međunarodnog ponašanja".
Ropstvo i rat thumb|Reljef iz Smirne (današnjeg Izmira u Turskoj) s predstavom rimskog vojnika koji vodi okovane zarobljenike. Mnogi robovi na rimsko su tržište robljem dospjeli putem rata. Zarobljenici su dovođeni ili kao ratni plijen ili su prodavani trgovcima robljem, a antički izvori navode brojke od nekoliko stotina do nekoliko tisuća takvih robova zarobljenih u "svakom" ratu. Ti ratovi uključivali su sva osvajanja novih zemalja, počevši od doba kraljevstva, preko samnitskih i savezničkog rata, pa sve do carskog razdoblja. Zarobljenici koji su lišeni slobode nakon tri ustanka robova (135–132, 104–100. i 73–71. pne.) također su povećali broj robova u Rimu. Ratovi su u doba republike predstavljali glavni izvor robova, ali su i tijekom cijeloga carskog razdoblja nastavili donositi nove robove.
Gusarstvo je u trgovini robljem uvijek predstavljalo jedan od važnih izvora robova, a tako je bilo i u starom Rimu. Gusarstvo je naročito cvjetalo u Kilikiji, gdje su pirati nekažnjeno djelovali iz nekoliko jakih uporišta. Pompej je bio zaslužan za iskorjenjivanje gusarstva u Serdozemlju 67. pne.Plutarh, Pompejev život, 24, 8. Premda je Pompej suzbio masovno gusarenje i ono tijekom carstva uglavnom bilo držano pod nadzorom, ono je ipak u određenoj mjeri opstalo, pa je i dalje predstavljalo jedan od izvora robova. Augustin se u 5. stoljeću n. e. tuži na zamah koji su otmice dostigle u sjevernoj Africi:
U provinciji Africi ima toliko mnogo onih koji se obično zovu porobljivačima, da oni gotovo cijelu provinciju čiste od ljudi odvodeći ih preko mora i prodaju ih, a radi se skoro sasvim o slobodnim ljudima. Jer za veoma mali broj tih ljudi ustanovi se da su ih prodali roditelji, a ni oni se ne prodaju uz ugovor koji vrijedi u razdoblju od 25 godina, kako perdviđa rimski zakon, nego se zapravo prodaju kao pravi robovi i prodaju se kao robovi preko mora. Trgovci robljem vrlo rijetko kupuju istinske robove od njihovih gospodara. Štoviše, zbog ove gomile porobljivača cijele bande razbojnika i otimača bezobzirno oblače se kao vojnici ili divljaci i bez straha ustremljuju se uz urlike na neka slabo naseljena seoska područja i na silu odvlače ljude koje potom prodaju trgovcima robljem.Augustin, Pisma, 10.
Trgovina i gospodarstvo
Tijekom razdoblja osvajanja rimsko gospodarstvo prošlo je kroz značajnu preobrazbu pod utjecajem povećanja bogatstva među elitom i velikog povećanja broja robova. Premda se gospodarstvo oslanjalo na robovsku radnu snagu, u povijesti je ipak bilo uljudbi koje su više od Rima ovisile o robovlasništvu. Među Spartancima, na primjer, robovska klasa helota po broju je nadmašivala slobodne stanovnike u odnosu sedam prema jedan, kaže Herodot.Herodot, Povijest, IX, 10.
Otok Delos u istočnom Sredozemlju pretvoren je 166. pne. u slobodnu luku i postao jedno od glavnih tržnica roblja. Mnoštvo robova koje bi dospjelo na Apeninski poluotok kupovali su imućni zemljoposjednici kojima su trebali robovi za rad na poljima. Povjesničar Keith Hopkins zamijetio je kako su upravo ulaganja u zemljište i poljoprivrednu proizvodnju proizveli veliko bogatstvo na području današnje Italije, te je smatrao da se posljedice rimskih osvajanja i potonjeg porasta bogatstva i uvoza golemog broja robova u Italiju mogu usporediti s raširenim i brzim izumima u tehnologiji.
Car August uveo je porez od 2 posto na prodaju robova, što je, prema procjenama, donosilo godišnji prihod od oko 5 000 000 sestercija; taj iznos ukazuje na nekih 250 000 prodaja. Do 43. g. n.e. taj je porez povećan na 4 posto. Čini se da je tržište robljem postojalo u gotovo svakom gradu carstva, no van grada Rima jedan od najvažnijih centara bio je Efez.
thumb|left|Reljef na sarkofagu Valerija Petronijana iz 4. stoljeća n. e., s predstavom njegovog roba koji drži ploče za pisanje.
Demografija Postoje različite statističke procjene o brojnosti robova u rimskoj državi. Procjene o postotku robova među italskim stanovništvom kreću se od 30 do 40 posto u 1. stoljeću pne., pa se procenjuje da je do kraja 1. stoljeća pne. u Italiji bilo između dva i tri milijuna robova, tj. između 35 i 40 posto ukupnog stanovništva. procjenjuje da je u 1. stoljeću pne. bilo između 1 i 1,5 milijuna robova. zamjećuje kako je teško procijeniti broj robova i stopu opskrbe neophodnu kako bi se taj broj održavao i povećavao. Procjenjuje se da je u cijeloj rimskoj državi bilo malo manje od 5 000 000 robova, tj. između 10 i 15 posto ukupnog stanovništva procenjuje da su u doba ranog carstva u celoj državi robovi u proseku činili oko 15 posto ukupnog broja stanovništva, ali da ih je u pojedinim dijelovima carstva bilo "daleko manje". Oko 49 posto robova pripadalo je društvenoj eliti, koja je činila manje od 1,5 posto stanovništva carstva. Približno polovina svih robova radila je na selu, a ostali u manjim i većim gradovima.Nije poznat nijedan popis robovskog stanovništva iz rimskog razdoblja; u doba carstva prijavljivanje manjeg broja robova muškog pola od onog koji se stvarno posjedovao moglo je smanjiti iznos poreza koji se vezivao za vlasništvo nad robovima; v. .
Ropstvo u starom Rimu nije bilo povezano s pitanjem rase., gdje se zamjećuje da "ropstvo u Rimu nije bilo zasnovano na rasi" i da je predstavljalo "jedan fluidni sustav". Robovi su dopremani iz cijele Europe i sredozemnog svijeta, pa je među njima bilo Kelta, Germana, Tračana, Grka, Kartažana, te manja grupa Etiopljana u rimskom Egiptu. Od 1. stoljeća pr. Kr. običaji više nisu dopuštali porobljivanje rimskih građana i Italija koji žive u Cisalpijskoj Galiji, no prije toga mnogi Italici iz južne i srednje Italije pretvarani su u robove nakon poraza koje su njihovi narodi pretrpjeli tijekom rimskog osvajanja Italije. Veliki broj robova u Italiji do tog je doba bio italskog podrijetla.
Prodaja robova
Nove robove nabavljali su uglavnom trgovci na veliko koji su pratili rimsku vojsku na pohodima. Robovi koji su bili djeca koštali su manje nego odrasli, premda ima i izvora koji kažu da su bili skuplji. Julije Cezar jednom je prilikom cjelokupno stanovništvo jedne galske oblasti, ukupno 53 000 ljudi, prodao trgovcima robljem koji su se nalazili na licu mjesta.Cezar, Galski rat, II, 32, 7. Robovi su prodavani i na javnim aukcijama, ponekad i u prodavaonicama, a posebno vrijedni robovi mogli su biti predmet privatnih kupoprodajnih aranžmana. Trgovinu robova nadgledali su kvestori.
Ponekad su robovi bili izloženi na postoljima koja su se okretala, a na ploči pred njim nalazili su se podaci o njegovom podrijetlu, zdravlju, naravi, inteligenciji, obrazovanju i sl. Cijene su se kretali ovisno o starosnoj dobi i kvaliteti, pri čemu su najvredniji robovi dostizali vrtoglave cijene. Pošto su Rimljani željeli znati što točno kupuju, robovi su na prodaju izlagani nagi. Trgovac je morao primiti prodanog roba natrag u roku od šest mjeseci ako je rob imao nedostatke na koje nije bilo ukazano prilikom prodaje, odnosno morao je kupcu nadoknaditi štetu. Robovi koji su na aukciji prodavani bez jamstva nosili su na glavi kapu.
Dužničko ropstvo
U doba rane Rimske republike postojalo je dužničko ropstvo, koje se označavalo nazivom nexum. U rimskom pravnom sustavu to je bio oblik mancipacije (mancipatio). Premda su pojedinosti tog ugovornog odnosa varirale, u načelu je slobodan čovjek nudio da će, kao jamstvo za zajam, služiti kao vezani rob (nexus). Usput je mogao ponuditi i svog sina. Premda je takav rob također mogao očekivati kako će trpjeti poniženje i određeni stupanj zlostavljanja, kao zakoniti građanin trebao je buti pošteđen tjelesne kazne. Nexum je ukinut 326. pne. zakonom Papirija i Petelija, koji je donijet djelomično i zato da bi se zaštitio fizički integritet građana koji su pali u dužničko ropstvo.