mini|250px|Željezna kruna langobardskih kraljeva (danas u katedrali u Monzi kod Milana) kojom su okrunjeni i carevi Svetog Rimskog Carstva: Karlo Veliki, Oton I., Henrik IV. i Fridrik I. Barbarossa.

Langobardi (također Longobardi ili Lombardi) su germanski narod, podrijetlom iz Skandinavije. Njihovo osvajanje i naseljenje Italije u 6. stoljeću predstavlja konačni kraj političkih institucija Zapadnoga Rimskog Carstva.

Povijest

Podrijetlo

Langobardska predaja, sačuvana u djelu Origo Gentis Langobardorum (Podrijetlo langobardskog naroda), opisuje kako su Langobardi napustili Skandinaviju pod vodstvom Ibora i Agija i naselili se u području oko donjeg toka rijeke Labe, o čemu svjedoči rimski povjesničar Tacit krajem prvog stoljeća (98. n.e.):

Naprotiv, Langobardima je na ponos njihova malobrojnost, jer oni, iako okruženi mnogima moćnim narodima, zavrjeđuju svoju opstojnost ne uslužnošću i ustupanjem, već borbenošću i odvažnošću. (Tacit, Germania)

Podrijetlo langobardskoga imena nije potpuno poznato. Origo kaže kako je to ime narodu, koji je dotad nosio ime Winili, dao sam bog Odin i znači dugobradi (njem. lang = dug + bart = brada). Ta se legenda može shvatiti kao želja za božanskim legitimitetom, s obzirom kako je u germanskoj mitologiji brada osnovna odlika boga Odina, koga se ponekad i naziva Dugobradim ili Sivobradim. Pretpostavka drugih je kako ime dolazi od Langobardima specifičnog oružja - sjekire s dugom oštricom (stari gornjonjemački barta = sjekira). Treći, pak, tvrde kako je langobardsko ime povezano s prostranim ravnicama doline rijeke Labe gdje su ih Rimljani zatekli (stari gornjonjemački bord = obalna ravan).

Tijekom prvog stoljeća Langobardi su, u zajednici s drugim germanskim plemenima - poimenice Svevima, Alemanima i Sasima – živjeli u području današnje sjeverozapadne Njemačke. U četvrtom stoljeću Velika seoba naroda pokrenula ih je prema jugu. Krajem petog stoljećaLangobardi su se našli u današnjoj Austriji, u području koje su, prije stapanja s Ostrogotima, naseljavali Rugijci, a početkom šestog stoljeća, vođeni kraljem Wachom, naselili su rimsku provinciju Panoniju kao federati, uz dozvolu cara Justinijana. Savezništvo Langobarda i Bizanta vodi langobardsku vojsku u oslobađanje Italije od Ostrogota, gdje pomažu njihov potpunu uništenju 552. u bitci kod Tagine.

Osvajanje Italije

Na svjetsku scenu Langobarde dovodi kralj Alboin. Došavši na vlast 560. Alboin se morao suočiti s prijetnjom Avara koji su sa sjevera provalili u Panonsku nizinu. Stoga je Alboin prvo porazio susjedne Gepide i pokorio ih (566.), a onda, u proljece 568., poveo Langobarde preko Julijskih Alpi, zajedno s Bavarcima, Sasima, Gepidima i Tirinžanima, te Bugarima, u osvajanje sjeverne Italije.

Sljedeće godine Cividale u sjevernoj pokrajini Furlaniji postaje prvim važnijim gradom koji pada pod langobardsku vlast. Tu Alboin uspostavlja prvo langobardsko vojvodstvo i daje naslov vojvode svom sinovcu, Gisulfu. Iste godine Langobardi osvajaju Vicenzu, Veronu i Bresciu, a potom i najznačajniji rimski grad u sjevernoj Italiji, Milano.

Nakon trogodišnje opsade Langobardi osvajaju Paviju i uspostavljaju u njoj sjedište langobardskog kraljevstva u Italiji. Alboinovo umorstvo (572.) dovodi na prijestolje Klefa, koji nastavlja i privodi kraju osvajanje cijele Toskane, prije nasilne smrti 574.

Dvije odvojene langobardske vojske prodiru prema unutrašnjosti, odnosno jugu Italije, i osnivaju vojvodstva oko istoimenih gradova: jedni, pod vodstvom Farualda, osnivaju Spoletsko vojvodstvo (570.), a drugi, pod vodstvom Zotta, Beneventsko vojvodstvo (576.); ove će se dva vojvodstva većinom razvijati i djelovati neovisno od kraljevske vlasti u Paviji.

Autoritet kraljevstva raspao se u interregnumu koji je nastupio Klefovom smrću, kad su vojvode odbili izabrati novoga kralja. U tom razdoblju vojvodstva djeluju samostalno, često u opoziciji jedno drugom, i nerijetko motivirana u međusobni sukob bizantskim novcem.

Langobardsko kraljevstvo mini|Langobardska središta u Italiji u 8. st. Bavarska dinastija (I)

mini|Crkva izvan zidina Santa Maria foris portas (Castelseprio) mini|Kompleks Santa Sofia (Benevento) mini|Clitunovo svetište, Campello sul Clitunno (Perugia) mini|Svetište San Michele (Monte Sant'Angelo) God. 584., langobardski plemenitaši, suočeni s franačkom prijetnjom sa sjevera, i k tomu prijetnjom bizantsko-franačkog saveza, izabrali su Klefova sina, Autarija, za kralja, ustupivši mu Pavijsko vojvodstvo i polovicu svojih vojvodskih posjeda. Autharijevu vladavinu obilježili su ratovi s Francima, Bizantincima i pobunjenim langobardskim vojvodama. Usprkos franačkim upadima, zbog kojih su Langobardi nekoliko desetljeća morali priznavati franačku prevlast, plaćati danak i slati svoje ratnike u franačke ratove, Autarije je proširio teritorij kraljevine: na istoku je osvojio bizantski Comacchio i tako prekinuo razmjenu dobara između dva najvažnija centra Egzarhata, Ravene i Padove, a na jugu je priključio kraljevstvu područja južno od Beneventa sve do Reggia u Kalabriji. Brak s Teodelindom, katoličkom kćeri bavarskog kneza Garibalda, i njezini napori u smjeru pokrštavanja Langobarda, postavili su temelje boljim odnosima Langobarda s papinstvom. Iz ove bračne i političke veze se rađa Bavarska dinastija – niz kraljeva krvlju vezana za Garibalda (isprva preko Teodelinde, a kasnije preko njezina brata, Gundoalda), koja će, s manjim prekidima, vladati kraljevstvom sljedećih 130 godina.

Nakon Autarijeve smrti (590.) langobardski plemenitaši, po savjetu Teodelinde, izabiru za novoga kralja Agilulfa, torinskog vojvodu, koji sljedece godine uzima Teodolindu za ženu. Agilulfu pogoduju primirja s Francima (592.) i papom (598.), pa se teritorij kraljevstva širi na račun Bizanta, kojemu oduzima Sutrij i Peruggiju. Nakon kratkotrajnog primirja (598. – 599.), Agilulf nastavlja ratovati protiv Bizanta, oduzevši mu Padovu (601.), Cremonu i Mantovu (603.). 605. sklopljen je mirovni ugovor, kojim bizantski car Foka ustupa kralju grad Orvieto, priznaje tadašnje granice Langobardskog kraljevstva i Ravenskog egzarhata kao trajne, te se obvezuje plaćati Agilulfu danak. Kralj Agilulf prvi koristi rimsko i bizantsko znanje i običaje: preuzima rimske dvorske ceremonije i upošljava rimske političke upravitelje. Za Agilulfove vladavine započinje proces priklanjanja Langobarda katoličkoj vjeri (umjesto arijanstva koje su tada većinom slijedili); cijelo će 7. stoljeće biti obilježeno borbom za vlast između katoličkih i arijanskih plemenitaša.

Agilulfa je 616. naslijedio njegov sin, Adoald. Budući da je Adoaldu bilo svega 14 godina, Teodolinda, njegova majka, isprva vlada u njegovo ime. Adoaldovo psihičko zdravlje nije bilo na kraljevskoj razini, pa ga 626. s prijestolja, s potporom vojvoda, uklanja Arioald, torinski vojvoda oženjen Gundibergom, kćeri Agilulfa i Teolinde. Arioald ponovno priklanja Langobarde arijanstvu, pa je i njegov nasljednik, Rotarije, vojvoda od Brescije, koji na prijestolje dolazi 636., arijanske vjere. Rotarijeva vladavina smatra se vrlo značajnom u povijesti kraljevstva Langobarda;

Osvojio je prvo Genovu (641.), a potom i cijelu Liguriju (643.)., te Veneto, uključujući grad Opiterg; svojim je osvajačkim pohodima Rotarije sveo bizantske posjede u Italiji na samu okolicu Ravene. 643. kralj izdaje Rotarijev edikt, prvi pisani skup langobardskih zakona i običaja, napisan na latinskom jeziku.

Bavarska dinastija (II)

Poslije svega šest mjeseci vladavine Rotarijeva mladoga sina, Rodoalda, vojvode na njegovo mjesto izabiru Ariperta, sina Gudoalda, brata bivše kraljice Teodolinde. Ariperta, katolika, je trebao naslijediti njegov prvorođeni sin, Godepert, koji je, međutim, bio priklonjen arijanskoj vjeri, te je stoga Aripert odlučio podijeliti prijestolje: Godepert bi vladao u Paviji, a Perktarit, mlađi sin i katolik, bi vladao u Milanu; tu je želju vijeće vojvoda učinilo punopravnom nakon kraljeve smrti 661. Već sljedeće godine, pak, Godepert je započeo rat protiv svog brata, i pokušao dobiti pomoć moćnoga beneventskog vojvode arijanske vjere, Grimoalda. Grimoald, međutim, ubija Godeperta, a potom zbacuje Perktarita s milanskog prijestolja, izgnavši ga iz kraljevstva, te tako postaje de facto kralj Langobarda; neposredno kasnije svoj kraljevski legitimitet je učvrstio oženivši se Godepertovom sestrom.

Grimoaldova vladavina je jedna od rijetkih prilika u povijesti kraljevstva kad kralj ujedno vlada i beneventskim vojvodstvom. Grimoald i njegov sin, Romuald, koga je kralj postavio vojvodom u Beneventu, nanijeli su značajne poraze Bizantincima i proširili kraljevstvo na istok i jug: nakon što je Grimoald obranio Benevent od bizantske opsade (661.), Romuald osvaja Tarent i Brindisi na jugu, a Grimoald Forli na sjeveru. Obranio je kraljevstvo od franačkih, slavenskih i avarskih napada, te od unutarnjih nereda, porazivši vladare vojvodstava Furlanije i Spoleta.

Bavarska dinastija (III)

Nakon Grimoaldove smrti (671.), Garibald, njegov mlađi sin, vladao je Langobardima cijela tri mjeseca, dok pristaše izgnanoga Perktarita nisu vratili tog bivšeg kralja na prijestolje. Perktarit guši pobunu vojvode od Trenta, Alagisa, vođe arijanskih plemenitaša, ali ne ubija tog pobunjenog vojvodu, u duhu pomirbe katolika i arijanaca. Ta se dobra namjera pokazala lošom odlukom kad se 688., nakon Perktaritove smrti, Alagis buni protiv novoga kralja, Perktaritova sina Cuniperta, i dvije godine uzurpira prijestolje; Cunipert ga je konačno porazio i ubio u bitci na rogu rijeke Adde (689.) i tako povratio vlast bavarskoj dinastiji.

U razdoblju od dvanaest godina poslije Cunipertove smrti (700. – 712.), na langobardskom prijestolju su se smijenila čak četiri kralja, i nijedan od njih nije našao vremena previše uživati kraljevske časti, što zbog unutarnjih previranja, što zbog barbarskih napada sa sjevera. Cunipertova sina, Liutperta, i njegova kneza namjesnika, Anspranda, s prijestolja je 701. zbacio Raginpert, torinski vojvoda i sin bivšega kralja Godeperta (i time Luitpertov pra-ujak); nakon što je Liutpert povratio prijestolje poslije Raginpertove smrti, ubio ga je Raginpertov sin, Aripert, izgnavši Anspranda iz kraljevstva. Nazvan po svom pradjedu i bivšem kralju, Aripert II je vladao do 711., kad se na čelu nogobrojne bavarske vojske sa sjevera spustio izgnani Ansprand kako bi ga, uz potporu venetskih vojvoda, svrgnuo. Aripert II, posljednji izdanak Bavarske dinastije, tako je, ironijom, poginuo u bijegu od vojske većinom sačinjene od Bavaraca.

Liutprandova vladavina