mini|Teatro Verdi na razglednici iz 1913. godine Novo kazalište – Teatro Verdi bilo je kazalište u Zadru osnovano 1865. godine. Prema spisima kazališta, zamisao o podizanju novog kazališta (Teatra Nuovo) u Zadru došla je od glazbenika i glazbenog kritičara Giovannia Salghettija-Driollija, člana obitelji u čijem je vlasništvu bila tvornica maraskina. Podržali su ga ugledni Zadrani Natale Filippi, Simeone Cattich, Antonio de Stermich, Nicolo Luxardo, Giuseppe Perlini koji su osnovali dioničarsko društvo Novog kazališta (Societa per Azioni del Teatro Nuovo) na čelu s Natalom Filippijem. Društvo je od grofova Lantana kupilo oronuli dvorac, nekoć boravište ninskoga biskupa, okružen vrtovima u blizini crkve Gospe od Zdravlja (tadašnja Kazališna ulica). Rušenjem stare građevine dobiven je prostor pogodan za izgradnju suvremene i reprezentativne zgrade kazališta u skladu s modom i stilom onoga vremena.
Prva zadarska kazališna zgrada pod nazivom Teatro Nobile (Plemićko kazalište) sagrađena je u tadašnjem glavnom gradu Dalmacije još 1783. godine, dok je zgrada drugog velikog kazališta – Novog kazališta – svečano otvorena dana 7. listopada 1865. godine izvedbom Verdijeve opere Krabuljni ples (Un Ballo in maschera).
Novo kazalište bilo je odraz sjaja, bogatstva i političke moći tadašnjeg Zadra. Sačuvano je dovoljno pisanih dokumenata o projektiranju i gradnji kazališta koje je bilo najveće i najljepše na istočnoj obali Jadrana. Njegovom izgradnjom sredinom 19. stoljeća stigao je u Zadar i Dalmaciju sjevernotalijanski historicizam, s neizbježnim reminiscencijama na renesansu i klasicizam.
Izgradnja i izgled kazališta Pokretači gradnje bili su dr. Šimun Katić, dr. Antonio Stermich i predsjednik komisije dr. Natale Filippi. Oni su 1863. otkupili zgradu obitelji Lantana br. 414 na Trgu Gospe od kaštela, čijim je rušenjem dobiven nepravilan pravokutni prostor, koji je s dviju strana graničio s vojnim posjedom (Lančana vrata, Trg tri bunara s Perivojem Gospe od zdravlja, Arsenal), jugozapadnom kraćom stranom s ulicom Via Catena, a unutrašnjom nepravilnom stranom s vrtovima i neizgrađenim terenima koji su se protezali do katedrale Sv. Stošije.
Članovi spomenute komisije stupili su u kontakt s arhitektom dr. Enricom Trevisanatom iz Venecije koji je dotad već sagradio neka kazališta (npr. Teatro dell'Armonia u Trstu). Trevisanato je prvu skicu pročelja kazališta poslao 18. srpnja 1863., no predsjednik komisije dr. Natale Filippi, koji je uvelike utjecao na izgled kazališta, predložio je izmjene, korekcije i dao sugestije za lože, pročelja, dvoranu i galeriju. alt=Razglednica iz 1910. Privatna kolekcija|mini|Razglednica prikazuje Teatro Verdi 1910. godine Luksuzno opremljeno, kazalište je imalo čak tri dvorane: kazališnu, koncertnu i plesnu dvoranu. Na unutrašnjoj opremi radili su najbolji majstori iz Venecije i Beča, a prostor gledališta mogao je primiti čak tisuću i petsto gledatelja dok je u tom razdoblju grad imao od osam do deset tisuća stanovnika.
Izgradnja je započela 25. travnja 1864. godine i od početka se nastojalo da kazalište bude najreprezentativnije u Dalmaciji. U to vrijeme već pet godina postoji kazalište Bajamonti u Splitu, a gradi se i novo kazalište u Dubrovniku.
Nadglednik radova bio je inženjer Mihovil Klaić, a unutrašnju konstrukciju loža radili su u srpnju 1864. drvodjelci Francesco Fabrovich i Caprara. Za unutrašnje ukrašavanje kazališta uposlen je Carlo Franco koji je pod izravnim rukovodstvom arhitekta Trevisanata već od kraja 1864. izrađivao nacrte za drvorezbarske i druge ukrase te za pozlatu po uzoru na Teatro Fenice u Veneciji.
Carlo Franco izveo je radove obrade stropa cijelog kazališta i pozornice, izrade arhitrava, pilastra i friza pozornice, zatim izrade perforiranih željeznih lampiona za svjetiljke, podstavljanje platnom svih 75 loža, ukrašavanje carske lože i ostale pozlatarske radove.
Oslikavanje je povjereno venecijanskim slikarima Antoniju Zuccaru i Carlu Mateshegu. Zuccaro je na stropu kazališta naslikao Pobjedu civilizacije (Trionfo della Civiltà), a Matesheg izradio ornamentne ukrase prema nacrtima arhitekta Trevisananata, oslikao dijelove stropa, vanjske dijelove loža, ogradu međukata i izradio cvjetove prvog reda s plavom i crvenom podlogom.
Za izrade u štukaturi bio je pozvan tršćanski majstor Leone Bottinelli koji je izradio karijatide u koncertnoj dvorani i ukrase u predvorju zgrade.mini|Na mjestu nekadašnjeg Teatro Verdija, danas stoji Teatro Verdi Boutique Hotel Marija Stagličić, autorica brojnih članaka o zadarskoj arhitekturi i urbanistici u 19. st., navodi da su: „za izgradnju i opremu kazališta, birani vrhunski zanatlije i skupocjeni materijali, kako ne bi zaostajalo od drugih kazališta u Carevini. Kazalište je imalo čak tri dvorane predviđene za javna događanja: kazališnu, koncertnu i plesnu, a samo je kazališna mogla primiti oko tisuću petsto gledatelja u sklopu partera, tri reda loža i galerije.“
Kazalište je svečano otvoreno dana 7. listopada 1865. godine, o čemu svjedoči sačuvan zapis Giuseppe Sabalicha:
"Vanjski ukras je neke vrste renesansnog stila. Na prednjoj strani glavnog ulaznog pročelja, iznad pet glavnih velikih prozora, koji su postavljeni nad arkadama trijema, u pet niša postavljena su poprsja ... Pročelje prema čistini Kaštela sadrži istu arhitekturu; sjeverno i južno pročelje nisu obrađeni.
Unutrašnjost. Predvorje je vrlo nalik renesansi. Polukrug kazališta odudara od vanjskog dijela, jer je u čistom maurskom stilu. U polukrugu su tri reda loža koje završavaju vrlo širokom galerijom. Prostor može primiti tisuću i pet stotina gledatelja."
Sabalich nadalje navodi da je duljina zgrade po uzdužnoj osi 44,5 m, širina loža 11 m, a visina 9 m, dubina pozornice 10 m.
Dvorana za koncerte bila je vrlo otmjena i mogla je primiti četiri stotine osoba. Imala je posebno izrađene parkete, dva velika lustera i tri ogromna ogledala. U istoj koncertnoj dvorani, zadarska Filharmonija nastupala je šest do osam puta godišnje. Dvorana se nalazila na drugom katu, imala je 400 sjedećih mjesta, a veličinom je bila „kao ona u Appollineu“. Galerija koncertne dvorane zamišljena je kao foaje bečkoga kazališta, a ukrasi poput carske palače u Potsdamu. Prema Sabalichu, u koncertnoj dvorani: „do stropa je stil kao i u predvorju. Imposti lukova galerije ukrašeni su karijatidama. Strop je hirovitog stila maurske intonacije. Isti stil je u dodatnim salonima… Glavna sala s izrađenim parketima ima dva otmjena 'lustres' i tri ogromna ogledala, izvrsnih njemačkih tvornica. Sala može primiti četiri stotine osoba.“ Glavno (zapadno) pročelje gledalo je na današnju Ul. Jurja Bijankinija. Kroz petora vrata ulazilo se u vestibul, pa atrij kazališta. Tu se nalazila kavana, dvorana za odmor i pušenje.
Prema sačuvanim nacrtima iz 1897. te fotografijama zadarski Teatro Verdi svojom suzdržanom, neorenesansnom vanjštinom nije nagovještavalo bogatu i maštovito ukrašenu unutrašnjost. Posebno dekorativne bile su lože, njih ukupno 75, koje su se prostirale u tri niza, svaki s 12 sa svake strane. Dana 9. ožujka 1901. povodom smrti Giuseppea Verdija održala se Commemorazione Verdiana. Prihod koji je skupljen te večeri bio je namijenjen podizanju Verdijeve biste koju je izradio zadarski umjetnik Bruno Bersa. Od te godine Novo kazalište mijenja naziv u Teatro „Giuseppe Verdi“.
Poslovanje i održavanje kazališta Podaci o poslovanju kazališta i njegove uprave se mogu pronaći u arhivskom fondu Kazališta Verdi. Statutom je bilo određeno da dioničari uplaćuju godišnji iznos, ne veći od dvadeset fiorina, namijenjen za potporu održavanja predstava. Nedugo zatim, dioničari su morali ulagati u održavanje loža, naknade po dionici, izvanredne radove, popravke itd. Uzimajući u obzir sve navedene izdatke, da se zaključiti da biti dioničar kazališta nije toliko unosan poduhvat, koliko pridonosi časti i društvenom statusu. Prvenstveni iznos financija za kazalište su bile ulaznice, iznajmljivanje dvorana te loža trećeg reda. Za kontrolu karata i za iznajmljivanje privatnih loža su bili zaduženi posebni službenici. Za vrijeme talijanske uprave na određene dane je ulaz i korištenje loža bilo besplatno, kao na primjer za proslavu Celebrazione di pane.
Troškovi poslovanja su obuhvaćali i nabavu tehničke opreme. Za vrijeme austrijske uprave najviše se dobavljalo iz tvrtki iz Beča, Trsta i Haide, dok se za vrijeme talijanske uprave dobavljalo iz Milana. Mnoštvo noviteta na tržištu se u Zadru prihvaćalo sa zadovoljstvom, zbog čega se kao grad uvelike izdvajao od okolice, pogotovo unutrašnjosti Dalmacije u kojem se još uvijek moglo pronaći hajdučije.
Umjetnici i operne trupe
Opere mini|La boheme - jedna od najpoznatijih Puccinijevih opera izvedena u Zadru 1897. godine|247x247px
Iz sačuvanih arhivskih dokumenata saznaje se da je zadarsko kazalište komuniciralo s mnogo različitih osoba, odnosno agenata i agencija iz gradova poput Milana, Beča, Bologne, Trsta, Venecije itd. Sačuvani operni plakati nude nešto manje informacija, ali ipak, i iz njih saznajemo informacije o osobama važnima za Teatro Verdi. Saznajemo o gostujućim opernim trupama poput Compagnia Sociale Romana iz Rima ili Compagna Italiana di operette comiche iz Bologne. Uz njih, saznajemo i o uspjesima družina iz Milana, ali i o debaklu družine iz Venecije. Sezone 1906., zadarska je publika vrlo jasno pokazala što misli o nastupu ove družine pa je već prva izvedba opere Rigoletto izviždana, a ona Lucie di Lammermoor čak je obustavljena zbog loših pjevača. Prema opernim plakatima, u Rigolettu je pjevala Giorgina Savaglio, u Lucii de Lammermoor Ida Borghi, a u Mefistofele Anna Maria Vuolo, dok je svim izvedbama dirigirao Gino Polisciani. Godine 1897. u Zadru, izvedena je Puccinijeva opera La boheme s jednom od najpoznatijih svjetskih sopranistica u glavnoj ulozi - Emmom Zili (1864-1901). Iznimno gostovanje dogodilo se i 1932. kada je prilikom izvedbe Donizettijeve opere Lucia di Lammermoor gostovala talijanska sopranistica Toti Del Monte.
Dirigenti Među najistaknutijim imenima na plakatu su svakako ona dirigenata. Od osnutka kazališta pa do 1890-ih kazališni dirigent bio je Talijan [Antonio Ravasio] (1835-1912), koji je, osim kao dirigent, gotovo pedeset godina djelovao kao pijanist i pedagog u Zadarskom filharmonijskom društvu te kao maestro di cappela zadarske katedrale sv. Stošije. 1879. prilikom izvedbe Lecocquove opere La Madame, gostovao je Talijan Pietro Franceschini, a najugledniji dirigent koji je gostovao u Zadru bio je Zadranin Pietro (Petar) Stermich di Valcrociata koji je već 1895. u Zadru izveo novu Puccinijevu operu Manon Lescaut te dvije godine poslije i Puccinijev La boheme.
Zborovi i orkestri Osim dirigenata na plakatima su redovito bili najavljeni i voditelji zborova, a od 1899. do 1913. to su bili Fiorello Traversi, Enrico Diamantini, Pericle Fulignoli, Paolo Lanzini te Riccardo Talpo. Iako rijetko, na opernim plakatima su se navodili i režiseri, a najčešće se spominje Luigi Meillach. Kazališni zbor i orkestar činili su domaći glazbenici, a poznato je da je većina članova orkestra iz staroga Nobile Teatra, nastavila svirati u orkestru Teatra Nuovo. Kazališni orkestar bio je potpomognut glazbenicima iz Gradske i Vojne glazbe, a na pozornici je bio prisutan i mali glazbeni sastav. Jedno je vrijeme prvi violinist kazališta bio i Nikola Strmić (Stermich), otac dirigenta Petra Strmića, a nakon njega tu je ulogu preuzeo Giuseppe Zink koji je počeo u Zadarskom filharmonijskom društvu, potom u Goriziji gdje je studirao glazbu te nakon toga svira drugu violinu u orkestru Eduarda Straussa. Naposljetku se vraća u Goriziju gdje je ostao deset godina. Osim Zinka na plakatu iz 1897. spominje se i harfistica Bianca Forini te orkestar kojega čini čak 40 Professori d'orchestra, mandolinisti, fanfaristi, te mješoviti i zbor od dvanaestoro djece. Na drugom plakatu iz 1906. spominje se i harfistica Elena Lombardi.
Događanja u Teatru Verdi