thumb|Vibija Sabina (oko 136. g.), obrazovana žena koja je proputovala svijet, bila je kći Salonine Matidije, nećakinje cara Trajana, i supruga njegovog nasljednika, cara Hadrijana; za razliku od nekih drugih carica, ona se malo miješala u dvorsku politiku i u privatnom je životu sačuvala neovisnost: nije imala djece i emocionalno je zadovoljstvo tražila u vanbračnim aferama. Žene u Starom Rimu, koje su bile rođene slobodne, smatrane su građankama (cives),Na primjer, vrsta rimskog braka poznata kao conubium zahtjeva da oba supružnika budu građani; kao i muškarci iz municipija kojima je darovano državljanstvo bez prava glasa (civitas sine suffragio), tako su i žene (barem one koje su mogle stupiti u conubium) bile građanke bez prava glasa. Pravni status majke kao građanke utjecao je i na građanska prava njenog sina. Svi koje je zakon priznavao kao rimske građane nisu imali ista prava i povlastice, posebno u vezi s obavljanjem visokih dužnosti. V. i . Izraz ex duobus civibus Romanis natos (= "djeca rođena od dvoje rimskih građana") znači da je određena žena smatrana građankom, za razliku, na primjer, od strankinje. ali nisu mogle glasovati i obavljati političke funkcije. Zbog njihove ograničene uloge u javnom životu rimski povjesničari žene spominju rjeđe nego muškarce. Međutim, premda rimske žene nisu imale neposrednu političku moć, one koje su potjecale iz bogatih ili moćnih obitelji mogle su vršiti utjecaj putem privatnih pregovora. Među Rimljankama koje su nesumnjivo ostavile traga u povijesti nalaze se polulegendarne Lukrecija i Klaudija Kvinta, čiji su doživljaji poprimili mitski značaj; snažne žene iz doba Republike kakve su bile Kornelija, majka braće Grakha, i Fulvija, koja je zapovijedala vojskom i izdavala novac sa svojim likom; žene iz julijevsko-klaudijevske dinastije, prije svih Livija, koja je doprinijela osnivanju carskih običaja (mores); te carica Helena, koja je značajno doprinijela širenju kršćanstva.Osim ako nije drukčije navedeno, ovaj uvodni dio temelji se na .

Kao i u slučaju muškaraca, žene koje pripadaju eliti i njihova politički važna djela nadmašuju u povijesnom pamćenju one nižeg društvenog statusa. Na natpisima i epitafima iz svih dijelova Rimskog Carstva nalaze se imena mnogih žena, ali rijetko kad pružaju neke dodatne informacije o njima. Neki živi opisi svakodnevnog života sačuvani su u rimskim književnim djelima, osobito u komediji, satiri i poeziji, kao što su Katulove i Ovidijeve pjesme, koje često daju uvid u sliku žena u rimskim trpezarijama i budoarima, na športskim i kazališnim događajima, u kupovini, prilikom šminkanja, u bavljenju magijom ili u brizi oko trudnoće, no sve su te slike date očima muškaraca. U Ciceronovim se pismima, primjerice, vidi kako je ovaj veliki čovjek u neformalnim prilikama pričao sa svojom suprugom, Terencijom, i sa svojom kćeri, Tulijom, kao što njegovi govori prijekorno ukazuju na raznovrsne načine na koje su rimske žene mogle uživati seksualnu neovisnost i društveno slobodan život.Za njegovu oštru kritiku ponašanja zloglasne Klodije, v. njegov govor Za Celija.

Jedini važan javni položaj koji je bio namijenjen isključivo ženama bio je u sferi religije: svećenički položaj Vestalke. Oslobođene obveze udati se ili imati djecu, Vestalke su se posvećivale obredima koji su se držali nužnim za sigurnost i opstanak rimske države, a koje nisu mogli obavljati svećenički kolegiji sastavljeni od muškaraca.Za iscrpnu suvremenu raspravu o Vestalkama, v. .

Djetinjstvo i obrazovanje thumb|left|Rimske djevojčice u igri Rimska djeca igrala su se različitim igrama, a njihove su igračke poznate zahvaljujući arheološkim nalazima i književnim izvorima. U rimskoj umjetnosti djevojčice su često prikazane kako se igraju istim igračkama kao i dječaci, kao što su lopte, obruči i zglavci. U nekim dječjim grobovima pronađene su lutke, uglavnom 15–16 cm visoke (oko polovine barbike), imaju zglobne udove i napravljene su od drveta, terakote ili od kostiju i bjelokosti. Kad bi postale punoljetne, djevojčice su svoje lutke posvećivale Dijani, boginji koja je bila najviše povezana s djevojaštvom, ili Veneri, kad su se pripremale za brak., gdje se citira Perzije, Satire, II, 70 i sholija uz to mjesto, te za Dijanu. U Rimu nije bilo onakvih složenih obreda kroz koje su u staroj Grčkoj prolazile djevojčice koje su dostigle pubertet ().

thumb|upright|Brončana statueta iz 1. stoljeća koja predstavlja djevojčicu koja čita. Neke, možda i mnoge djevojčice pohađale su javnu osnovnu školu. Ovidije i Marcijal nagovješćuju kako su dječaci i djevojčice bili školovani zajedno ili na sličan način, a Tit Livije uzima zdravo za gotovo da će centurionova kći ići u školu. Djeca iz viših društvenih slojeva učila su i grčki i latinski već od ranog djetinjstva. I dječaci i djevojčice učili su se ispravnome društvenom ponašanju tako što su pohađali večernje gozbe i druge događaje. I jedni i drugi sudjelovali su na religijskim svetkovinama, pjevali su službene pjesme u horovima, na primjer prilikom Sekularnih igara 17. godine pr. Kr.

Žene iz viših društvenih slojeva bile su, kako se čini, dobro obrazovane, neke i iznimno, i rimski povjesničari ponekad hvale njihovu učenost i kulturu. Kornelija Metela, mlada supruga Pompeja Velikog, bila je poznata po svojoj muzikalnosti i poznavanju geometrije, književnosti i filozofije.Plutarh, Pompejev život, 55. Ovako svestrana učenost ukazuje na neko formalno obrazovanje. Budući da u javnom životu žene nisu imale nikakvih službenih uloga, životi dječaka i djevojčica počeli bi se drastično razlikovati nakon stjecanja punoljetnosti, a spomenici ženama češće odaju priznanje njihovim kvalitetama u vođenju kućanstva nego njihovim intelektualnim postignućima. Vještine potrebne rimskoj matroni za vođenje kućanstva zahtijevale su obuku, i majke su vjerojatno svoje znanje prenosile kćerima na način koji je bio prikladan njihovom društvenom položaju, imajući u vidu značaj koji se u rimskom društvu pripisivao tradiciji, tj. "običaju predaka" (mos maiorum).

Žena u obitelji i pravu

Žena kao kći

I kćeri i sinovi bili su potčinjeni vlasti oca obitelji (patria potestas), odnosno vlasti koju je uživao njihov otac kao kućni starješina (familia). Rimsko se kućanstvo smatralo kolektivom (corpus = "tijelo") nad kojim je otac obitelji (pater familias) imao nadmoć (dominium). Robovi, koji nisu nikakvih zakonskih prava, smatrani su imovinom koja je dio kućanstva. Početkom carskog razdoblja pravni položaj kćeri gotovo se nije ni razlikovao od položaja sinova. Ako bi otac umro bez oporuke (intestatus), njegova je kći uživala isto pravo u raspodjeli ostavštine kao i sin, iako se u 2. stoljeću pr. Kr. pokušalo ograničiti to pravo. Čak i neovisno o pravnome statusu, čini se da su kćeri u rimskoj obitelji bile jednako cijenjene i uvažavane kao i sinovi, premda su sinovi bili ti od kojih se očekivalo doprinijeti obiteljskom ugledu prateći oca u državnim prilikama.

thumb|upright|left|Bista rimske djevojčice, početak 3. stoljeća Otac obitelji imao je pravo i dužnost pronaći muža svojoj kćeri, pa su brakovi uglavnom bili dogovoreni. U teoriji, dječak i djevojčica morali su imati dovoljno godina života da bi dali suglasnost za brak, ali za djevojčice starosna granica za stupanje u brak bila je 12, a za dječake 14 godina, iako se čini da su dječaci najčešće stupali u brak kasnije, u prosjeku u dobi od 19 godina. U višim društvenim slojevima za granicu između djetinjstva i adolescencije uzimala se 14. godina života, ali zaruke su se mogle sklopiti i ranije, dok su djeca još bila premlada za sklapanje braka, a djevojke iz plemićkih obitelji u načelu su se udavale mlađe nego djevojčice iz nižih slojeva. Većina djevojaka udavala se u kasnim tinejdžerskim i ranim dvadesetim godina. Od djevojke iz aristokratske obitelji očekivalo se prije udaje biti djevica, na što bi ukazivala i njena mladost. Kći je imala pravo odbiti brak koji su joj ugovorili roditelji jedino ako dokaže da je predloženi mladoženja nedostojne naravi.

U doba rane Republike nevjesta je postajala podložna moći (potestas) svog supruga, ali u manjoj mjeri nego njihova djeca. Međutim, do početka carstva pravni odnos kćerke i njenog oca ostajao je na snazi i nakon njene udaje, pa čak i nakon što se ona već preselila u dom svog supruga. Taj je aranžman bio jedan od čimbenika koji je rimskim ženama osiguravao određeni stupanj neovisnosti, kakav nije postojao u većini drugih društava, od antike pa sve do ranog novog vijeka: premda je ona zakonski bila odgovorna svom ocu, njen svakodnevni život nije se odvijao pod njegovim neposrednim nadzorom,"Da su odrasli sinovi ili kćeri živjeli u istom kućanstvu kao i paterfamilias", zamjećuje Rawson, "vjerojatno bi stalnu svijest o njegovoj vlasti i položaju doživljavali kao veliki pritisak" (). a njen suprug zakonski nije imao nikakvu vlast nad njom.

Od kćeri se očekivalo poštovati oca i ostati mu odana, čak i ako je to značilo sukob s muževim mišljenjem. No, to "poštivanje" nije uvijek bilo apsolutno. Nakon što je ugovorio prva dva braka za svoju kći, Ciceron se, ispravno, kako će se ispostaviti, usprotivio njenom vlastitom izboru nepouzdanog Dolabele za trećeg muža, ali nije mogao ništa učiniti kako bi spriječio taj brak.

Kći je cijelog života zadržavala svoje obiteljsko ime (nomen) i nije preuzimala muževo. Djeca su obično nosila očevo ime. Međutim, u carsko doba djeca bi ponekad svome imenu dodala i majčino obiteljsko ime, ali bi ga čak u potpunosti preuzela umjesto vlastitog imena.

Žena i pravo Nema ti parnice danas da začetnik njen il' pokretač nije baš žena. Utužiće sama kad tužena nije. Sama ti sastavlja dokumentaciju, istragu vodi, spremna da Celzu izdiktira odbranu, dokaze ključne".Prev. Marjanca Pakiž: Decim Junije Juvenal, Šesta satira, Novi Sad, 1998. — Juvenal, Satire, VI, 242‒245 Premda su prava i položaj žena u najstarijem razdoblju rimske povijesti bili ograničeni u odnosu na njihova prava u doba pozne republike (146.‒30. pr. Kr.) i carstva, Rimljanke su već u 5. stoljeću pr. Kr. mogle posjedovati zemljište, pisati vlastite oporuke i pojavljivati se na sudu. Povjesničar Valerije Maksim jedan odjeljak svog spisa O znamenitim riječima i djelima posvećuje ženama koje su na sudu zastupale sebe ili druge osobe. Te su se žene pokazale kao vješte u držanju govora u sudnici, iako je govorništvo smatrano jednom od glavnih djelatnosti ambicioznih muškaraca u rimskoj državi. Jedna od tih žena, Mezija Sentina,Njeno se ime u rukopisima pojavljuje i u obliku Amesia. nosi ime koje je određuje kao stanovnicu grada Sentina, a ne, kako bi to zahtijevali običaji, ime koje je određuje u odnosu na nekog muškarca, bilo oca bilo muža. Ova se Mezija pojavila na sudu i sama iznijela svoju odbranu i nakon dosta kratkog suđenja gotovo je jednoglasno oslobođena optužbe zahvaljujući snažnom i djelotvornom govoru koji je održala. Međutim, kako su se sva ta obilježja smatrala svojstvenim muškarcima, Valerije Maksim vjerovao je da se ispod njenog ženstvenog izgleda krio "muški duh" te je ona otada bila poznata kao "Androgina" (Androgyne).Valerije Maksim, O znamenitim riječima i djelima, VIII, 3, 1; cf. ; smješta suđenje u neko doba između 80. i 50. pr. Kr. Nije poznato koja je bila optužba.