Jugoslavija je bila država u Središnjoj Europi i na Balkanu koja je postojala od 1918. do 1992. godine. Nastala je nakon Prvog svjetskog rata pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, spajanjem Kraljevine Srbije s Državom Slovenaca, Hrvata i Srba.
Pod vlašću dinastije Karađorđevića, kraljevina je dobila međunarodno priznanje 13. srpnja 1922. na Konferenciji veleposlanika u Parizu te je 3. listopada 1929. preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju. Petar I. bio je prvi kralj zemlje. Nakon očeve smrti 1921. godine, Aleksandar I. vladao je zemljom kroz dugo razdoblje političke krize koje je kulminiralo Šestosiječanjskom diktaturom i, naposljetku, njegovim atentatom 1934. godine. Princ Pavle vodio je državu kao princ namjesnik sve dok Aleksandrov sin Petar II. nije proglašen punoljetnim, što se dogodilo nakon Jugoslavenskog državnog udara u ožujku 1941. godine.
Kraljevina je napadnuta i okupirana od strane sila Osovine u travnju 1941. godine, čime je započeo Drugi svjetski rat u Jugoslaviji. Partizanski otpor proglasio je Demokratsku Federativnu Jugoslaviju i stekao podršku Saveznika na Teheranskoj konferenciji krajem studenog 1943. Godine 1944., kralj Petar II., koji je tada živio u progonstvu, priznao je Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije kao legitimnu vladu. U studenom 1945. godine, nakon završetka rata, namjesničko vijeće koje je imenovao kralj raspisalo je parlamentarne izbore kojima je uspostavljena Ustavotvorna skupština Jugoslavije. Ustavotvorna skupština proglasila je Jugoslaviju federalnom republikom 29. studenog 1945., čime je ukinuta monarhija. Time je započelo četiri desetljeća dugačke neosporene komunističke vladavine u zemlji. Novoproglašena Federativna Narodna Republika Jugoslavija stekla je teritorije Istre, Rijeke i Zadra od Italije. Partizanski vođa Josip Broz Tito vladao je zemljom od 1944. do svoje smrti 1980. godine, najprije kao predsjednik vlade, a kasnije kao predsjednik. Godine 1963. zemlja je po posljednji put preimenovana u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ).
Šest konstitutivnih republika koje su činile SFRJ bile su socijalističke republike Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija. Unutar Srbije bile su dvije socijalističke autonomne pokrajine, Kosovo i Vojvodina. Nakon gospodarske i političke krize te Revolucija 1989., Jugoslavija se raspala isprva na pet država, što je dovelo do Ratova na području bivše Jugoslavije.
Kraljevina Jugoslavija
Zemlja je osnovana 1918. godine, neposredno nakon Prvog svjetskog rata, kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ujedinjenjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevine Srbije. U to se vrijeme često nazivala „versajskom državom”. Kasnije je kralj Aleksandar I. preimenovao zemlju u Jugoslaviju 1929. godine.
Vladavina kralja Aleksandra
Dana 20. lipnja 1928., srpski zastupnik Puniša Račić pucao je na pet članova oporbene Hrvatske seljačke stranke u Narodnoj skupštini, pri čemu su dva zastupnika poginula na licu mjesta, a vođa Stjepan Radić nekoliko tjedana kasnije. Dana 6. siječnja 1929., kralj Aleksandar I. ukinuo je ustav, zabranio nacionalne političke stranke, preuzeo izvršnu vlast i preimenovao zemlju u Jugoslaviju. Nadao se da će obuzdati separatističke težnje i ublažiti nacionalističke strasti. Nametnuo je novi ustav i odrekao se diktature 1931. godine.
Aleksandar je pokušao stvoriti centraliziranu Jugoslaviju. Odlučio je ukinuti povijesne regije Jugoslavije te su nacrtane nove unutarnje granice za banovine. Banovine su bile nazvane po rijekama. Mnogi političari bili su zatvoreni ili pod policijskim nadzorom.
Kralj je ubijen u Marseilleu tijekom službenog posjeta Francuskoj 1934. od strane Vlade Černozemskog, iskusnog strijelca iz Unutarnje makedonske revolucionarne organizacije uz suradnju Ustaša. Aleksandra je naslijedio njegov jedanaestogodišnji sin Petar II., a namjesničko vijeće predvodio je njegov rođak princ Pavle.
1934. – 1941.
Knez Pavle je popustio fašističkim pritiscima i potpisao Trojni pakt u Beču 25. ožujka 1941., nadajući se da će Jugoslaviju zadržati izvan rata. Međutim, to je išlo na štetu narodne podrške Pavlovom namjesništvu. Viši vojni časnici također su se protivili sporazumu te su pokrenuli Jugoslavenski državni udar kada se kralj vratio 27. ožujka. Armijski general Dušan Simović preuzeo je vlast, uhitio bečku delegaciju, protjerao kneza Pavla i okončao namjesništvo, dajući sedamnaestogodišnjem kralju Petru punu vlast. Hitler je potom odlučio napasti Jugoslaviju 6. travnja 1941., a odmah zatim uslijedila je invazija na Grčku, gdje je Mussolini prethodno bio odbijen.
Drugi svjetski rat
U 5:12 ujutro 6. travnja 1941., njemačke, talijanske i mađarske snage napale su Jugoslaviju. Njemačko ratno zrakoplovstvo bombardiralo je Beograd i druge veće jugoslavenske gradove. Dana 17. travnja, predstavnici različitih regija Jugoslavije potpisali su primirje s Njemačkom u Beogradu, okončavajući jedanaest dana otpora protiv invazijskih njemačkih snaga. Više od 300 000 jugoslavenskih časnika i vojnika zarobljeno je.
Sile Osovine su okupirale Jugoslaviju te uspostavile Nezavisnu Državu Hrvatsku koju je vodio Ante Pavelić. Od samog početka, jugoslavenske snage otpora sastojale su se od dvije frakcije: komunistički predvođenih jugoslavenskih partizana i rojalistički orijentiranih četnika, pri čemu su prvi dobili savezničko priznanje na Teheranskoj konferenciji (1943.). Snažno prosrpski nastrojene četnike vodio je Draža Mihailović, dok je komunističke partizane vodio Josip Broz Tito.
Četnici su u početku bili podržani od strane kraljevske vlade u progonstvu i Saveznika, no ubrzo su se sve više usredotočili na borbu protiv partizana. Četnici su također progonili i ubijali Hrvate i Muslimane, s procijenjenih 50 000 do 68 000 žrtava (od kojih su 41 000 bili civili).
Jugoslavenski partizani uspjeli su protjerati sile Osovine iz Srbije 1944. i ostatka Jugoslavije 1945. godine. U svibnju 1945. partizani su se susreli sa savezničkim snagama izvan nekadašnjih jugoslavenskih granica, nakon što su preuzeli i Trst te dijelove južnih austrijskih pokrajina Štajerske i Koruške. Međutim, partizani su se povukli iz Trsta u lipnju iste godine pod snažnim pritiskom Staljina, koji nije htio sukob s ostalim Saveznicima.
Federativna Narodna Republika Jugoslavija
Dana 11. studenog 1945. održani su parlamentarni izbori na kojima se na glasačkom listiću pojavila samo komunistički predvođena Narodna fronta, osvajajući svih 354 mjesta u novoformiranoj Ustavotvornoj skupštini. Dana 29. studenog Ustavotvorna skupština proglasila je Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, čime je ukinuta monarhija. Tito je sada imao punu kontrolu, a svi elementi opozicije su eliminirani.
Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije iz 1946., oblikovan prema Ustavu Sovjetskog Saveza, uspostavio je šest republika, autonomnu pokrajinu i autonomni okrug koji su bili dio Srbije. Savezni glavni grad bio je Beograd. Politika se usredotočila na snažnu središnju vladu pod kontrolom Komunističke partije i na priznavanje višestrukih nacionalnosti.
Naziv Glavni grad Zastava AmblemSocijalistička Republika Bosna i HercegovinaSarajevoSocijalistička Republika Crna GoraTitogradSocijalistička Republika HrvatskaZagrebSocijalistička Republika MakedonijaSkopljeSocijalistička Republika SlovenijaLjubljanaSocijalistička Republika SrbijaBeograd Socijalistička Autonomna Pokrajina KosovoPriština Socijalistička Autonomna Pokrajina VojvodinaNovi Sad
Jugoslavensko-sovjetski sukob i Pokret nesvrstanih
Zemlja se 1948. udaljila od Sovjeta (usp. Kominform i Informbiro) i počela graditi vlastiti put prema socijalizmu pod političkim vodstvom Josipa Broza Tita. Sve komunističke europske zemlje pokoravale su se Staljinu i odbile pomoć Marshallovog plana 1947. godine. Tito je u početku postupio jednako i odbio Marshallov plan. Međutim, 1948. Tito se odlučno razišao sa Staljinom po drugim pitanjima, čime je Jugoslavija postala neovisna komunistička država. Jugoslavija je zatražila američku pomoć. Američki čelnici bili su interno podijeljeni, ali su se naposljetku složili i počeli slati novac u manjim razmjerima 1949., a u znatno većim razmjerima 1950. do 1953. godine. Američka pomoć nije bila dio Marshallovog plana.
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
Dana 7. travnja 1963. zemlja je promijenila službeni naziv u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, a Josip Broz Tito proglašen je doživotnim predsjednikom.
Ozbiljniji znak neposlušnosti bio je Hrvatsko proljeće 1970. i 1971., kada su studenti u Zagrebu organizirali demonstracije za veće građanske slobode i veću hrvatsku autonomiju, što je izazvalo masovne prosvjede diljem Hrvatske. Režim je ugušio javne prosvjede i zatvorio vođe, iako su mnogi ključni hrvatski predstavnici u Partiji prešutno podupirali taj pokret. Kao posljedica prosvjeda, 1974. godine ratificiran je novi Ustav, koji je dao više prava pojedinim republikama u Jugoslaviji i pokrajinama u Srbiji.
Raspad
Nakon Titove smrti 4. svibnja 1980., etnička napetost u Jugoslaviji je rasla. Albanska većina na Kosovu zahtijevala je status republike u prosvjedima na Kosovu 1981., dok su srpske vlasti suzbijale te težnje i nastavile smanjivati autonomiju pokrajine.
Nakon Titove smrti, srpski komunistički vođa Slobodan Milošević počeo je probijati put prema vrhu srpskog vodstva. Milošević je nastojao obnoviti srpski suverenitet iz vremena prije 1974. Ostale republike, posebno Slovenija i Hrvatska, osudile su njegov prijedlog kao obnovu velikosrpskog hegemonizma. Nizom poteza poznatih kao „antibirokratska revolucija”, Milošević je uspio smanjiti autonomiju Vojvodine te Kosova i Metohije, ali su oba entiteta zadržala glas u Predsjedničkom vijeću Jugoslavije. Upravo instrument koji je prije smanjivao srpski utjecaj sada je korišten za njegovo povećanje: u osmočlanom Vijeću, Srbija je sada mogla računati na najmanje četiri glasa: sama Srbija, tada odana Crna Gora, Vojvodina i Kosovo. Kao posljedica tih događaja, rudari Albanci na Kosovu organizirali su štrajk kosovskih rudara 1989., koji se pretvorio u etnički sukob između Albanaca i nealbanaca u pokrajini.
U međuvremenu, Slovenija i Hrvatska izabrale su vlade usmjerene prema većoj autonomiji republika, pod vodstvom Lojzeta Peterleta odnosno Franje Tuđmana.
Ratovi na području bivše Jugoslavije
Dana 9. ožujka 1991. u Beogradu su održani prosvjedi protiv Slobodana Miloševića, ali su policija i vojska raspoređene na ulicama radi uspostave reda, pri čemu su dvije osobe smrtno stradale. Krajem ožujka 1991., Krvavi Uskrs bio je jedna od prvih iskri Domovinskog rata. Jugoslavenska narodna armija (JNA), čiji su viši časnici bili uglavnom srpske narodnosti, održavala je dojam neutralnosti, ali kako je vrijeme prolazilo, sve se više uplitala u državnu politiku.
Dana 25. lipnja 1991. Slovenija i Hrvatska postale su prve republike koje su proglasile neovisnost od Jugoslavije. Savezni carinski službenici u Sloveniji na graničnim prijelazima s Italijom, Austrijom i Mađarskom jednostavno su promijenili uniforme, budući da su većina njih bili lokalni Slovenci. Sljedećeg dana (26. lipnja), Savezno izvršno vijeće izričito je naredilo vojsci da preuzme kontrolu nad „međunarodno priznatim granicama”, što je dovelo do Desetodnevnog rata.
U rujnu 1991. i Republika Makedonija proglasila je neovisnost, postajući jedina bivša republika koja je stekla suverenitet bez otpora beogradskih jugoslavenskih vlasti. Potom je 500 američkih vojnika raspoređeno pod zastavom UN-a radi nadzora makedonskih sjevernih granica s Jugoslavijom.