Kraljevstvo Kongo (kikongo: Kongo dya Ntotila ili Wene wa Kongo, portugalski: Reino do Congo), bivša monarhija koja je obuhvaćala velika područja središnje i zapadne Afrike.
Povijest
Korijeni
Negdje početkom nove ere, koju stotinu godina prije ili kasnije, započela je u središnjoj Africi seoba naroda. Crnačka Bantu plemena iz visokih savana središnjeg dijela doline rijeke Benue, u današnjem graničnom području između Kameruna i Nigerije, napustila su svoju dotadašnju domovinu i tijekom prvog tisućljeća nakon Krista postupno selila prema jugu i jugoistoku, šireći se i postajući prevladavajući narod na južnoj trećini afričkog kontinenta.
Osnovne kulture u staroj domovini bile su sudanski proso i sorgum, a mlaćenje i spaljivanje bili su jedina tehnika prikupljanja ljetine. Tako je došlo do naglog porasta stanovništva, pa su se kroz nekoliko naraštaja Bantu crnci našli suočeni s ozbiljnim nedostatkom obradive zemlje. Formirali su se pojedini rodovi i odvajali od glavne plemenske zajednice, sve dok nije bila naseljena cijela savana i dok plemena u svom kretanju nisu stigla do kišnih prašuma bazena rijeke Kongo koje se prostiru duž južnih granica visoravni. Prašuma, u koju su bili prisiljeni zakoračiti, uz svu svoju bujnu vegetaciju pokazala se veoma negostoljubivim mjestom. Sudanski proso i sargum, koji su davali tako obilne ljetine na visokoj otvorenoj savani, nisu mogli rasti u zagušljivoj i vlažnoj sredini.
Struja migracije kretala se dalje, instiktivno slijedeći rijeke i rječice, pritoke Konga, dok najzad konačno nije izbila iz prašume i našla se na platou Katanga (ili Šaba), visokoj savani neobično sličnoj onoj koja je ostala iza njih u starom kraju. Za 100 ili 200 godina opet je došlo do bujanja pučanstva pa je narod Bantu morao opet krenuti dalje šireći se preko platoa Šaba i naseljavajući današnju Zambiju, Zimbabve i Mozambik, sve do obala Indijskog oceana. U blizini ušća rijeke Zambezi naišli su na biljke s hranjivim plodovima podrijetlom iz jugoistočne Azije. To su bile prvenstveno banane, azijski jam i taro, za koje se pretpostavlja kako su ih donijeli i ostavili u Africi pomorci s područja današnje Indonezije, u 3. ili 4. stoljeću.
Uvođenje azijskih biljaka u afričku poljoprivredu blagotvorno je djelovalo na način života Bantu naroda. Rečene su biljke uspijevale u toploj, vlažnoj klimi, tamo gdje sudanski proso i sargum nisu bili ni od kakve koristi. To je omogućilo plemenima širiti se u dotad nepovoljne oblasti istočne Afrike, oko velikih jezera u današnjoj Tanzaniji, Keniji i Ugandi, a zatim, u 10. stoljeću, i u bazen rijeke Kongo kroz koji su prošli prije tisućinjak godina. Do 12., najkasnije 13. stoljeća, plemena Bantu naselila su gotovo cijelu prašumu u slivu Konga i asimilirajući ili potiskujući u najzabačenije krajeve domoroce Pigmeje, uspostavila svoje plemenske zajednice. Iz jedne takve zajednice nastalo je Kraljevstvo Kongo.
Nastanak
O kraljevstvu nema nikakvih zapisa iz vremena prije kontakta s Portugalcima, pa je sve što se zna o njegovom nastanku preuzeto iz usmene predaje. Prema jednoj od legendi koju su Portugalci čuli nakon dolaska, a misionari zapisali, začetnik kraljevstva je bio legendarni Nimi a Lukeni, sin poglavice malog Bantu plemena Vungu ili Bungo koje je živjelo na obali Konga u blizini današnjeg Stanleyjeva jezera. Željan vlasti, ali s malo izgleda postati poglavica, s nekoliko naoružanih sljedbenika napustio je selo i ulogorio se kraj jednog gaza na rijeci tražeći da mu plate svi koji žele prijeći na drugu stranu. Jednog dana je Nimi a Lukenijeva tetka došla do gaza i pozivajući se na povlastice koje ima kao poglavičina sestra odbila zahtjev platiti prelazak na drugu stranu. Kad se, ne plativši, uputila pregaziti rijeku, Nimi a Lukeni je potrčao za njom i rasporio ju nožem. Tim okrutnim činom, ubojstvom člana obitelji, prekršio je sve što je bilo sveto i pogazio sve tradicije. Proglasio je sebe bićem oslobođenim stega plemenskih zakona, iznimnim bogolikim čudovišnim i moćnim bićem koje će po legendi postati osnivačem Kraljevstva Kongo. Nimi a Lukeni postao je prvi ManiKongo (portugalski izgovor kikongoanskog naslova Mwene a Kongo).
Prvi ManiKongo osvojio je nakon niza ratnih pohoda oblast u kojoj su živjela plemena Mbundu i Mbwela, južno od ušća Konga u današnjoj Angoli i tu je na jednom visokom brdu udaljenom oko 150 km od rijeke podigao svoj mbaji ili mbanzu, dvorac sa sudnicom i vijećnicom. Talijanski misionar franjevac Giovanni Antonio Cavazzi piše u 17. stoljeću kako se puk odnosio prema tom dvorcu u prašumi s takvim strahopoštovanjem da su se bojali pogledati u tom pravcu, misleći kako će ostati na mjestu mrtvi. Nakon što su Nimi a Lukenija, prema legendi, napali grčevi, njegovi sljedbenici odlučili su se obratiti svećeniku pokorenog naroda. Svećenik je pristao poći s njima do svoga poglavice, a nakon izliječenja ManiKongo je zapečatio mir s prvobitnim stanovnicima zemlje uzevši poglavičinu kćer za prvu suprugu. Tako je nastalo stabilno kraljevstvo.
Za oko 150 godina od tada do dolaska Portugalaca, u Mbanzi je vladalo pet do osam ManiKonga koji su svi bili potomci mitskog Nimi a Lukenija. Oružanim osvajanjem i vjerskim savezništvom postupno su proširili granice svoje države tako da je zauzimala površinu od preko 500 000 km2 i imala između 4 000 000 i 5 000 000 stanovnika. Na vrhuncu moći prostirala se od rijeke Ogooue na sjeveru, u današnjem Gabonu, do danas angolske rijeke Cuanza na jugu, te od Atlantskog oceana na zapadu do Stanleyjeva jezera, platoa Bateke i rijeke Kwango u današnjem DR Kongu na istoku. U vrijeme dolaska Portugalaca kraljevstvo je bilo nešto manje, jer su se neki narodi na sjevernom i južnom dijelu zemlje odvojili i osnovali vlastita kraljevstva koja su eventualno još kao vazalne države plaćala danak ManiKongu. On je pod svojom vlašću tada držao samo područje između rijeka Kongo na sjeveru, Kwango na istoku, Dande na jugu i Atlantskog oceana na zapadu.
Ustroj prije dolaska Portugalaca
ManiKongo je vladao poput svakog srednjovjekovnog europskog kralja. Smatran je polubožanskim svetim bićem i živio okružen plemićima, dvorjanima, robovima, suprugama i kraljevskim protokolom nimalo jednostavnijim od onih na onodobnim europskim dvorovima. Oni koji su mu željeli prići morali su pasti ničice i četveronoške puzati prema njemu. Smrtna kazna bila je predviđena za one koji bi ga gledali kako jede i pije. Kad bi kralj to poželio, rob bi udario jednom željeznom šipkom o drugu i svi prisutni bi se bacili na tlo, s licem prema zemlji. Putovao je samo u nosiljci, uvijek u pratnji tjelesne straže, a tamo gdje bi se zaustavio tlo je čišćeno metlama i prekrivano prostirkama kako njegove noge ne bi dodirnule golu zemlju. Platežno sredstvo u kraljevstvu, školjke nzimbu vađene s morskog dna duž obale Atlantika, bilo je njegov monopol, a podanici su mu morali plaćati porez.
Portugalci su zatekli kraljevstvo podijeljeno na šest zasebnih provincija ili kneževina: Soyo, Mpemba (u njoj se nalazila prijestolnica), Mbamba, Mpangu, Mbata i Nsundi. Svaka od njih imala je vlastitog poglavicu, uživala veliki stupanj autonomije i zadržala vrlo snažan osjećaj plemenskog identiteta. Svaka je bila podijeljena na oblasti, a oblasti na sela i gradove. Poglavice provincija bili su feudalno plemstvo. Zaklinjali su se na vjernost ManiKongu, priznavali njegovu vrhovnu vlast, skupljali porez za njegovu kraljevsku blagajnu, podizali vojsku kad bi poveo rat i služili kao dvorjani na njegovu dvoru ili ministri u njegovu kabinetu. Istodobno, raspolagali su svojim bazama moći i nije bila nepoznata pojava da se otvoreno suprotstavljaju kralju ili da se čak pobune protiv njega. mini|Figura iz Kraljevstva Kongo U kraljevstvu je kopana i taljena željezna ruda, a dobiveno željezo je dobro konstruiranim čekićima, nakovanjima i mijehovima prerađivano u oružje, alate, ukrase, glazbala i druge predmete. Pleme Bakongo talilo je bakar i poznavalo postupak lijevanja s voštanom jezgrom kojim su izrađivane razne figure, fetiši i nakit. Kongoanci su uz to bili izvanredni tkači, služeći se za proizvodnju tkanina uglavnom biljnim vlaknima dobivanim preradom listova rafije. Pleli su košare, mreže i dijelove namještaja od loze i pruća, rezbarili drvo i bjelokost, proizvodili razno posuđe od pečene gline i štavili kože za izradu odjevnih i raznih kućanskih predmeta.
Uzgajali su jam i banane što su njihovi preci donijeli u prašumu, skupljali povrće i voće koje je raslo samo u prašumi i vješto rabili domaće palme od kojih su dobivali ulje, opojno vino, ocat i neku vrstu kruha. Od domaćih životinja uzgajali su koze, svinje i goveda i s pomoću mreža, vrša i osti lovili ribu u Kongu i njegovim pritokama. Prozvodnja viškova za prodaju ili razmjenu, međutim, nije postojala. Nije bilo kalendara, nikakvog sustava mjerenja vremena ni kotača. Kroz prašumu su bile prokrčene mnogobrojne staze, a preko rijeka i provalija podignuti viseći mostovi od čvrstih lijana. Nije bilo prijevoznih sredstava osim drvenog konja i nosiljke, a oba su funkcionirala tako da su putnika nosili robovi. Unatoč nedostacima, Kraljevstvo Kongo bilo je tada zemlja s najrazvijenijom uljudbom na zapadnoj afričkoj obali.
Dolazak Portugalaca i kršćanstva
Portugalski istraživači su tijekom zadnjih desetljeća 15. stoljeća obilazili zapadnu afričku obalu, a 1482. godine Diogo Cao otkrio je rijeku Kongo. Tada je njegova posada stupila u kontakt s narodom Bakongo, te doznala kako negdje jugoistočno od rijeke usred kišne prašume leži prijestolnica. Nisu se usudili zaći u nepoznate vlažne kišne prašume, te je Cao samo poslao četvoricu pokrštenih robova s darovima i uputio ih u Mbanzu u pratnji mjesnih vodiča. mini|Prikaz dolaska Portugalaca pred ManiKonga mini|João I., Nzinga a Nkuwu mini|Kraljevski znak Affonsa I. Do idućeg kontakta proći će skoro desetljeće. Zapovjedništvo nad flotom od tri karavele dobio je Goncalo de Sousa. Na brodove je ukrcano desetak svećenika, odred tesara, tiskara, poljoprivrednika i raznih obrtnika, žena vičnim kućanskim poslovima, crkvenim predmetima, uresima, darovima i građevinskim materijalom. S Nsakuom i ostalim kongoanskim plemićima koji su proveli u Portugalu dvije godine, ekspedicija u prosincu 1490. isplovila je sa zadatkom uspostave diplomatskih odnosa s Kraljevstvom Kongo. Tijekom putovanja od kuge je umrlo dosta članova posade, uključujući Nsakua i Goncala de Sousu. Zapovjedništvo je povjereno nećaku Ruiju de Sousi, koji je krajem ožujka 1491. godine uplovio u ušće rijeke Kongo. Brodovi su se usidrili u blizini sela Mpinda, gdje je danas angolska luka Santo Antonio do Zaire. Tada je tamo bio glavni grad provincije Soyo. Poglavar provincije, ManiSoyo, radosno je sa svojom pratnjom dočekao Portugalce i krenuli su na trotjedno putovanje do prijestolnice.
Portugalci opisuju Mbanzu kao grad neravnih ulica, uskih staza kroz visoku travu, slamnatih kuća bez vanjskih ukrasa, ali prostirki s ornamentima u njima. Na sjevernoj strani planina je bila prekrivena tamnom šumom u kojoj su sahranjeni umrli kraljevi, uključujući samog Nimi a Lukenija. Na južnoj strani nalazio se prostrani trg pod nazivom mbasi a nkanu, sudnica. Na tom velikom mjestu oko jedne velike divlje smokve narod se okupljao primiti kraljev blagoslov ili promatrati plesove i trijumfalni defile ratnika. Nedaleko od tog trga bila je kraljeva rezidencija, ograđena koljem vezanim lijanama. Ispred vratiju nalazilo se nekoliko stražara i trubača, a unutar ograde prostiralo se veliko dvorište. Samu kraljevu kuću, do koje se stizalo kroz labirint, okružvala je palisada.