Povijest Granica u Kraljevini Jugoslaviji mini|250px|Granice u Istri tijekom XX. stoljeća mini|250px|Razgraničenje oko zadarskog područja
Drugi svjetski rat Današnja granica Republike Hrvatske i Republike Italije baštini razgraničenje Federalne Države Hrvatske odnosno Narodne Republike Hrvatske u razdoblju 1945. – 1956. godine. Međudržavne su bile one dionice hrvatskih granica koje su ujedno bile vanjske granice Jugoslavije. To su bile granice prema Italiji do Pariškoga mirovnog ugovora od 10. veljače 1947., prema Slobodnom Teritoriju Trsta od 1947. do njegova ukidanja Londonskim memorandumom o suglasju potpisanim 5. listopada 1954. godine i granica prema Mađarskoj. U međunarodnim pregovorima o tim granicama hrvatske su interese zastupala savezna tijela jugoslavenske federacije jer Hrvatska kao obična federalna jedinica nije imala pravo voditi vanjske poslove. Granica na kojoj su se dogodile najopsežnije promjene u korist Hrvatske bila je granica s Italijom.Matica hrvatska Petar Bagarić: Hrvatske granice nakon Drugoga svjetskog rata 1945–1956.. Tema broja: Granice Republike Hrvatske u svjetlu odluke Arbitražnog suda o granici u Savudrijskoj vali. Hrvatska revija 3, 2017. (pristupljeno 6. svibnja 2018.)
Kraljevina Italija je nakon uspostave svoje vlasti po svršetku Prvoga svjetskog rata u kratkom razdoblju uništila sustav hrvatskih škola u Istri i nagnala znatan dio hrvatskih učitelja i pripadnika intelektualnog sloja u emigraciju. Talijanske vlasti svojim su postupcima razorile zadrugarstvo i štedionice (posujilnice) među istarskim Hrvatima i tako im uništile gospodarsku snagu. Isključile su Hrvate iz samoupravnih institucija (općina), a zatim i zabranile javno iskazivanje hrvatskoga kulturnog i političkog identiteta, te ih tako izbacile i iz političkog života.
Kapitulacija Italije 8. rujna 1943. dovela je do pretvaranja partizanske gerile u masovni ustanak Hrvata u Istri, što im je omogućilo preuzimanje kontrole nad nizom istarskih gradića. Netom konstituirani Okružni Narodnooslobodilački odbor za Istru objavio je 13. rujna 1943. u Pazinu Proglas o priključenju Istre Hrvatskoj. Proglas se bavio odnosom Istre i Hrvatske, a Jugoslaviju uopće nije spomenuo. U njemu se spominje ZAVNOH, kao predstavnik Hrvatske, a ne spominje se AVNOJ.Ferdo Čulinović, Državopravno značenje odluka o priključenju Istre Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji, Rijeka, 1968., 103–109. Sam Okružni NOO za Istru ubrzo se raspao zbog njemačkog prodora kojim je uspostavljen njemački nadzor nad Istrom u sklopu njemačke Operativne zone Jadransko priobalje. Kada je koji mjesec poslije rekonstruiran ONOO za Istru, KPH je u njega imenovala nove ljude.
Budući da je Okružni NOO za Istru 13. rujna 1943. proglasio priključenje Hrvatskoj, ZAVNOH je 20. rujna 1943. kao nadređeno tijelo uputio hrvatskom narodu svoju »Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj«. AVNOJ je odluku ZAVNOH-a »o priključenju Istre (...) slobodnoj Hrvatskoj u federativnoj Jugoslaviji« potvrdio 30. studenog 1943. na zasjedanju u Jajcu.M. Grgurić, Mirovni ugovor između FNRJ i Italije : Pariz 1947.
Predsjednik vlade DFJ Josip Broz Tito i feldmaršal Harold Alexander, zapovjednik savezničkih snaga na Sredozemlju, sastali su se u Beogradu 20. veljače 1945. U razgovorima, kojima je cilj bio koordinacija daljnjega vojnog napredovanja obiju strana, Alexander je predložio da upravu nad Trstom, zbog njegove važnosti za opskrbu savezničkih snaga u Austriji, preuzmu Saveznici. Sporazum je sklopljen prihvaćanjem Alexanderova prijedloga. Međutim, DFJ i SSSR potpisali su u Moskvi 11. travnja 1945. Ugovor o prijateljstvu, uzajamnoj pomoći i poslijeratnoj suradnji. To je pojačalo nepovjerenje zapadnih Saveznika prema vlastima DFJ. U završnim ratnim operacijama Četvrta armija Jugoslavenske armije (JA) zauzela je Trst 1. svibnja 1945. Pozivajući se na odredbe sporazuma iz Beograda, potpisanog u veljači 1945., feldmaršal Alexander tražio je 4. svibnja povlačenje jugoslavenskih snaga iz Trsta, Gorice i Monfalconea. Broz mu je odgovorio da se savezničke snage mogu nesmetano služiti lukama Trst i Pula za opskrbu svojih snaga kao i komunikacijama koje vode prema Austriji. No, nezadovoljni maršal Alexander u pismu Brozu 19. svibnja 1945. odbio je jugoslavensko stajalište te je prisutnost jugoslavenskih snaga u tim krajevima usporedio s Hitlerovim, Mussolinijevim i japanskim osvajačkim metodama, koje su bile pojam neprihvatljivog ponašanja.
Razgraničenje nakon 2. svjetskog rata Kad je Staljin, početkom lipnja 1945., naredio Titu da u roku od 48 sati mora povući trupe iz Trsta, sklopljen je Beogradski sporazum.Vladimir Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, sv. 2, Rijeka, 1981., 917–918. Tim sporazumom, sklopljenim 9. lipnja 1945. između vlada DFJ, UK i SAD-a, Julijska krajina je bila podijeljena na Zone A i B, međusobno razdijeljene Morganovom linijom. Zona A, koja je uključivala Trst i Pulu, došla je pod Savezničku vojnu upravu, a Zona B, koja je obuhvaćala Rijeku i najveći dio Istre, došla je pod Vojnu upravu Jugoslavenske armije (VUJA). Linija povučena između anglo-američke Zone A i jugoslavenske Zone B dobila je ime po generalu Williamu Morganu, načelniku stožera Savezničkoga vrhovnog zapovjedništva za Sredozemlje, koji je dogovorio razgraničenje između Zona A i B s načelnikom Generalštaba JA, generalom Arsom Jovanovićem.V. Velebit, Jugoslavija u Drugom svetskom ratu, Beograd, 1987., 134; Geoffrey Cox, The race for Trieste, London, 1977., 256; Dušan Biber (ur.), Tito–Churchill, strogo tajno, Zagreb, 1981., 533–543. Na temelju Beogradskog sporazuma od 9. lipnja 1945., Saveznici su 16. lipnja 1945. preuzeli okupacijsku vlast u Puli.HDA, KZR, kut. 4, sig. 2.1.2.3.2., toč. 2. Pula pod savezničkom vojnom upravom, kronika neposrednih poratnih događaja, autor nepoznat, 3 primjerka (17 str.), radna verzija teksta cca 20 str.; str. 1–3.
Konferencija u Londonu 1945. i Pariška mirovna konferencija 1946/1947.
U Potsdamu na konferenciji predstavnika SAD-a, SSSR-a i Ujedinjenoga Kraljevstva od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. nije bio dogovoren datum održavanja mirovne konferencije, stoga je određeno je da tada formirano Vijeće ministara vanjskih poslova, koje je uključivalo pet velikih sila, SAD, SSSR, Veliku Britaniju, Francusku i Kinu, prvo pripremi mirovne ugovore te ih tek onda da na uvid mirovnoj konferenciji.Dokumenti o spoljnoj politici Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: 1945. (ur. Bogdan Popović), sv. 1, Beograd, 1984., 385–401.
Mirovna konferencija je o njima mogla raspravljati, ali ih nije imala ovlasti prihvatiti. Konačne verzije trebalo je donijeti Vijeće ministara vanjskih poslova i tek tada bi stupili na snagu. Uz to, ugovore o miru trebala je potpisati i 21 zemlja sudionica konferencije, kao i zemlje koje su formalno bile zaraćene, a nisu prisustvovale konferenciji.A. Batović, »Zadar na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. godine«, str. 47.
Zapadne sile imale su već razrađen plan mirovnog ugovora, ali morale su ga uskladiti sa SSSR-om, a jer je SSSR podržavao Jugoslaviju, tu se otvarala mogućnost za prihvaćanje jugoslavenskih stajališta.M. Milkić, Tršćanska kriza u vojno-političkim odnosima Jugoslavije sa velikim silama 1943–1947., str. 133.
Hrvatsko istarsko svećenstvo, koje zbog specifičnosti svoje službe nije emigriralo, nalazilo je načina da se odupre talijanskim vlastima, osobito uporabom hrvatskog jezika u crkvama i crkvenim tiskovinama. Don Božo Milanović je u tridesetim godinama 20. stoljeća bio na čelu Društva sv. Mohora za Istru i koordinirao skupljanje obavijesti o stanju u Istri i Julijskoj krajini. Prikupljene obavijesti proslijedio je u Jugoslaviju.Egon Pelikan, »Vzajemnost slovenske in hrvaške duhovščine med obema vojnama«, Slovensko-hrvaško sosedstvo : Hrvatsko slovensko susjedstvo, Kopar, 2011., 72. Don Božo Milanović je surađivao tijekom Drugoga svjetskog rata s različitim organizacijama, u interesu objavljivanja tiskovina na hrvatskom jeziku. Stipan Trogrlić, »Nacionalnopreporodni rad mons. Bože Milanovića u tršćanskom razdoblju 1922.–1945.«, Histria, 1./2011., br. 1, str. 137–173. Nakon Beogradskog sporazuma, kada je postalo jasno da Jugoslavija neće u jednom mahu pripojiti Trst i Julijsku krajinu, predstavnici NOP-a Dušan Diminić i Ivan Motika sastali su se s don Božom Milanovićem u Trstu 16. srpnja 1945. i dogovorili suradnju. Predstavnici NOP-a su se za potporu istarskog svećenstva novoj vlasti, izraženu posebnom izjavom svećenstva, obvezali osigurati takvu slobodu djelovanja Katoličkoj crkvi kakva je bila nezamisliva u ostatku Jugoslavije. Ivan Motika je 18. srpnja 1945. u Pazinu izvijestio 30-ak svećenika o postignutom sporazumu između Oblasnog NOO-a za Istru i don Bože Milanovića.Stipan Trogrlić, »Istarsko svećenstvo i diplomatsko-politička borba za sjedinjenje Istre s Hrvatskom (1945.–1954.)«, Društvena istraživanja, 21/2012., br. 2 (116)
Već 20. srpnja 1945. Savezničkoj vojnoj upravi u Trstu don Božo Milanović je uputio Memorandum hrvatskih i slovenskih svećenika, u kojem se traži priključenje Julijske krajine Jugoslaviji.
Na temelju odluka konferencije u Potsdamu, u Londonu je sazvana konferencija ministara vanjskih poslova od 11. rujna do 2. listopada 1945., na kojoj su ministri SAD-a, SSSR-a, Velike Britanije, Francuske i Kine raspravljali o razgraničenju između Italije i Jugoslavije, a stavove svojih vlada iznijeli su i talijanski ministar vanjskih poslova Alcide De Gasperi i v.d. jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Edvard Kardelj.
Međusaveznička komisija koja je izišla na teren u Julijsku krajinu pa tako i u Istru primila je 19. ožujka 1946. u zgradi Pazinskog sjemeništa trojicu svećenika: Božu Milanovića, Tomu Banka i Leopolda Jurcu. Oni su joj predali Spomenicu svećenika »Zbora sv. Pavla za Istru« sa statistikom o nacionalnoj strukturi župa u Porečko-pulskoj, Tršćansko-koparskoj i Riječkoj biskupiji. Čini se da je ta spomenica imala veću težinu za Komisiju od brojnih manifestacija koje su jugoslavenske vlasti organizirale po Istri. Talijanski pisac Fulvio Tomizza, rodom iz Istre, smatra hrvatske svećenike glavnim tvorcima prelaska Istre iz sastava Italije u sastav Jugoslavije.Fulvio Tomizza, Destino di frontiera. Dialogo con Riccardo Ferrante, Genova, 1992., str. 109.
U sklopu priprema za primitak Međusavezničke komisije za razgraničenje hrvatska Komisija za razgraničenje koja je djelovala pri Predsjedništvu Narodne vlade pripremila je i provela popis stanovništva Istre 1945. i objavila ga kao izdanje Jadranskog instituta.Cadastre national de l’Istrie (d’après le Recensement du 1er Octobre), Sušak, 1946. Članovi hrvatske Komisije za razgraničenje dobili su mogućnost nastupiti pred Međusavezničkom komisijom prilikom njezina boravka u Istri, u ožujku 1946., kao predstavnici Jadranskog instituta, koji je predstavljen kao nevladina udruga neovisnih znanstvenika, a zapravo je bio paravan za rad Komisije. Istra i Slovensko Primorje. Borba za slobodu kroz vjekove (ur. Juraj Hrženjak), Beograd, 1952., str. 589–597.