mini|300px|desno| Republika Hrvatska55px Bosna i Hercegovina50px Hrvatska i Bosna i Hercegovina imaju kopnenu granicu dugačku 1 011,4 km. Od hrvatskih vanjskih granica, ona s BiH je najduža hrvatska kopnena granica. Također, BiH ima najdužu kopnenu granicu upravo s Hrvatskom.

mini|desno|300px|Mlini: Južno od Dubrovnika, granica ide vrhovima planina, ponekad samo 1 km od mora. Povijest Mletačko-osmansko razgraničenje kao temelj današnje granice

Razgraničenje u Drugoj Jugoslaviji

Današnja granica Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine baštini razgraničenje Federalne Države Hrvatske odnosno Narodne Republike Hrvatske u razdoblju 1945–1956. godine. Međudržavne su bile one dionice hrvatskih granica koje su ujedno bile vanjske granice Jugoslavije.Matica hrvatska Petar Bagarić: Hrvatske granice nakon Drugoga svjetskog rata 1945–1956.. Tema broja: Granice Republike Hrvatske u svjetlu odluke Arbitražnog suda o granici u Savudrijskoj vali. Hrvatska revija 3, 2017. (pristupljeno 6. svibnja 2018.)

Granice prema susjednim državama (ponajprije Italiji, ali i Mađarskoj) bile su u Jugoslaviji dopušteni javni interes, pa su mediji opširno pisali o jugoslavenskim zahtjevima, a nastojali su i mobilizirati stanovništvo kako bi demonstrirali opću podršku državnoj politici. Međurepubličke granice su, naprotiv, bile prekrivene šutnjom. Premda su te granice kolokvijalno poznate kao avnojevske granice, one su godinama nakon osnutka AVNOJ-a bile proizvoljno mijenjane. K tome, većina ključnih odluka kao da je donesena usmeno: nema im pisanog traga, ali su ostale posljedice.

Hrvatska je prije uspostave Jugoslavije imala kao virtualna zajednica Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija granicu prema Bosni i Hercegovini. Granice Hrvatske i BiH do 1918. bile su jasno definirane. Uspostavom Banovine Hrvatske, Hrvatska je dobila one dijelove BiH u kojima su Hrvati bili brojniji od Srba. NDH je apsorbirala cijelu BiH. Vodstvo AVNOJ-a odlučilo je uspostaviti BiH u granicama kakve je imala na Berlinskom kongresu. To je utjecalo na granice FDH, jer su do tada različite operativne zone partizanskoga Glavnog štaba Hrvatske, kao i organizacija KPH, kontrolirale dijelove teritorija BiH.Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dalje: AHAZU), Osobni fond Ljubo Boban (dalje: OFLjB), svežanj 1., kut. 10. Nakon završetka rata sporno su područje bile općine Ličko Petrovo Selo i Zavalje, te šume na Ličkoj Plješivici, koje su 1931. pripale Vrbaskoj banovini i u njezinu sastavu ostale do 1941.Stipica Grgić, Uprava u Savskoj banovini (1929. – 1939.) – između državnog centralizma i supsidijarnosti, Zagreb, 2014., str. 155.

Zavalje i Ličko Pounje

Predsjedništvo Narodne skupštine Bosne i Hercegovine objavilo je 27. kolovoza 1945. »Zakon o teritorijalnoj podjeli Federalne Bosne i Hercegovine na okruge, srezove i područja mjesnih Narodnih odbora«. Po tom zakonu granice BiH zahvaćale su katastarske općine Zavalje, Meljinovac, Skočaj, ali ne i Baljevac.HDA, PVNRH, kut. 435, Zakon o podjeli Federalne BiH Unatoč previdu pri objavljivanju zakona, Baljevac je i od strane BiH i od strane Hrvatske bio tretiran kao dio BiH, premda je tek tijekom režima Šestosiječanjske diktature, konkretno 1931., izdvojen iz sastava kotara Korenica u Savskoj banovini i zajedno s ostatkom općine Zavalje priključen kotaru Bihać u Vrbaskoj banovini.M. Zečević, B. Lekić, Granice i unutrašnja teritorijalna podela Jugoslavije, str. 111. Taj zakon je narušio avnojevsku granicu BiH koja se trebala poklapati s granicama BiH uspostavljenima Berlinskim kongresom 1878.

BiH je jednostrano preuzela upravu šuma u katastarskim općinama (k.o.) Zavolje [Zavalje], Skočaj i Meljinovac 12. srpnja 1946.HDA, PVNRH, kut. 435, Zapisnik sastanka o predaji šuma masiva Plješivice u smislu rješenja Ministarstva poljoprivrede i šumarstva N.R. Hrvatske br. 10.137-I-1946. od 14. VIII. 1946. god. Hrvatska vlada je na to reagirala dopisom od 14. kolovoza 1946. upućenim ONO Bihać u kojem tvrdi da su »granice iz 1929.« kojima su Bihaću pripojena mjesta »Vaganac, Petrovo selo Ličko, Baljevac, Zavalje, Skočaj i Meljinovac«, plod stranačkih natezanja i nezdravih političkih prilika. A dokaz tomu je što su Ličko Petrovo Selo, Melinovac i Vaganac odmah 1945. zatražili pripojenje natrag kotarevima Korenici i Donjem Lapcu, kojima su vjekovima pripadali.H. Kamberović, »Rasprave o bosanskim granicama 1946. godine«, Prilozi (Sarajevo), 28/1999. Iz toga bi se moglo zaključiti da je hrvatske vlasti zanimalo samo pitanje šuma. Mjesni narodni odbor (MNO) Ličko Petrovo Selo s naseljima Ličko Petrovo Selo (80% Srbi) i Vaganac (95% Hrvati) uspio je ući u sastav Hrvatske, a MNO Zavalje (100% Hrvati) i MNO Veliki Skočaj (95% Hrvati), hrvatska mjesta naseljena ličkim Hrvatima, do aktualiziranja pitanja šuma nisu bili važni za vlasti NR Hrvatske, niti su uspjeli ući u sastav Hrvatske.HDA, PVNRH, kut. 435, Pro memoria Steve Bogića od 11. siječnja 1947. godine: »Osnivanje novog kotara Ličko Petrovo selo i novo razgraničenje sa NR Bosnom i Hercegovinom«, 1–2. Vlada Hrvatske u pismu poslanom ONO Bihać 14. kolovoza 1945. ustvrdila je da šume pripadaju imovnoj općini u Otočcu i da su stoga vlasništvo Hrvatske.

U dokumentu pod naslovom »Razgraničenje između narodnih republika« od 31. listopada 1946. detaljnije se izlažu sporna područja između NR Hrvatske i NR BiH, ali zanimljivo je da se dokument referira isključivo na mišljenje Vlade BiH, a nigdje na mišljenje hrvatskih vlasti. U nepoznatim okolnostima BiH je vratila Melinovac Hrvatskoj, tako da je 13. rujna 1946. ONO Lika izvijestio hrvatsko Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva da selo Melinovac pripada Kotarskom narodnom odboru Donji Lapac.

Stevo Bogić, pravni referent prvog potpredsjednika Vlade Rade Pribićevića, sastavio je 11. siječnja 1947. Promemoriju o predmetu: »Osnivanje novog kotara Ličko Petrovo selo i novo razgraničenje sa NR Bosnom i Hercegovinom«. Ustvrdio je da je poslije 1945. područje bivše upravne općine Zavalje tj. Mjesnog NO Zavalje, pod koji pripadaju sela Zavalje, Vučjak i Baljevac, te MNO Veliki Skočaj, pod koji pripadaju sela Veliki Skočaj, Međudražje i Mali Skočaj, ostalo u sastavu kotara Bihać. Po njemu se »u poslednje vrijeme« postavilo pitanje da se granica vrati na staru povijesnu granicu i, prema tome, MNO Zavalje i MNO Veliki Skočaj vrate u teritorijalni sastav NR Hrvatske. NR Hrvatska je 1. srpnja 1947. objavila »Zakon o administrativno-teritorijalnoj podjeli Narodne Republike Hrvatske«, prvi zakon o unutarnjem teritorijalnom ustroju Hrvatske nakon Drugoga svjetskog rata, pri čemu se zavaljsko područje ne spominje u popisu MNO iz sastava kotara Titova Korenica. Nakon 1947. nema više traga raspravama o razgraničenju Hrvatske i BiH na području Ličke Plješivice. U svibnju 1952. godine naselja Bosanski Štrbci, Drenovac, Kestenovac, Lički Tiškovac i Seoce uvrštena su u sastav Hrvatske. Na zajedničkoj sjednici Saveznog vijeća i Vijeća naroda održanoj 23. ožujka 1953. razmatrana je i prihvaćena Odluka o odobrenju promjene granica između NR Hrvatske i NR Bosne i Hercegovine. Tom odlukom su mjesta Bosanski Štrpci, Kestenovac i Seoce izdvojena iz sastava kotara Bihać, a mjesta Drenovac i Lički Tiškovac iz sastava kotara Bosansko Grahovo, te pripojena NR Hrvatskoj. Zadnja teritorijalna promjena dogodila se 7. prosinca 1956., kada je, na 47. sjednici Saveznog vijeća Savezne narodne skupštine, donijeta Odluka o odobrenju promjena granica između NR Hrvatske i NR Bosne i Hercegovine, na temelju koje: »mesto Bušević, opština Kulen Vakuf, srez Bihać, koje je dosad bilo u sastavu teritorije Narodne republike Bosne i Hercegovine, postaje sastavni deo Narodne Republike Hrvatske«.

Vinica i Prisika

Pismo pod naslovom »Teritorijalna podjela« poslao je 5. rujna 1945. načelnik Odjeljenja za izgradnju narodne vlasti BiH Duško Josipović iz Sarajeva Ministarstvu za konstituantu DFJ u Beogradu. Josipović je ustvrdio o Travničkom okrugu: »U sastavu sreza Duvno se nalaze sela Vinica i Prisika. Po svome položaju gravitiraju Dalmaciji, a postoji i želja naroda da se pripoje toj pokrajini«.

Pomoćnik ministra za konstituantu izvijestio je Predsjedništvo Privremene narodne skupštine 22. rujna 1945. ponavljajući od riječi do riječi primljeno izvješće Odjeljenja za izgradnju narodne vlasti BiH o selima Vinica i Prisika. Okružni narodni odbor Travnik 15. lipnja 1946. poslao je dopis Predsjedništvu Vlade BiH pod naslovom »Teritorijalno razgraničenje s Narodnom Republikom Hrvatskom«. Dopis se ticao sela Vinica i Donja Prisika. Glasio je: »Po nacionalnosti stanovništvo Vinice je Hrvatsko, a po načinu života i običajima bliže Dalmatincima nego Bosancima. Također je želja većine stanovništva da se pripoji Dalmaciji«. U tom dopisu predloženo je da bi granica između BiH i Hrvatske trebala ići: »od Zavelima (tromeđa srezova Duvno, Imotski, Posušje) preko Viničke strane do granice između Gornje i Donje Prisike (Gornja Prisika bi ostala u srezu Duvno, a Donja bi pripala Dalmaciji)«.

Sela Vinica i Prisika ostala su do danas u sastavu Bosne i Hercegovine, očito zato što hrvatske vlasti nisu bile zainteresirane za preuzimanje tih sela.

U razgraničenju s BiH Hrvatska je prošla gotovo kao i s drugim republikama. Hrvatski predstavnici su se odnosili gotovo u svakoj spornoj situaciji kao da je taj teritorij Hrvatskoj suvišan, kao da Hrvatska uzima više nego što joj pripada i to od Srba prema kojima su se svi hrvatski jugokomunisti odnosili kao prema bogovima osloboditeljima. Pored toga, prema Hrvatskoj se odnosilo kao prema poraženoj zemlji. Hrvatska je tretirana kao poražena zemlja, usprkos snažnom pokretu otpora, kojem je najviše od svih naroda u Jugoslaviji dala doprinos, dok je BiH usprkos snažnoj kolaboraciji srpskih četnika i muslimana u SS-u tretirana najjugoslavenskijom i podobnom. U svakoj situaciji teritorijalno namirivanje i prohtjevi drugih republika bilo je na štetu Hrvatske, i svako hrvatsko protivljenje ušutkivano je optužbama za nacionalizam, receptu kojem se pribjegavalo sve do raspada Jugoslavije.

Hrvatska je u proces razgraničenja ušla sa statusom jedne od federalnih jedinica unutar jugoslavenske federacije, pri čemu se sva vlast nalazila u rukama Komunističke partije Hrvatske kao podružnice Komunističke partije Hrvatske. To je utjecalo na to da je značajne teritorijalne dobitke ostvarila na granici s u Drugom svjetskom ratu poraženom Italijom, dok je u razgraničenjima s drugim federalnim jedinicama bila podređena konačnim odlukama saveznih tijela, pri čemu se držalo razgraničenja prema etničkom kriteriju, što je dovelo do dobitka Baranje ali zbog zanemarivanja povijesnoga kriterija u Srijemu je pretrpljen gubitak. Imperativ postojanja Bosne i Hercegovine spriječio je primjenu etničkoga kriterija na tom odsjeku granice, pri čemu su hrvatske institucije tromo reagirale na prilike za reviziju granice.

Granični spor nakon raspada SFRJ Malostonski zaljev mini|320px|Granica u Neumskom zaljevu. Plava crta - Avnojevska granica. Crvena crta - granica po ugovoru o državnoj granici između Hrvatske i BiH (privremena granica do ratifikacije). Žuta crta - Veliki i Mali školj s pripadajućim morem. Crvene zastavice - otočići Veliki i Mali školj. mini|desno|300px|Crte razgraničenja u Malostonskom zaljevu i okolnom području na austro-ugarskom vojnom zemljovidu iz 1910. godine pokazuju da vrh poluotoka Kleka pripada Hrvatskoj i da granica ide uz jugozapadnu obalu tog poluotoka