Québec (izgovor [kebɛk])Službeni naziv pokrajine na francuskom je Québec (s naglaskom), dok je službeno ime na engleskom Quebec (bez naglaska), izgovor: [kʰwəˈbɛk] ili [kʰəˈbɛk]. Ime glavnog grada pokrajine se na oba službena jezika države piše kao Québec (s naglaskom). Vlada Québeca koristi inačicu s naglaskom u oba službena jezika. je površinom najveća pokrajina u Kanadi koja se nalazi na istoku zemlje, te druga nakon Ontarija po broju stanovnika. Pokrajina na zapadu graniči s pokrajinom Ontario i Hudsonovim zaljevom, na sjeveru s Hudsonovim tjesnacem i Ungavskim zaljevom, na istoku s pokrajinama Newfoundland i Labrador i Novi Brunswick, te na jugu s SAD-om (saveznim državama Maine, New Hampshire, Vermont i New York). Ovo je većinom frankofona pokrajina, te je to jedina kanadska pokrajina u kojoj engleski nije glavni službeni jezik na pokrajinskoj razini.
Glavni grad pokrajine i drugi po veličini grad je Québec koji se nalazi u regiji Capitale-Nationale, te kojeg nazivaju „starim glavnim gradom” (la vieille capitale) zato što je bio i glavnim gradom Nove Francuske, Donje Kanade, te Kanade. Najvažnije urbano područje je aglomerizacijsko područje Montréala gdje živi skoro polovica stanovnika pokrajine.
Povijest
Prije dolaska Francuza na području Québeca su živjela brojna plemena indijanska plemena. Vlada Québeca priznaje jedanaest naroda kao autohtono stanovništvo na svom području. To su: Inuiti, Mohawki, Innusi, Kriji, Algonquini, Atikamekwi, Micmaci, Huroni, Abenaki, Maliseeti i Naskapi.
Nova Francuska (1534. – 1763.)
mini|desno|Postumni portret Jacquesa Cartiera, Théophile Hamel, oko 1844. 20. travnja 1534. iz Saint-Maloa je isplovio Jacques Cartier s 61 mornarom i dva broda. Oni se prema povijesnim knjigama smatraju prvim Europljanima na kanadskom tlu (unatoč tragovima Vikinga koji su došli u Québec negdje oko 1000. godine). Jacques Cartier je postavio križ u današnjem gradu Gaspéu 1534. godine, te je uplovio u Saint Lawrence na svom drugom putovanju 1535. godine. Cartier je došao sve do sela Hochelaga (gdje se danas nalazi Montréal) gdje je istraživačka skupina provela zimu. Zbog odluke o osnivanju kolonije, Francusko kraljevstvo je odobrilo novu ekspediciju Jean-Françoisu de la Rocque de Robervalu. Ova kolonija je u teškim uvjetima izgubila mnogo ljudi, te je u rujnu 1543. napuštena. Zbog ostalih problema, većinom zbog ratova u Europi, prestao je francuski interes za Kanadu na više od pola stoljeća.
Počecima Nove Francuske, te istovremeno i Kanade, smatra se osnivanje mjesta Tadoussac 1600. godine, kojeg je osnovao Pierre de Chauvin. Ovo je mjesto kao prva francuska trgovačka postaja, postalo središte kitolova na tom području. Godine 1967. kardinal Richelieu je stvorio Novofrancusku kompaniju za razvitak Kanade. Iduće godine su ekspediciju od 400 članova uhvatili Britanci. Nakon kapitulacije Québeca, Britanci su zauzeli Québec i Akadiju te ih držali od 1629. do 1632. godine. Samuel de Champlain, koji se smatra ocem Nove Francuske i osnivač grada Québeca, je zarobljen, a Novofrancuska kompanija je propala. Nakon sporazuma u Saint-Germain-en-Layeu, Kraljevina Francuska je povratila koloniju 1632. godine. Godine 1640. u Novoj Francuskoj nije živjelo više od 500 osoba, irokeški ratovi i bolesti bili su glavni uzrok smrti u koloniji. Godine 1642., Paul de Chomedey de Maisonneuve osnovao je Ville-Marie (budući Montréal) koji je u to vrijeme bio tvrđava za obranu od Irokeza (prvi veliki irokeški rat trajao je od 1642. do 1667.).
lijevo|minijatura|300px|Karta Nove Francuske koju je nacrtao Samuel de Champlain 1612. godine
Od 1627. do 1663. broj stanovnika se povećao na oko 2 500 osoba. U 35 godina u koloniju se doselilo oko 1 250 francuskih imigranata, većinom iz obalnih područja i lučkih gradova Francuske, kao i iz pariške regije. Godine 1663. ministar financija Jean-Baptiste Colbert uspostavio je kraljevsku upravu u Novoj Francuskoj. Područjem se upravljalo kao s francuskom pokrajinom pod okriljem namjesnika. Dvije godine kasnije u koloniju dolazi elitni vojni odred Carignan-Salières s ciljem svladavanja Irokeza. Godine 1666. intendant Nove Francuske, Jean Talon, organizira prvi popis stanovništva kojim je popisano 3 215 osoba. Zahvaljujući Talonovoj pronatalitetnoj politici, kao i dolasku 900 djevojaka koje je poslao kralj Luj XIV., slavne Kraljeve kćeri (filles du roi), stanovništvo kolonije je naraslo preko 6 700 do 1672. godine. Godine 1684., uz britansku pomoć, Irokezi započinju drugu seriju napada na francuska naselja. Dvije godine kasnije, Francuzi zauzimaju tri engleske utvrde na Hudsonovom zaljevu. Pod vodstvom Frontenaca, Francuzi izvršavaju serije napada na novoengleske postaje i istjeruju Engleze iz Akadije, Newfoundlanda i Hudsonovog zaljeva. Godine 1687. Francuska i Engleska potpisuju sporazum u Ryswicku čime je završen prvi međukolonijalni rat. 1701. godine, potpisan je i mir s Irokezima. Kolonija je u to vrijeme imala manje od 15 000 stanovnika. Potpisivanjem sporazuma u Utrechtu, 1713. godine, Francuska je ustupila Velikoj Britaniji Akadiju (Nova Škotska), Newfoundland i Hudsonov zaljev.
Sedmogodišnji rat (1756. – 1763.) između Velike Britanije i Francuske se bitno odrazio i na Sjevernu Ameriku. Godine 1755. guverner Nove Škotske Charles Lawrence je deportirao više od 7 000 Akadijaca na američku obalu, zbog straha od njihova uplitanja u sukob. Godine 1756. general Louis-Joseph de Montcalm dolazi u Novu Francusku s 3 000 vojnika. Godine 1759. britanski general James Wolfe i njegova vojska započinju desetotjednu opsadu grada Québeca koji kapitulira nakon bitke kod Abrahamove visoravni (tijekom koje su smrtno ranjeni i Montcalm i Wolfe). U proljeće iduće godine slijedi pokušaj ponovnog osvajanja grada koji započinje general Lévis s novom vojskom. Lévisova vojska opsjeda grad očekujući brodove iz Francuske koji su trebali doći u pomoć. Francuska flota je presretena kod rijeke Ristigouche, te pomoć nikad nije došla. Engleskom flotom došlo je 18 000 vojnika, te se Lévis povukao. Ubrzo nakon toga Britanci su zauzeli Montréal, čime je Nova Francuska osvojena.
Britanska vlast (1763. – 1867.)
Od potpisivanja Pariškog mira 1763. godine, kojim je okončan Sedmogodišnji rat, Velika Britanija je i službeno zavladala područjem Nove Francuske. Ovim dogovorom Francuska je spasila svoje europske granice, ali je izgubila svoje prvo kolonijalno carstvo. Kralj Luj XV. i njegovi savjetnici sačuvali su Gvadalupu i pokušali umanjiti značaj gubitka Kanade opravdavajući se izgovorom da je kolonija preskupa, te da je to većinom ledeno područje bez prevelikog značaja za Francusko kraljevstvo. Samo su otoci Sveti Petar i Mikelon ostali u francuskom vlasništvu (kako bi Francuskoj bio omogućen ribolov u Americi). Kao svojevrsnu osvetu Velikoj Britaniji zbog ovog kolonijalnog gubitka, Francuska je pomogla SAD-u u ratu za nezavisnost. Nakon službenog preuzimanja francuskih teritorija, Velika Britanija proglašava ustav za Novu Francusku kojim ona postaje pokrajina Québec. Ovaj ustav je dugoročno predviđao asimilaciju kanadskih Francuza, od kojih se oko 2 000 vratilo u Francusku između 1760. i 1770. godine. Katolici su lišeni određenih prava slično kao i u Irskoj, a sve javne funkcije bile su omogućene samo protestantskoj manjini.
mini|250 px|Donja Kanada nakon ustavnog zakona iz 1791. godine Sve do 1766. godine, Britanci su se borili protiv indijanskih plemena (kao Abenaki) koji su bili u savezništvu s Francuskom i koji su se pobunili pod vodstvom poglavice Pontiaca. Kako bi izbjegli širenje problema iz američkih kolonija na Kanadu, britanska vlada se je odlučila na otvoreniju politiku prema francuskim Kanađanima, te su poništili prije proglašeni ustav prema kojim je, između ostalog, protestantizam bio proglašen službenom religijom. Godine 1774. proglašen je drugi ustav kojim su ublaženi elementi asimilacije, te dozvoljeno pravo Kanađanima na upotrebu francuskog jezika, građanskog prava i prakticiranje katoličanstva. Ovim aktom je i povećan teritorij pokrajine, te je ona sad obuhvaćala i Velika jezera i protezala se sve do Saint Louisa.
Amerikanci u svojoj borbi za nezavisnošću napadaju Québec 1774. godine, te osvajaju cijelo područje Montréala, ali iduće godine ne uspijevaju u zauzimanju grada Québeca. Dolaskom velikog broja britanskog vojnog pojačanja, Amerikanci napuštaju pokrajinu. Francuski Kanađani su ostali neutralni u ovom sukobu, po preporuci Katoličke Crkve. Stjecanjem američke neovisnosti, Lojalisti su se nastanili u Québecu. Nezadovoljni brojnim pravima koja su dodijeljena francuskim Kanađanima, Englezi traže reforme koje su provedene novim ustavnim zakonom 1791. godine, čime je teritorij podijeljen rijekom Ottawom na Gornju Kanadu (današnji Ontario) i Donju Kanadu (današnji Québec). minijatura|lijevo|Louis-Joseph Papineau oko 1852. godine Godine 1834. članovi Patriotske stranke (kao Papineau, Elzéar Bédard i Augustin-Norbert Morin) prezentirali su svoj politički program kojim izražavaju gubitak povjerenja u institucije britanske monarhije. Kako bi se zaštitili od zloupotrebe monarhijske moći prema francuskim Kanađanima, Papineau i njegova stranka traže izabranu vladu koja bi kontrolirala prihode i izglasavala zakone u Donjoj Kanadi. Iduće godine u Québec dolazi lord Gosford koji je postao novi namjesnik pokrajine, te koji je trebao smiriti reformiste. Godine 1837. nakon upornog odbijanja službenog Londona da razmotri zahtjeve reformista, izbija oružana pobuna. U isto vrijeme, neki Britanci se pobunjuju i u Gornjoj Kanadi s istim zahtjevima, tj. tražeći vlastitu vladu koja bi zamijenila onu koju nameće službeni London. Oružana pobuna u Donjoj Kanadi bila je pod vodstvom Louis-Josepha Papineaua koji je bio na čelu Patriotske stranke. Pobunu u Gornjoj Kanadi vodio je William Mackenzie. Obje pobune je kroz neko vrijeme ugušila britanska vlast.
Zajedno s propasti patriotske pobune gase se i liberalni pokreti u kvebečkom društvu. Zbog kočenja razvoja pokrajine kojeg izaziva bogata engleska elita (Family Compact) počinje veliki val emigracije francuskih Kanađana u Sjedinjene Države što obilježava povijest pokrajine u 19. stoljeću.
Kako bi istražili okolnosti pobune u Kanadi, službeni London je poslao lorda Durhama u istragu. U njegovu povijesnom izvještaju (Durhamov izvještaj) on preporučuje nastavak daljnje asimilacije francuskih Kanađana ujedinjavanjem dviju Kanada, te stvaranje zajedničke vlade. Zakon o uniji je u Londonu izglasan 1840. godine. Njime su Gornja i Donja Kanada dobile isti broj parlamentarnih zastupnika, a engleski je proglašen jedinim službenim jezikom. U ujedinjenoj Kanadi tada je živjelo oko 500 000 govornika engleskog i oko 600 000 govornika francuskog jezika. Anglofono stanovništvo je s vremenom prisvojilo naziv „Kanađani” koji se koristio od 17. stoljeća isključivo za stanovnike francuskog podrijetla.
Političke tenzije su se i dalje nastavile do novog izgreda 1849. godine, kada su pobunjenici zapalili parlament Ujedinjene Kanade koji se nalazio u Montréalu od 1843. godine. Izglasavanje zakona koji bi povratio prava francuskom stanovništvu, te im nadoknadio gubitke za vrijeme pobune 1837. – 1838. izazvalo je bijes britanskih ekstremista. Parlament se od tad selio između Québeca i Toronta sve do 1867. godine.
Godine 1849. reformisti osnivaju zajedničku vladu. Stranku su vodili Robert Baldwin u Gornjoj Kanadi i Louis-Hippolyte Lafontaine u Donjoj Kanadi. Zahvaljujući ovom osnutku vlade, smiruje se situacija na kanadskoj političkoj sceni. Godine 1864. počinju razgovori o potencijalnoj kanadskoj konfederaciji kojoj je službeni London dao potporu, te čak vršio pritisak za prihvaćanje ovog državnog uređenja.
Kanadska federacija (1867.)