thumb|Tanko crijevo u ljudskom probavnom sustavu.

Tanko crijevo (lat. intestinum tenue) dio je probavnog sustava između želuca i debelog crijeva. U tankom se crijevu probavljena hrana u cijelosti razgrađuje te dolazi do apsorpcije hranjivih sastojaka. Prosječna duljina tankog crijeva iznosi od 5 do 7 metara. Hrana iz želuca nastavlja probavu u prvi dio tankog crijeva (dvanaesnik), a iz tankog crijeva u debelo crijevo. Kroz tanko crijevo hrana putuje valovitim stezanjem mišića koje se zove peristaltika.

Struktura

Položaj Tanko crijevo smješteno je unutar trbušne šupljine, poznate i kao trbušno-zdjelična šupljina (lat. cavitas abdominalis et pelvis), omeđene kostima, mišićima i vezivnim ovojnicama mišića. Unutar trbušne šupljine pronalazimo organe probavne cijevi: završetak jednjaka, želudac, tanko crijevo i debelo crijevo. Između krajeva trbušne stijenke i tankog crijeva nalazimo potrbušnicu (lat. peritoneum), tanku ovojnicu koja kad prilaže uz stijenku trbušne šupljine ima naziv parietalna potrbušnica (lat. peritoneum parietale), a kad prilaže uz organe naziva se visceralnim peritoneumom (lat. peritoneum viscerale). Potrbušnica stvara seroznu tekućinu koja oblaže probavnu cijev te tako omogućuje klizanje i pomicanje organa bez trenja. Ova se dva sloja spajaju i čine duplikaturu koja se naziva mezenterij (lat. mesenterium). Kroz njega prolaze krvne žile, limfne žile, limfni čvorovi te živci, što ga čini važnim dijelom sustava. Tako mezenterij veže tanko crijevo, a stražnji ga dio trbušne stijenke pričvršćuje, što crijevu omogućuje opskrbu i pokretljivost.

Podjela Tanko se crijevo sastoji od tri dijela:

Duodenum ili dvanaesnik duljine je oko 25 cm (što odgovara širini dvanaest palčeva, od čega potječe domaći naziv). U njega se ulijevaju probavni sokovi gušterače (pH 5 – 7,5) te žuč iz žučnog mjehura. Dvanaesnik ima oblik potkove u kojoj je smještena gušterača. Gornji dio dvanaesnika smješten je u razini 1. slabinskog (lumbalnog) kralješka, najniži dio u razini 3. slabinskog kralješka te se završnim dijelom penje na razinu između 1. i 2. slabinskog kralješka na lijevoj strani tijela.

Jejunum ili tašto crijevo duljine je 2 – 3 metra. U njemu se dovršava razgradnja hrane (pH 6,5 – 8). Latinska riječ jejunum po kojoj je crijevo dobilo ime znači 'gladno'. Razlog je tomu što je ovo crijevo u lešu mrtve osobe, prilikom obdukcije, prazno. Lumen jejunuma širi je i deblji, a stijenka crvenkaste boje. Ne postoji jasno razgraničenje kada jejunum prestaje, a sljedeći dio crijeva (ileum) počinje, već jedan postupno prelazi u drugi.

Ileum ili vito crijevo duljine je oko 4 metara. U njemu se razgrađena hrana upija u krv. Lumen ileuma manji je i tanji, a stijenka svijetla i prozirna. Jejunum i ileum vrlo su izvijugani, a nalaze se u trbušoj šupljini ispod horizontalnog dijela debelog crijeva.

Krvna opskrba Krvna opkrba razlikuje se kod dvanaesnika, jejunuma i ileuma. Glavna je razlika nedostatak mezenterija; duodenum je smješten iza peritoneuma (retroperitonealno), pa njegova krvna opkrba ne dolazi preko mezenterija. Kako se nalazi između celijačnog stabla (lat. truncus coeliacus) i gornje mezenterične arterije (lat. a. mesenterica superior), njegova krvna opskrba dolazi iz grana obje arterije, a glavna opkrba duodenuma dolazi iz pankreatikoduodenalnih arterija. Gornja pankretikoduodenalna arterija (lat. a. pancreaticoduodenalis superior) potječe od ogranka celijačnog stabla te ima svoj prednji i stražnji ogranak. Oni stvaraju krug oko dvanaesnika i gušterače te se međusobno spajaju, a tako opskrbljuju duodenum. Donja pankreatikoduodenalna arterija (lat. a. pancreaticoduodenalis inferior) potječe od gornje mezenterične arterije. Vene prate arteriju i većinom se uljevaju u gornju mezenteričnu venu koja se nastavlja u portalni krvotok.

Jejunum i ileum krvnu opskrbu dobivaju preko gornje mezenterične arterije. Iz nje se odvaja oko 15 – 18 arterija jejunma i ileuma (lat. aa. jajunales et ileales) koje stvaraju mnoge arterijske lukove te zatim polaze kao ravne krvne žile, prolazeći kroz mezenterij te opskrbljujući jejunum i ileum. Vene prate tok arterija te se ulijevaju u gornju mezenteričnu venu i u portalne vene.

Inervacija Tanko crijevo inervira autonomni živčani sustav (simpatikus i parasimpatikus) preko kojega se regulira njegova motorička i sekretorna funkcija. Kod dvanaesnika je to živac vagus (lat. n. vagus) i simpatički spletovi koji prate pankreatikoduodenalne arterije. Inervacija jejunuma i ileuma dolazi preko spletova: simpatička vlakna preko gornjeg mezenteričnog ganglija i njegovog spleta, a parasimpatička vlakna od živca vagusa i celijačnog ganglija.

Histologija Tanko crijevo cijelom duljinom ima sličnu mikroanatomsku strukturu, no razlikuju se vrste stanica koje određeni dijelovi sadrže. Općenito, ako uzmemo presjek tankog crijeva možemo vidjeti sljedeće slojeve (od lumena prema van): sluznica, podsluznica, mišićni sloj i seroza.

Sluznica se nalazi na unutarnjoj strani te se vidi golim okom. Zajedno s podsluznicom tvori izbočine koje su u područu duodenuma manje, a u području jejunuma i prema ileumu postaju veće te poprimaju oblik prsta. Sluznica tvori crijevne resice, dok crijevne resice zajedno sa podsluznicom čine kružne nabore koje nazivamo Kerckiringovi kružni nabori. Između resica nalaze se crijevne žlijezde koje nazivamo Lieberkühnove kripte. Vrste stanica koje pronalazimo u crijevnim resicama jesu: apsorpcijske stanice (sadrže mnoge mikrovile te povećavaju površinu crijeva, a time i mogućnost apsorpcije) vrčaste stanice (stvaraju sluz koja štiti i podmazuje crijeva) Panethove stanice (sadrže enzime koji razgrađuju stijenke nekih bakterija) M-stanice (sadrže limfocite i makrocite, važne za povezanost imunosnog sustava). Uz njih postoje i endokrine stanice koje izlučuju sekret parakrino ili endokrino te sadrže različite hormone.

Podsluznica se nalazi ispod sluznice te u području duodenuma ima dobro razvijen sustav žlijezdi. One se nazivaju Brunnerove duodenalne žlijezde i njihova je najbitnija zadaća stvaranje lužnatog sekreta koji zatim može neutralizirati kiseli sadržaj koji dolazi iz želudca. Drugi bitan sadržaj podsluznice nalazimo u području jejunuma i ileuma, a to su Peyerove ploče – u suštini nakupine limfnih čvorova čija je uloga imunološki odgovor.

Mišični sloj sadrži kružne i uzdužne slojeve glatkih mišiča koji su bitni za pokretljivost i peristaltiku crijeva.

Funkcija Glavna funkcija tankog crijeva je apsorpcija hranjivih tvari i tekućine. Ako dnevno unesemo oko 1,5 litara vode te ako se izluči ukupno 7 – 8 litara tekućine u obliku probavnih sokova, tanko će crijevo apsorbirati većinu tih 8 – 9 litara, a oko 1,5 litara dospjet će u debelo crijevo. Osnova aporpcije hranjivih tvari počiva na velikoj površini crijeva. Prethodno navedeni crijevni nabori i resice, odnosno četkasta prevlaka, uvelike povećavaju ukupnu površinu crijeva te je njima omogućena velika sposobnost apsorpcije. (Ukupna površina crijeva iznosi oko .)

Probava i apsorpcija U tankom crijevu odvija se probava ugljikohidrata, masti i proteina.

Probava ugljikohidrata započinje u ustima te se nastavlja u želucu djelovanjem amilaza, koje škrob pretvaraju u maltozu (nakon prolaska kroz želudac pretvoreno je oko 40% škroba). U tankome crijevu, posebice u dvanaesniku, dolazi do izlučivanja gušteračine amilaze. Sav se škrob probavi u 15 – 30 minuta. U stanicama tankog crijeva zatim nalazimo 4 enzima koja mogu razlagati izvore ugljikohidrata (škrob/maltozu, laktozu, saharozu). Tako se disaharidi i drugi ugljikohidrati tu razlažu u najvećem udjelu na glukozu te nešto manje u fruktozu i galaktozu. Apsorpcija ugljikohidrata temelji se na razgradnji do razine monosaharida, i to u najvećoj mjeri u obliku glukoze. Ona se zatim putem sekundarno aktivnog prijenosa apsorbira. Sekundarno aktivni prijenos zahtjeva vezanje glukoze za natrij i prijenosnom bijelančevinom te se zatim može unjeti i dalje prenositi krvi.

Probava bjelančevina započinje u želucu, no tanko je crijevo glavno mjesto njihove probave. U duodenumu se luče velike količine gušteračnih sokova koje razlažu bjelančevine na manje polipeptide, a na četkastim se resicama nalaze peptidaze koje omogućavaju razlaganje na aminokiseline, dipeptide i tripeptide. Apsorpcija proteina temelji se na njihovoj probavi na razinu dipeptida ili tripeptida, koji se zatim mogu u kotransportu sa natrijem apsorbirati.

Probava masti temelji se isključivo na njihovom emulgiranju i djelovanju žuči koja zajedno sa gušteračinom lipazom razgrađuje trigliceride na slobodne masne kiseline. Zatim dolazi do stvaranja micela, putem kojih se masne kiseline i monogliceridi prenose do površine četkaste prevlake, a ondje difundiraju u stanicu.

Apsorpcija vode temelji se na osmozi. Kada se u crijevima nalazi osmotski veća vrijednost, voda se kreće putem difuzije u crijevnu sluznicu te zatim u krv.

Kada govorimo o apsorpciji iona, najviše se apsorbira natrij. Njegova je apsorpcija bitna jer se dnevno u sokovima izluči velika količina natrija. Primjerice, dnevno se izlučuje oko 20 – 30 grama natrija, a hranom se unosi oko 5 – 8 grama; tanko crijevno ukupno apsorbira oko 25 – 35 grama. Natrij se prenosi putem aktivnog prijenosa. Od drugih iona koji se aporbiraju možemo navesti kloridne ione, kalcij, željezo, kalij, magnezij i fosfat. njihova ukupna apsorpcija na dnevnoj razini je oko 50 puta manja od potrebe za natrijem zato što su tjelesne potrebe za njima mnogo manje.

Kretanje i peristaltika Kao i u drugim dijelovima probavnog sustava, kretanje tankog crijeva sastoji se od kontrakcija miješanja i potiskivanja. Kada govorimo o miješanju, himus koji čini unesena hrana u području tankoga crijeva zbog svoje veličine širi to područje crijeva, koje zatim zbog tog podražaja stvara segmentirane, pravilne i učestale kontrakcije koje presijecaju himus i time ga miješaju. Kada govorimo o potiskivanju sadržaja himusa, u pitanju je peristaltika crijeva, koja se nakon obroka pojačava. Peristaltički val vrlo je slab i kratkotrajan (oko na površini od oko 10 cm) te je ukupna prosječna brzina kretanja crijevnog sadržaja oko u minuti. Na peristaltiku utječu živčani signali te različiti hormonalni čimbenici. Lučenje gastrina, CCK, inzulina i drugih poboljšava peristaltiku i brzinu gibanja, dok lučenje sekretina i glukagona ima suprotan učinak.

Hormonski nadzor Nekoliko je hormona izrazito bitno za probavni sustav i njegovu normalnu aktivnost. Prvi od njih je gastrin, koji na podražaj rastezanja želudca i bjelančevine potiče lučenje želučane kiseline i rast sluznice. Drugi je kolecistokinin, koji reagira na prisutnost masti u probavnom sustavu te potiče lučenje žuči i enzima gušterače. Treći je sekretin, koji neutralizira himus iz želuca kada on dosegne duodenum tako što potiče gušteraču da luči veče količine hidrogenkarbonata. Zatim i Želučani inhibicijski peptid, koji na poticaj veće količine ugljikohidrata i masti u tankom crijevu koči lučenje želučane kiseline. Molitin pri gladovanju pojačava kretanje probavnog sustava.

Izvori

Kategorija:Probavni sustav