Antun Vrdoljak (Imotski, 4. lipnja 1931.) je hrvatski glumac, redatelj i producent, HDZ-ov zastupnik u drugom sazivu Hrvatskog sabora, bivši direktor HRT-a, bivši predsjednik, danas počasni predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i član Međunarodnog olimpijskog odbora.

Glumac Završio je glumu na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Na filmu se javlja kao glumac 1957. (Nije bilo uzalud N. Tanhofera). Uloga putnika u Tanhoferovu filmu H-8 (1958.) donosi mu – zbog pučkog šarma priprostog mladića – veliku popularnost. Glumio je u oko 20 filmova i koprodukcijskih projekata. Za ulogu ratne žrtve u filmu Rat (1960.) V. Bulajića nagrađen je Zlatnom arenom na festivalu u Puli.

Uloge "Nije bilo uzalud" kao Mijo (1957.) "H-8" kao fotograf Vodopija (1958.) "Cesta duga godinu dana" kao Bernard (1958.) "Noći i jutra" kao Laca (1959.) "Tri četvrtine sunca" kao Charles (1959.) "Pukotina raja" kao Pavle Borovac (1959.) "Vjetar je stao pred zoru" kao Mirko (1959.) "Rat" kao John Johnson (1960.) "Sreća dolazi u 9" kao Miki (1961.) "Naš avto" kao novinar (1962.) "Katakombe" (1964.) "Letovi koji se pamte" (1967.) "Protest" kao policijski istražitelj Marković (1967.) "Kad čuješ zvona" kao zapovjednik (1969.) "Družba Pere Kvržice" kao učitelj (1970.)

Redatelj i producent

Kao redatelj debitira pričom u omnibusu Ključ (Poslije predstave – sc. Zvonimir Berković, 1965.) Njegov cjelovečernji debut se smatra ujedno i najuspješnijim naslovom: Kad čuješ zvona (1969.) prema Ratnom dnevniku Ivana Šibla (Nagrada publike "Jelen" u Puli). Tematici NOB-a, Vrdoljak pristupa iz duhovite i ideološki neopterećene vizure što ponovo potvrdjuje kod publike uspjelim filmom U gori raste zelen bor (1971., Velika srebrna arena i "Jelen" u Puli) prema Šiblovu Ratnom dnevniku, te Povratak (1979.). Zaokupljaju ga ekranizacije književnih djela. Prva je Mećava (1977.) prema istoimenoj drami P. Budaka, o teškom životu predratnog ličkog sela, s motivom iseljeništva, slijedi Kiklop (1982., "Jelen" u Puli) prema romanu R. Marinkovića te Glembajevi (1988.) prema drami Gospoda Glembajevi (nagrađivana u Puli), u kojoj do izražaja dolazi redateljev kompetentan rad s glumcima. U međuvremenu je režirao dramu o problemu delikvencije Deps (1974.), te 2 "regionalne" komedije – Ljubav i poneka psovka (1969.) i Od petka do petka (1985.). Za Televiziju Zagreb realizirao je TV – serije Prosjaci i sinovi po I. Raosu i Zagrljaj po R. Marinkoviću (ujedno film "Karneval", "Anđeo" i "Prah", 1989.). Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" 1968. Nakon desetogodišnje političke i karijere sportskog djelatnika (1990. – 2000.), po gubitku izbora njegove stranke (HDZ), vraća se u kinematografiju visokobudžetnim projektom Duga mračna noć, sagom iz razdoblja revolucije i NOB-a, zaokružujući opus tematikom svoje mladosti.

Filmski redatelj "Ključ" (1965.) "Ljubav i poneka psovka" (1969.) "Kad čuješ zvona" (1969.) "U gori raste zelen bor" (1971.) "Deps" (1974.) "Mećava" (1977.) "Povratak" (1979.) "Kiklop" (1982.) "Od petka do petka" (1985.) "Glembajevi" (1988.) "Karneval, anđeo i prah" (1990.) "Duga mračna noć" (2004.) "General" (2019.)

Filmski producent "Ključ" (1965.) "Ljubav i poneka psovka" (1969.) "Kad čuješ zvona" (1969.) "U gori raste zelen bor" (1971.) "Deps" (1974.) "Mećava" (1977.) "Povratak" (1979.) "Glembajevi" (1988.) "Karneval, anđeo i prah" (1990.) "Duga mračna noć" (2004.)

TV redatelj "Prijatelj" (1970.) "Čekaonica" (1970.) "Prosjaci i sinovi" (1971.) "Ivan Lacković-Croata" (1972.) "Tito" (2010.) "General" (2019.)

Politika

Devedesetih napušta film radi stranačke (HDZ) političke karijere tijekom koje obnaša razne državne dužnosti. Bio je zastupnik u drugom sazivu Hrvatskog sabora. Između ostalog bio je i glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije.

Sport

U mladosti se bavio gimnastikom, rukometom, tenisom i jedriličarstvom, a nakon 1960. godine je radio kao športski novinar u nekoliko zagrebačkih redakcija. Nakon izbora za za potpredsjednika Republike Hrvatske povjerena mu je organizacija Europskog atletskog prvenstva u Splitu za koju je dobio prve reference i čestitke predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Juana Antonija Samarancha. Tada mu je istaknuo ideju osnivanja Hrvatskog olimpijskog odbora i dobio njegovu podršku. Tako je 10. rujna 1991. godine osnovan Hrvatski olimpijski odbor, a Antun Vrdoljak je izabran za njegovog prvog predsjednika. Predsjedničku dužnost obnašao je dva mandata zaredom, odnosno do 2000. godine. U siječnju 1992. godine je Hrvatski olimpijski odbor primljen u Međunarodni olimpijski odbor, Antun Vrdoljak je prvi puta pod hrvatskom zastavom vodio 1992. godine hrvatske športaše na Zimske olimpijske igre u Albertville. Slijedile su Olimpijske igre u Barceloni, Atlanti i Sydneyju.

Na prijedlog predsjednika MOO-a Juana Aantonija Samarancha, 1995. godine izabran je za člana MOO-a. Za promicanje ideje olimpizma dobio priznanje MOO-a – Trofej Međunarodnog olimpijskog odbora, a za promicanje demokratske Republike Hrvatske i sedam državnih odličja, uključujući i najveće Velered Dmitra Zvonimira. U znak zahvalnosti za osobni doprinos za osnivanje, priznanje i primanje HOO-a u MOO, Opća skupština HOO-a ga je 2003. proglasila počasnim predsjednikom HOO-a.

Dobitnik je Državne nagrade za šport "Franjo Bučar" za životno djelo 2004. godine.

Zanimljivosti

Antun Vrdoljak je punac poznatom hrvatskom glumcu Goranu Višnjiću, i svekar poznatoj hrvatskoj pjevačici Vanni.

Vanjske poveznice LZMK / Hrvatska enciklopedija: Vrdoljak, Antun Profil na IMDb

Kategorija:Hrvatski filmski glumci Kategorija:Hrvatski filmski producenti Kategorija:Hrvatski filmski redatelji Kategorija:Hrvatski političari od 1989. Kategorija:Hrvatski športski djelatnici Kategorija:Životopisi, Imotski Kategorija:Ravnatelji Hrvatske radiotelevizije Kategorija:Dobitnici Nagrade Vladimir Nazor za filmsku umjetnost Kategorija:Dobitnici nagrade Franjo Bučar Kategorija:Nositelji Velereda kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom Kategorija:Nositelji Reda Danice hrvatske s likom Franje Bučara Kategorija:Nositelji Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića