Red zlatnoga runa

Red zlatnoga runa (šp. Orden del Toisón de Oro,Vellus aureum Burgundo-Austriacum sive Augusti et ordinis torquatorum aurei velleris equitum ... relatio historiaca. Ed.I., Antonius Kaschutnig, Paulus-Antonius Gundl njem. Orden vom Goldenen Vlies) je katolički viteški red, koji je 1430. u Bruggeu osnovao burgundski vojvoda Filip Dobri, kako bi proslavio svoju ženidbu s portugalskom princezom Izabelom. Danas postoje dvije grane Reda, španjolsko i austrijsko Zlatno runo; sadašnji veliki meštri dvaju redova su Filip VI., španjolski kralj, i nadvojvoda Karlo Austrijski, unuk cara Karla I.

Sa samo 1200 primatelja od svoga osnuta, španjolski se Red zlatnoga runa navodi kao jedan od najprestižnijih i najekskluzivnijih viteških redova na svijetu, i povijesno i u suvremenosti.D'Arcy Jonathan Dacre Boulton (2000.) [veljače 1987.]. The knights of the crown: the monarchical orders of knighthood in later medieval Europe. Woodbridge, Suffolk: Boydell Press, Palgrave Macmillan. Za razliku od većine drugih redova, insignije Zlatnoga runa dodjeljuju se samo doživotno, te ih se nakon smrti primatelja vraća španjolskom monarhu. Sve ogrlice su potpuno pozlaćene, i procjenjuju se da jedna vrijedi oko 60.000 USD, čineći Runo najskupljim viteškim redom.

Podrijetlo Red zlatnoga runa uspostavio je Filip Dobri, burgundski vojvoda, 10. siječnja 1430., kao proslavu prosperitetnih i bogatih posjeda koje je ujedinio u personalnoj uniji, i koji su se protezali od Flandrije do Švicarske. Ograničen je na određen broj vitezova, isprva 24, ali kasnije povećano na 30 (1433.), te na 50 (1516.), plus suveren Reda. Prvi herald Reda bio je Jean Le Fèvre de Saint-Remy. Uskoro su redu dodijeljene daljnje privilegije, neuobičajene za druge viteške redove: suveren se obvezao konzultirati s Redom prije stupanja u rat; svi sporovi između vitezova imali su se riješiti unutar Reda; na svakom kapitulu, pregledavana su djela svakoga viteza, kazne i opomene su izricane prijestupnicima; vitezovi su imali pravo na suđenje od sebi jednakih, kod optužbi za pobunu, krivovjerje i izdaju, a Karlo V. dodijelio je Redu isključivu jurizdikciju nad svim zločinima koje počine vitezovi; za uhićenje prijestupnika, ukaz je moralo potpisati barem šest vitezova, a tijekom suđenja nije boravio u zatovru, nego pod skrbi vitezova. Red, zamišljen u crkvenom duhu, u kojem su obredi Mise i sprovoda bili vrlo istaknuti, a vitezovi su sjedili u korskim sjedalima poput kanonika,Johan Huizinga, The Autumn of the Middle Ages (1919.) 1924:75. bio je izričito zabranjen krivovjercima, te je postao isključivo katolički red u vrijeme protestantske reformacije. Dužnosnici reda bili su kancelar, blagajnik, registrar i herald, Toison d'Or.

Vojvodini razlozi za utemeljenje ove ustanove izneseni su u proglasu izdanom nakon njegove ženidbe, u kojemu piše da je to učinio "za čašćenje Boga i očuvanje naše kršćanske vjere, i u čast i uzvišenje plemenitoga viteškog reda, i također... da se počaste stari vitezovi; ...kako bi oni koji su još sposobni i snažni u tijelu svaki dan činili djela koja pripadaju viteštvu i imali povoda nastaviti od dobroga prema boljemu; i... da bi oni vitezovi i gospoda koji su nosili red... častili one koji ga nose, i bili potaknuti da se upuste u plemenita djela...".Doulton, Op. cit., pp.360–361

Značka Reda, u obliku ovčijeg runa, obješena je s dragljuima ukrašene ogrlice od karika u obliku slova B (Burgundija); s motom Pretium Laborum Non Vile (Nemala nagrada za trud) ugraviranim s prednje strane, i Filipovim motom Non Aliud (Drugi ne) sa stražnje strane (ne-kraljevskim vitezovima Zlatnoga runa bilo zabranjeno pripadati bilo kojem drugom viteškom redu).

Španjolski red

Nakon što je Španjolsko carstvo preuzelo burgundske posjede, suverenitet nad Redom prešao je na španjolske habsburške kraljeve, te ostalo s njima sve do smrti posljednjega od španjolskih Habsburgovaca, Karla II., 1700. godine. Na mjestu kralja naslijedio ga je Filip V., Burbonac. Spor između Filipa i habsburškoga pretendenta na španjolsko prijestolje, nadvojvode Karla, doveo je do Rata za španjolsku baštinu, te rezultirao podjelom Reda na španjolsku i austrijsku granu. U oba slučaja, suveren, kao burgundski vojvoda, piše pismo imenovanja na francuskom.

Kontroverzna dodjela Reda Napoleonu i njegovu bratu Josephu Bonaparteu, dok je Španjolska još bila pod okupacijom francuskih snaga, naljutila je protjeranoga francuskog kralja, Luja XVIII., koji je prosvjedujući vratio svoju ogrlicu. Ta i druga odlikovanja koja je dodijelio Joseph, poništio je kralj Ferdinand VII. prigodom restauracije burbonske vlasti, 1813. Španjolska je privremena vlada 1812. godine dodijelila Zlatno runo vojvodi od Wellingtona, što je potvrdio i kralj Ferdinand kad se vratio na vlast, uz odobrenje pape Pija VII. Wellington je tako postao prvi protestant kojemu je dodijeljeno Zlatno runo. Kasnije je dodijeljeno i nekršćanima, kao npr. tajlandskom kralju Rami IX.

Još jedna kriza dogodila se 1833., kada je kraljicom postala Izabela II., unatoč Salijskomu zakonu koji nije dopuštao ženama da postanu državni poglavari. Njezino pravo da dodjeljuje Zlatno runo osporavali su španjolski karlisti. Suverenitet nad Redom ostala je pri španjolskoj grani Burbonaca tijekom republikanskog (1931. – 1939.) i frankovskog (1939. – 1975.) razdoblja, a danas je suveren aktualni španjolski kralj Filip VI.

Vitezovi reda imaju pravo na naslov Njegova/Njezina ekscelencija ispred svoga imena.Satow, Ernest Mason, Sir – A Guide to Diplomatic Practice, page 249

Živući članovi Slijedi popis živućih vitezova i dama, u kronološkomu redu i s godinama uvođenja u Red: Filip VI. (1981.) – kao aktualni španjolski kralj, suveren Reda nakon što je njegov otac abdicirao u njegovu korist. Juan Carlos I., španjolski kralj (1941.) – bivši suveren Reda, od 1975. do 2014. Karlo XVI. Gustav, švedski kralj (1983.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Akihito, japanski car (1985.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Beatrix od Nizozemske (1985.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Margareta II., danska kraljica (1985.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Albert II., belgijski kralj (1994.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Simeon II., bugarski kralj (2004.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Henri, veliki vojvoda od Luksemburga (2007.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Javier Solana (2010.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Víctor García de la Concha (2010.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Nicolas Sarkozy, bivši francuski predsjednik i suknez Andore (2011.) <ref>Spanish: Boletín Oficial del Estado </ref> Enrique Valentín Iglesias García (2014.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Leonor, asturijska princeza (2015.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Kraljica Sofija (2024.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Felipe González (2025.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Miguel Herrero y Rodríguez de Miñón (2025.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Miquel Roca (2025.)Spanish: Boletín Oficial del Estado Marcelo Rebelo de Sousa, bivši predsjednik Portugala (2026.)Spanish: Boletín Oficial del Estado

Grbovnik španjolskoga Reda zlatnoga runa Grbovi sadašnjih vitezova španjolske grane Reda zlatnoga runa Filip VI. Leonor, asturijska princeza Juan Carlos I., španjolski kralj Kraljica Sofija Karlo XVI. Gustav, švedski kralj Akihito, japanski car Beatrix od Nizozemske Margareta II., danska kraljica Albert II., belgijski kralj Simeon II., bugarski kralj Henri, veliki vojvoda od Luksemburga Javier Solana Víctor García de la Concha Nicolas Sarkozy Enrique V. Iglesias Felipe González Miguel Herrero y Rodríguez de Miñón Miquel Roca Marcelo Rebelo de Sousa

Austrijski red

Austrijska grana reda nije pretrpjela političke poteškoće kao španjolska, ostavši počast isključivo za članove katoličkih kraljevskih i plemićkih obitelji (s iznimkom britanskoga princa regenta, kasnijega Jurja IV.). Problem ženskoga nasljedstva izbjegnut je pri stupanju na prijestolje Marije Terezije 1740., jer je suverenitet nad Redom prešao na njezina muža Franju Stjepana.

Nakon raspada monarhije u Austriji nakon I. svjetskog rata, belgijski kralj Albert I. zatražio je da se suverenitet i riznica Reda prenese na njega, kao vladara bivših habsburških posjeda u Burgundiji. Ovaj su zahtjev ozbiljno razmatrali pobjednički saveznici u Versaillesu, ali je u konačnici odbačen zbog intervencije španjolskoga kralja Alfonsa XIII., koji je preuzeo imovinu Reda u ime svrgnutoga cara, Karla I. Suverenitet nad redom ostaje pri dinastiji Habsburg, aktualni je suveren nadvojvoda Karlo, najstariji sin nadvojvode Otta.

Živući članovi Slijedi popis živućih vitezova i dama, u kronološkomu redu i s godinama uvođenja u Red: Franz, bavarski vojvoda (1960.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XVIII (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2007), 4. nadvojvoda Karlo Austrijski (1961.) – ''Suveren i veliki meštar Reda od 2000. Albert II., belgijski kralj (1962.) Jean, veliki vojvoda Luksemburga (1972.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XVIII (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2007), 80. nadvojvoda Andreas Salvator Austrijski, toskanski princ (1972.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1991), 111. nadvojvoda Carl Salvator Austrijski, toskanski princ (1972.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1991), 113. Albrecht, princ od Hohenberga (1973.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1997), 605. Carl, vojvoda od Württemberga (1975.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XVIII (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2007), 122. princ Lorenz Belgijski, nadvojvoda od Austrije-Este (1977.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1991), 95. princ Nikolaus Lobkowicz (1978.) nadvojvoda Michael Austrijski (1980.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1991), 119. nadvojvoda Michael Salvator Austrijski, toskanski princGenealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1991), 112. Hans-Adam II., knez LihtenštajnaGenealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XVIII (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2007), 50. princ Clemens od Altenburga (1981.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XVI (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2001), 564. Duarte Pio, vojvoda od Bragançe (1982.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1991), 122. Josef Hubert, grof von Neipperg (1983.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIX (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2011), 279. Georg, vojvoda od Hohenberga (1985.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1997), 602. nadvojvoda Georg Austrijski (1987.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1991), 94. nadvojvoda Carl Christian Austrijski (1991.) princ Karl Schwarzenberg (1991.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XV (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 1997), 424. nadvojvoda Joseph Austrijski (1992.) Alois-Konstantin, knez zu Löwenstein-Wertheim-Rosenberg (1996.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIX (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2011), 271. Mariano Hugo, knez zu Windisch-Grätz (2000.)Genealogisches Handbuch des Adels, Fürstliche Häuser XIX (Limburg an der Lahn: C.A. Starke, 2011), 436. Johann Friedrich barun von Solemacher-Antweiler (2000.) Nikola barun Adamović Čepinski (2000.) Georg Adam knez von Starhemberg (2001.) Bernard Guerrier de Dumast (2001.) Alexander knez von Schönburg-Hartenstein (2002.) Kubrat, princ od Panagyurishte (2002.) Friedrich Mayr-Melnhof (2004.) Henri, veliki vojvoda od Luksemburga (2006.) Filip, belgijski kralj (2008.) princ Michel de Ligne (2011.)