Čepnjak (streptokarpus; hrv. i afrička ljubica, po sinonimu Saintpaulia; ), biljni rod iz porodice gesnerijevki. Postoji preko 180 vrsta trajnica i grmova iz tropske AfrikePlants of the World online Pristupljeno 26. listopada 2018. unutar jedne sekcije i dva podroda, Streptocarpus section Saintpaulia, vrste afričkih ljubica (Saintpaulia).;The Gesneriad Pristupljeno 23. siječnja 2019. Streptocarpus subgenus Streptocarpella; Streptocarpus subgenus Streptocarpus.
Opis Streptocarpus subgenus Streptocarpus Podrod Streptocarpus sastoji se od biljaka s tipično trakastim listovima koji rastu ili iz nepravilne rozete s nekoliko listova koji izlaze izravno iz tla; ili kao jedan list, jedini list koji će biljka ikada proizvesti, za razliku od Streptocarpella konvencionalnijeg izgleda sa stabljikama. Sve vrste koje su poznavane kao Saintpaulia (afričke ljubičice) sada su Streptocarpus.Streptocarpus, pristupljeno 17. lipnja 2024.
Stanište u južnoj Africi uvelike varira. Streptokarpusi rastu u planinama, uz potoke, a mnogi rastu i u pukotinama stijena. Nekima je potrebna duboka sjena, a drugima je dobro na suncu. Tijekom suše ili ekstremnih hladnoća, biljka preživljava zahvaljujući odumiranju vrha lista do linije abscisije. Uspjeh hobista u uzgoju vrste Streptocarpus poboljšan je kada se provedu istraživanja kako bi se vidjelo kako rastu u svom izvornom okruženju. Zalijevanje na fitilj, gdje je tlo stalno mokro, neće dobro funkcionirati sa suhim šumskim vrstama poput S. kentaniensis. Streptocarpus lilliputana raste uz potoke, pa ako hobist pusti korijenje biljke da se suši pet ili više dana, ono bi moglo potpuno propasti i sve osim središta biljke umrijeti.
Većina rozetastih vrsta su trajnice i nalaze se u skupinama. Mogu postojati varijacije u boji cvjetova i oznakama grla čak i unutar iste vrste. Rozetni oblici ovog roda su dosta hibridizirani i vrlo su popularne ukrasne biljke. Općenito, preferiraju niske temperature i neće im biti dobro tijekom vrućeg vremena. Treba ih posaditi u relativno otvorenu i dobro dreniranu podlogu koja se održava ravnomjerno vlažnom, nikad neprestano mokrom. Prilično dobro podnose kratka sušna razdoblja.
Monokarpskim vrstama može trebati od 18 mjeseci do 2 godine da narastu prije nego što procvjetaju, zametnu sjeme i uginu. Iako će neki imati samo jedan list, drugi proizvode manje sekundarne listove koji daju nekoliko cvjetova prije nego što biljka umre. Kada se koristi u hibridizaciji i križanju s biljkama u obliku rozete, oko 50% će imati više listova od samog početka. Oko 25% sadnica bit će monokarpno. Drugih 25% će se u početku činiti monokarpnim, ali će onda proizvesti više lišća nakon što glavni list završi s cvjetanjem.
U prirodi postoji doba cvatnje. Kada vrste uzgajaju u staklenicima ili zatvorenim prostorima sa svjetlom prozora, sezonsko cvjetanje je očito. Kako dani postaju kraći, broj cvjetova se smanjuje, a zimi ga nema. Kada se vrste uzgajaju pod svjetlom, postoji obilje cvijeća nekoliko mjeseci od proljeća do ljeta, a ostatak godine ima sporadično cvjetanje. Neke vrste čak i pod cijevnim svjetlima neće sazrijeti sjemenke četiri ili pet mjeseci, kao da čekaju kasnu zimu/rano proljeće da ispuste sjeme za novu sezonu rasta. Često prva generacija hibrida rezultira sadnicama sa sezonskim cvjetanjem.
Neke vrste imaju mirisne cvjetove, uključujući S. fanniniae, S. candidus, S. wilmsii i S. vandeleurii. Miris se kreće od slatkog do dimljenog kreozota. Hibridizacija za miris sa S. vandeleurii pokazala je da oko 50% sadnica ima miris. Križanje S. candidus slatkog mirisa sa S. vandeleurii s kreozotnim dimom rezultiralo je slađim, dimljenim mirisom.
Streptocarpus u početku proizvodi zelenu sjemenu mahunu koja se izdužuje tijekom dva tjedna. Ima spiralni izgled i kada mahuna sazrijeva za 8 do 16 tjedana, postaje smeđa i vidi se svrha spirale da se odmota. Proizvode se stotine smeđih sjemenki. Sijanje sjemena u prirodu znači da se ono rasipa po zemlji. Kada se uzgaja iz sjemena, najbolje je raširiti sjeme na vlažnu, ali ne i mokru podlogu bez zemlje.
Razmnožavanje Streptocarpusa prilično je jednostavno reznicama lišća. Listovi se mogu izrezati na dijelove od 5 cm i staviti u mješavinu bez zemlje. Lišće se također može rezati vodoravno s odstranjenom središnjom žilom. Razmnožavanje u proljeće i ljeto daje nove biljke u roku od nekoliko mjeseci, ali je razmnožavanje u jesen i zimi mnogo sporije. Kada listovi mladih biljaka budu visoki oko 5 cm (2 inča), mogu se odvojiti od matičnog lista i odvojiti. Ključ uspjeha je staviti mlade biljke u male posude i ne stavljati ih preduboko u tlo. Streptocarpus section Saintpaulia Vrste i podvrste biljaka zajednički poznate kao afričke ljubičice pripadaju jednoj od manjih skupina u starom svijetu Gesneriaceae. Divlje populacije nalaze se uglavnom u području poznatom kao planine istočnog luka u Tanzaniji i Keniji. Biljke rastu na kamenim stijenama prekrivenim mahovinom, na liticama ili na izdancima stijena u sjeni velikih stabala. Iako je prirodno uzgojno područje unutar tropske Afrike i nedaleko od ekvatora, većina vrsta raste na srednjim nadmorskim visinama s nižim temperaturama, a neke na višim nadmorskim visinama s sezonski hladnim vremenom.Saintpaulia, pristupljeno 17. lipnja 2024.
Prirodna mjesta uzgoja ovih biljaka iznimno su mala. Mnogim afričkim ljubičicama prijeti izumiranje zbog uništavanja staništa uzgojem i sječom krošnji. Većina vrsta i podvrsta navedena je kao ranjiva, ugrožena ili kritično ugrožena.
Dugo je poznato da su afričke ljubičice blisko povezane s drugim afričkim rodovima Gesneriada, posebno s podrodom Streptocarpella unutar roda Streptocarpus. Nedavne studije potvrdile su bliskost srodstva i botaničari su "potopili" nekadašnji naziv roda Saintpaulia unutar skupine Streptocarpella kao Section Saintpaulia. Stoga su sve vrste i kultivari koji su poznavani kao Saintpaulia sada ispravno Streptocarpus.
Izuzetak su hibridi afričke ljubičice, žarište intenzivne komercijalne i hobističke aktivnosti desetljećima. Nazivanje ovih kultivara Streptocarpusom potencijalno je zbunjujuće, budući da se nekoliko istih naziva koji se koriste za kultivare u skupini Saintpaulia također koriste za kultivare u podrodovima Streptocarpus Streptocarpus i Streptocarpella. Osim toga, pojam "Saintpaulia" već se godinama naširoko koristi u hobističkom i komercijalnom kontekstu.
Afričke ljubičice lako mutiraju, a programi hibridizacije tijekom posljednjih 80 godina iskoristili su te mutacije za proizvodnju tisuća kultivara jarkih boja u različitim veličinama i oblicima. Budući da većina afričkih ljubičica uspijeva na istoj temperaturi i uvjetima osvjetljenja kao u domovima, one su jedna od najvažnijih sobnih biljaka u hortikulturnoj industriji.
Streptocarpus subgenus Streptocarpella Sada se smatra da su svi članovi Gesneriaceae u Africi vrlo blisko povezani i svi su uključeni u Streptocarpus. Međutim, zadržano je povijesno shvaćanje Streptocarpusa da se sastoji od dva podroda. Podrod Streptocarpus uključuje sve vrste bez stabljike, dok podrod Streptocarpella uključuje one s konvencionalnom strukturom stabljike. Podrod Streptocarpella također uključuje afričke ljubičice, ranije vrste Saintpaulia, a one se tretiraju zasebno.Streptocarpella, pristupljeno 17. lipnja 2024.
Podrod Streptocarpella sastoji se od velikog broja vrsta koje se mogu podijeliti na afričke i madagaskarske vrste. Afričke vrste uglavnom se nalaze u Tanzaniji, Keniji i na nekoliko drugih lokacija u središnjoj i zapadnoj Africi. Madagaskarske vrste nalaze se isključivo na velikom otoku Madagaskaru.
Općenito, vrste podroda Streptocarpella nalaze se u relativno vlažnim, toplim i vlažnim šumama.
Vrste
Izvori
Kategorija:Rodovi Trichosporeae