Država Izrael (heb. מדינת ישראל Medinat Yisrael) službeni je naziv zemlje, a njezina moderna povijest započinje u 19. stoljeću kada se počinje buditi židovska nacionalna svijest, što će u novim međunarodnim okolnostima, nakon dva svjetska rata, i dovesti do uspostave nove države na Bliskom istoku.
Drevni Izrael
Izrael se prvi put spominje u povijesnim spisima u kamenorezu faraona Merneptaha iz 1230. pr. Kr.https://www.allaboutarchaeology.org/merneptah-stele-faq.htm U 10. stoljeću pr. Kr. formirano je ujedinjeno kraljevstvo Izraela, koje je za vrijeme Davidove vladavine uspostavilo Jeruzalem kao svoj glavni grad. Arheološka otkrića posljednjih godina iz dijela Jeruzalema, poznatijeg kao Davidov grad, potvrđuju postojanje impozantne palače iz tog doba, koju arheolog Eilat Mazar smatra dijelom Davidove rezidencije.https://www.nytimes.com/2005/08/05/world/middleeast/king-davids-palace-isfound-archaeologist-says.html Nakon smrti kralja Salomona, za koga se vezuje izgradnja prvog židovskog hrama poznatijeg kao Salomonov hram, dolazi do raspada ujedinjenog izraelskog kraljevstva i stvaranja dviju država: Judeje s Jeruzalemom kao glavnim gradom i Izraela sa Samarijom kao prijestolnicom. Izrael je u tom povijesnom razdoblju imao dominantni položaj i prema asirskim zapisima, poput Monolita iz Karkara bio je jedan od glavnih saveznika Asirije.Wood, Joyce Rilett; Harvey, John E.; Leuchter, Mark (2006). From Babel to Babylon: Essays on Biblical History and Literature in Honor of Brian str 273Moabitski ili Mešin monolit drevni je kamenorez iz 9. stoljeća prije Krista koji predstavlja najstariji zapis o Bogu Izraela Jahvi, kao i o borbama koje je Izrael vodio sa susjednim narodima. Izrael je 722. pr. Kr. uništila Asirija, a 10 od 12 izraelskih plemena odvedeno je u ropstvo i nestalo u povijesnom kontekstu. Judejska država, koja je uključivala 2 južna plemena, nastala je kao značajan čimbenik u regiji u 9. stoljeću pr. Kr. Za razliku od sjevernog Izraela, gdje je osim jahvizma postojalo i mnogobožačko vjerovanje, jahvizam je, osobito nakon uništenja Izraela, postao dominantno obilježje Judeje. Van der Toorn (1999) str 911-3 Judeja je svoj vrhunac doživjela za vrijeme Ezekijine vladavine, što se očituje kroz impozantne arhitektonske poduhvate poput Ezekijinog tunela-akvadukta, širokog obrambenog zida Jeruzalema ili iz asirskih zapisa poput Portala o Lakišu. Judejsku državu uništio je Babilon 586. pr. Kr. Stanovništvo Judeje je nakon pada u Babilonsko ropstvo raseljeno i tada je započela prva židovska dijaspora.Thompson 1992 str 410-1 Nakon osvajanja Perzijskog osvajanja Babilona, raseljeno židovsko stanovništvo se vraća u Zemlju Izraela pod vodstvom Ezre i Nehemije. Judejsko područje potpada pod grčku vlast 333. pr. Kr., ali je židovska državnost ponovno uspostavljena nakon ustanka Makabejaca 165. pr. Kr. Tada dolazi do formiranja Hašmonejskog kraljevstva, s Jeruzalemom kao glavnim gradom. Kraljevstvo Hašmonejaca uništili su Rimljani 66. pr. Kr., a izraelski ustanci 70. i 135., osim fizičkog razaranja, dovode do protjerivanja židovskog stanovništva diljem svijeta i početka druge dijaspore, koja će završiti tek u 20. stoljeću.https://www.science.co.il/israel-history/
Buđenje židovske svijesti
Tijekom 19. st. među europskim Židovima dolazi do oživljavanja nacionalnog identiteta, želje za emancipacijom i povratkom u Izrael. Tako je stvoren pokret nazvan cionizam (njegovim formalnim osnivačem smatra se Theodor Herzl, 1897. godine). Pokret je nastao u Baselu u Švicarskoj, gdje je održan Prvi cionistički kongres na kojem je objavljen cilj - u Palestini stvoriti dom židovskom narodu, zajamčen javnim pravom. Utemeljena je Svjetska cionistička organizacija (WZO). Pokret je dobio ime po brdu na kojem se nalazio Jeruzalemski hram (Zion), međutim, kasnije je taj naziv simbolizirao sam Jeruzalem. Cilj ovog pokreta bilo je ujedinjenje Židova u dijaspori i njihov povratak u Palestinu. (Iako su se prvobitno dvoumili treba li domovina biti Argentina ili Palestina, 1906. na cionističkom kongresu odlučeno je da to ipak bude Palestina). Sherif Hussain, emir od Meke, koji se u to doba prozvao vođom palestinskih Arapa, vodio je tajnu prepisku sa sir Henryjem McMahonom, britanskim visokim povjerenikom u Egiptu. Zahtijevao je potpunu neovisnost arapskih zemalja pod Osmanlijskom vladavinom, a McMahon mu je potvrdio da Velika Britanija podržava želju za neovisnošću svih arapskih naroda pod vlašću Sherifa Hussaina. Prvi Aliyah (povratak Židova) zbio se 1881. g. Većina useljenika podigla je nova židovska naselja. Broj Židova postupno je rastao kao rezultat daljnjih useljeničkih valova, posebice tijekom Prvog svjetskog rata. 1914. u Palestini je živjelo 60 000 Židova (oko 9% ukupnog stanovništva).
Od Prvog svjetskog rata do 1948.
Područje za vrijeme Prvog svjetskog rata
Tajni pregovori koji su tijekom veljače 1916. vođeni između Francuske, V. Britanije, Rusije i Italije rezultirale su tajnim Sykes-Picotovim sporazumom, kojim je podijeljen bliskoistočni dio Osmanlijskog carstva.
Dok se carska Rusija rušila zbog gospodarskog rasula i boljševičke revolucije, a Amerika još nije bila uključena u rat na strani sila Antante, britanski ministar vanjskih poslova Arthur Balfour 2. studenog 1917. šalje pismo lordu Walteru Rotschildu, predstavniku Engleske federacije cionista. U njemu mu objašnjava kako britanska vlada povoljno gleda na mogućnost uspostave nacionalne domovine židovskog naroda na prostoru Palestine, no naglašava da se ne smije činiti ništa što bi narušilo status ostalih nežidovskih zajednica na prostoru. No, pismo nije posljedica britanske nesebične brige za židovski narod, već kao i bilo što iz imperijalne povijesti, sebični pokušaj da se njihovim iseljavanjem u Palestinu osiguraju britanski interesi u tom prostoru. Jeruzalem su vidjeli kao strateški smješten gradić na sjecištu puteva između Europe i Indije, sjevera i juga. Tada, u prosincu 1917. V. Britanija de facto počinje upravljati Palestinom kao okupacijska snaga. Ubrzo poslije, 1918. Turci su izbačeni iz Palestine zajedničkim snagama Britanaca, Francuza i Arapa. Na mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919. donijeta je odluka o budućnosti regije. Od mandata utvrđenog ugovorom Lige naroda, Palestina prelazi pod izravno britansko tutorstvo.
Ubrzo nakon preuzimanja mandata, Britanija odvaja 76% mandatne Palestine i na njenom teritoriju osniva Transjordan, na čelo kojeg dovode svog saveznika, hašemitskog šerifa od Meke, koji je izgubio borbu za vlast u Arabiji protiv obitelji Saud. Jordanom i danas vlada ista kraljevska obitelj.
Poslijeratno razdoblje i Drugi svjetski rat
Tijekom dvadesetih i tridesetih godina i usporedno s useljavanjem Židova i Arapa u Mandatnu Palestinu, izbijaju sukobi i pobune palestinskih Arapa. Arapi podižu pobune: 1922., pa 1929. Za vrijeme arapskih pobuna, Britanci većinom stoje sa strane (najpoznatiji primjer arapskog nasilja u ovoj pobuni su uništavanje drevnog židovskog naselja u Hebronu, u koji se Židovi vraćaju tek nakon rata 1967. godine), usprkos mandatu Lige naroda, po kojem su mandat nad Palestinom dobili, kako bi na njenom teritoriju, uspostavili židovski nacionalni dom. Britanija počinje ograničavati židovsko, ali ne i arapsko useljavanje.
Dolazak nacista na vlast u Njemačkoj 1933. pojačava židovsko doseljavanje u Palestinu. Arapi izazivaju nerede u Jeruzalemu i Jaffi. Arapi se opiru naseljavanju Židova, što s vremenom kulminira u pobuni 1936. Britanci pobunu guše tek tri godine kasnije (njen vođa, jeruzalemski muftija hadži Amin al Huseini bježi u Berlin. On će tijekom Drugog svjetskog rata, osnovati Handžar diviziju). Britanska vlada šalje Peelovu komisiju (pod vodstvom lorda Roberta Peela) koja zaključuje da mandat više ne funkcionira i preporučuje podjelu zemlje na dvije države - židovsku i arapsku, te neutralno sveto područje kojim bi upravljala Britanija. Kroz dvije godine Britanija je, s Hitlerom, na vlasti u Njemačkoj i s Drugim svjetskim ratom pred vratima, izdala zloglasnu "Bijelu knjigu" u kojoj značajno ograničava ulazak Židova u Palestinu, ograničavajući imigracije na broj od 75 000 ljudi u idućih 5 godina. Židovi to vide kao kršenje Balfourove deklaracije i mandata.
Za vrijeme rata zbivala su se mnoga legalna i nelegalna useljavanja i daljnja polarizacija dviju zajednica. Tijekom holokausta u Europi, V. Britanija i SAD nisu prihvaćale židovske useljenike, pa je njihova jedina nada bila Palestina. Kao rezultat toga, 1947. Židovi čine 33% stanovnika. Tijekom godina, Židovi su stekli i mnogo zemlje kupujući je od Arapa.
Židovi stanovnici 1919. 10% 1939. 29% 1947. 31%
posjed zemlje 1918. 2% 1935. 5,5% 1947. 6%
Predsjednik SAD-a poziva Britaniju da otvori palestinska vrata 1945. za 100 000 Židova, koji su preživjeli holokaust i posljeratne progone po Europi.
Plan Ujedinjenih naroda 1947.
1947. britanska vlada objavljuje da namjerava odustati od mandata i prepustiti pitanje Palestine Ujedinjenim narodima. Posebna komisija usvaja rezoluciju 181. od 29. studenog 1947. i predlaže sljedeći plan podjele: britanski mandat Palestina dijeli se na dvije države, arapsku i židovsku, povezane ekonomskom unijom te područje Jeruzalema pod međunarodnim nadzorom židovska država bi obuhvaćala 55% zemlje (uključujući pustinju Negev) s 498 000 Židova i navodno samo 497 000 nežidova. Određeni demografski podaci pokazuju još gori odnos po židove i UN pošto su arapi po njima trebali činiti 51 % stanovništva Izraela. arapska država bi obuhvaćala 45% zemlje s 807 000 nežidova i 10 000 Židova Jeruzalemsko područje imalo bi 105 000 nežidova i 100 000 Židova
Dok su Židovi u Palestini prihvatili Plan, palestinski Arapi su ga potpuno odbacili, jer su smatrali da cijeli teritorij pripada njima. Da bi shvatili ispravnost njihovog pogleda ne smijemo zaboraviti da su židovi činili većinu samo na području grada Jaffe dok su u svih drugih 15 teritorijalnih područja arapi bili većina po popisu stanovništva iz 1945 godine.
Osnivanje države Izrael
mini|300px|desno|Karta Izraela uz kasnije okupirana područja. Kada je 14. svibnja 1948. završio britanski mandat, istoga dana je proglašena država Izrael. Arapske su zemlje već sutradan u ime zaštite svoje arapske braće koja se našla izložena krvavom etničkom čišćenju (etničko čišćenje je započelo 1947. godine) od strane židova napale Izrael. Izbio je rat između Izraela i sljedećih arapskih zemalja: Libanona, Sirije, Egipta, Transjordanije, Saudijske Arabije i Jemena. Unatoč teškoj situaciji te nekim početnim neuspjesima, izraelska vojska pokazala se nadmoćnom te je u sedmomjesečnom ratu porazila arapske vojske i preuzela nadzor nad 78% ostatka mandatne Palestine. Judeja i Samarija, su došle pod transjordanijsku kontrolu, koji ove teritorije i anektiraju dobivajući ime Zapadna obala, dok sama Transjordanija, nakon prelaska rijeke, svoje ime mijenja u Jordan (aneksiju su priznale Britanija i Pakistan); Pojas Gaze zauzima i anektira Egipat. S područja pod izraelskim nadzorom izbjeglo je ili protjerano između 520 000 ljudi (prema izraelskim procjenama), 900 000 ljudi (prema arapskim procjenama) i oko 720 000 po podacima UN-a. Istovremeno, iz arapskih je zemalja protjerano između 800 000 i milijun Židova; njih oko 600 000 nalazi utočište u Izraelu.
Borbe nakon 1948.
Vidi:Bliskoistočni sukob
Suez 1956.
Nacionalizacija Sueskog kanala 1956. pružila je Izraelu priliku da napadne Egipat kako bi priveo kraju terorističke napade na granici. Nakon snažnog američkog pritiska i kratkotrajne borbe, Izrael je pristao povući se sa Sinaja uz obećanje o nenapadanju i neometanju plovidbe izraelskim brodovima u Akabskom zaljevu od strane Egipta.
Šestodnevni rat 1967.