Armija (od lat. armata, eng. army, fr. armée, njem. Armee, rus. армия), najviša operativna formacija kopnene vojske (KoV) ili ratnog zrakoplovstva (RZ), sastavljena od korpusa ili divizija, koja, po pravilu, djeluje posebnim operacijskim pravcem ili na zasebnom bojištu. Naziv armija upotrebljava se i kao sinonim za oružane snage u cjelini, ili samo za kopnenu vojsku, a negdje kao opći pojam za KoV i RZ. U Francuskoj, npr., armijom se označavaju grane oružanih snaga (KoV — armée de terre, RZ — armée de air, RM armée de mer). Naziv armija upotrebljen je, najprije, u mornarici, na prijelazu sa srednjeg na novi vijek (armata, armada), za veći skup ratnih brodova, a kasnije se taj naziv prenosi i na KoV.
Početni razvoj do Francuske revolucije Kao najviše operativne Formacije kopnene vojske, armije se prvi put javljaju u francuskim revolucionarnim ratovima. Do tog perioda o njima, kao združenim i posebno organiziranim formacijama, ne može se govoriti, iako se neki elementi uočavaju još u vojskama starog vijeka, posebno u Grka i Rimljana. Pri kraju Republike (1. stoljeće pr. Kr.), oružane snage Rima bile su, npr., raščlanjene u samostalne vojne formacije krupnijeg sastava, s tim što je svaka grupacija imala posebne dijelove; tehničke jedinice (fabre), prijevoz, opskrbne organe, radionice, bolnice i dr. Slična organizacijska struktura zapaža se i kasnije, u srednjem vijeku, u Turaka Osmanlija i od početka 18. stoljeća u nekim europskim zemljama. Sredinom 18. stoljeća pješaštvo i konjica počinju da se dijeliti na divizije, a u to vrijeme javljaju se prvi put i pojmovi blokadna i deblokadna armija. Prva je opsađivala utvrde (raspolagala je jakom opsadnim topništvom i inženjerijom), a deblokadna ih je oslobađala. Sve to, međutim, nisu još uvijek združene formacije, osposobljene za samostalna djelovanja na posebnim operacijskim pravcima ili na zasebnom bojištu. Naziv armija gotovo je svuda sinonim za vojsku u cjelinu. Uvjete za pojavu armija, kao velikih operativnih jedinica, mogle su donijeti samo duboke strukturalne promjene u organizaciji vojne sile. Njih je donijela tek Francuska revolucija. lijevo|mini|Levée en masse
Francuska revolucija i Napoleonovi ratovi mini|380x380px|Struktura Grande armée tijekom rata Treće koalicije Dekretom Konventa o općem novačenju (kolovoz 1793.), Francuska je podigla na oružje nekoliko stotina tisuća ljudi (Levée en masse), i već u siječnju 1794. njeno brojno stanje iznosilo je oko 800,000 vojnika. Tako ogromna masa nije se više mogla zbiti u stare organizacijske okvire. Stoga je trebalo pronaći nove oblike vojne organizacije, koji će omogućiti njihovo najsvrsishodnije korištenje, jer je, inače, prijetila opasnost da se taj ljudski potencijal izgubi u općem kaosu. Rješenje je nađeno u formiranju armija. U kratko je vrijeme je osnovano je 11 armija, od kojih je svaka držala određeni dio bojišnice i po njemu se i nazivala (Sjeverna, Ardenska, Moselleska, Rajnska, Alpska armija i sl.). Brojno stanje zavisilo im je od važnosti bojišta (od 22,000 do 245,000). Svaka od njih dijelila se na divizije, a u okviru divizije bile su 2–3 brigade, 2 bitnice i nešto konjice. Pokretljivost im je povećana, jer su sa skladišnog sustava opskrbe prešle na opskrbu rekvizicijom (na licu mjesta), čime je nestala i potreba za glomaznim transportnim kolonama kakve su do tada postojale. U sferi strategije, međutim, stvaranje armije nije unijelo veće promjene. Gotovo su sve razvučene na širokim bojištima (da bi branile sve), dijele se, kao i ranije, na centar, krila i pričuvu i sl.
Kako zapovjednici armija nisu bili u stanju neposredno upravljati velikim brojem divizija (u sastavu Rajnske armije bilo je, npr., 17 divizija), Napoleon, 1800., formira armije s improviziranim korpusima, a kasnije i tzv. Veliku armiju (Grande armée) s organskim armijskim korpusima (corps d'armée). Pred pohod na Rusiju 1812. Velika armija ima 11 korpusa, pored Garde, Konjičke pričuve, Austrijskog i Pruskog korpusa — ukupno oko 600,000 ljudi.
Za upravljanje tako brojnom silom, Napoleon formira i veliki stožer (oko 350 ljudi) s načelnikom stožera (major général) na čelu, i organima za zapovijedanje rodovima, pričuvom i dr. Pošto stvarna brojnost Velike armije, prelazila materijalne mogućnosti, Napoleon Bonaparte je dijeli na glavnu i dvije pomoćne. Rusi, također, dijele svoju vojsku na tri armije. Tada se prvi put pojavljuju armije kao operativne jedinice u okviru veće cjeline, a nešto kasnije i zasebne armije na istom bojištu, npr. kod Leipziga.
U teoriji i praksi tog vremena armije se još uvijek ne smatraju najvišim operativno-strateškim formacijama. Carl von Clausewitz smatra da su to korpusi, a i Engels kasnije piše o korpusima kao najvišim operativnim grupacijama. Tek nekoliko desetljeća kasnije, kad su razvoj proizvodnih snaga i povećanje broja stanovnika stvorili uvjete za mobiliziranje, opremanje i naoružavanje znatno većeg broja ljudi, i kad su parnim strojem i električnom energijom izvršene revolucionarne promjene u načinu proizvodnje (prelaskom s manufakturnog na strojno) uvjeti za konačno oblikovanje armija kao najviših operativnih grupacija postaju imperativ vremena.
Od Prusko-austrijskog rata do Prvog svjetskog rata U Prusko-austrijski rat, Helmut von Moltke podiže tri armije (1, 2. i Lapsku armiju), a u Francusko-pruskom ratu Nijemci imaju tri, a Francuzi dvije. Od tada se armije osnivaju u mnogim zemljama kao najviša operativna formacija (negdje se naziva i strateškom jedinicom). Praksa je, naime, pokazala da se s više od pet korpusa ne može neposredno zapovijedati. Zbog toga se iz pruske 2. armije (koja je imala 7 korpusa) izdvaja dio snaga od kojih se osniva Maaska armija, a u Rusko-turskom ratu (1877. – 1878.) ruska Dunavska armija od 6 korpusa dijeli se na odrede. mini|253x253px|Pokreti njemački i francuski postrojbi tijekom Bitke kod Sedana, 1870. godine U to vrijeme armije imaju, obično, 2–5 korpusa i 1–2 konjičke divizije, dok su korpusi jačine do 2 divizije. Brojno stanje armije iznosilo je 80,000–200,000 ljudi, razvijale su se na frontu od 15 do 20 km, opskrbu su osiguravali korpusi, a zapovijedanje je bilo olakšano postojanjem relativno dobro obrazovanih stožera i već razvijenom službom veze.
Nazivi armija određuju se prema ulozi koju imaju (operativne, opsadne, rezervne i sl.), zadatku koji obavljaju (glavne, pomoćne), operacijskoj zoni (Rajnska, Dunavska, Balkanska), uzajamnom geografskom položaju (sjeverna, južna), ili prema imenu zapovjednika — Burbakijeva, Kuropatkinova i sl.
Na prijelazu s 19. na 20. stoljeće armija je kao najviša operativna jedinica već potpuno potvrđena. Prema ratnom planu iz 1900. Rusija predviđa formiranje 6 armija, u Prvi svjetski rat ulazi s 9, a već 1916. ima ih 13. Njemačka u rat ulazi s 8, a kraj rata dočekuje s 15 armija, Francuska ulazi u rat s 5, a 1918. ima 10 armija.
U nekim državama armije nisu imale u svom sastavu korpuse, već divizije, ali su one bile brojno jače i osposobljene za samostalna djelovanja. U bici kod Mukdena japanska 1. i 2. armija imale su, npr., po 3 pješačke divizije (pd) i 3 brigade (br), 3. armija — 2 pd i 3 br, a 4. armija — 4. pd i 1 konjička divizija (kd). Armije srpske vojske bile su, također, sastavljene neposredno od divizija, a isto tako i bugarske armije (divizije bugarskih armija imale su i do 35,000 vojnika). U miru, međutim, armije kao organizacijske formacije, nisu postojale. Srbija je, npr., imala samo divizijske oblasne komande, a u Francuskoj su budući zapovjednici armija određivani još u miru, i djelovali su u funkciji tzv. armijskih inspektora kao članovi Vrhovnog ratnog vijeća (Conseil supérieur de la guerre). Za vrijeme mobilizacije njihovi mali stožeri prerastali su u armijske stožere.
Prvi svjetski rat U Prvom svjetskom ratu armije su gotovo u svim zemljama zadržane kao najviše operativno-strateške formacije. Sastojale su se od korpusa ili divizija, s tim što su korpus, odnosno divizija smatrani kao najviše operativno-taktičke jedinice. Francuske armije imale su po 3–5 korpusa, 1–2 kd i 1–3 rezervne pd, ruske armije bile su jačine 3–5 korpusa, 1–7 rezervnih pd i 4–5 kd, a njemačke armije — 3–5 armijskih korpusa i 1–5 landwehrskih brigada. Korpusi su bili, pretežno, tipskog sastava: 2 pd, 1 kd, 1–3 topnička diviziona. Pošto je broj armija bio veliki, a mogućnosti neposrednog zapovijedanja njima ograničene, u ruskoj vojsci se 1914. stvaraju bojišta — Sjeverozapadno (prema Njemačkoj) i Jugozapadni (prema Austro-Ugarskoj), svaki s posebnim zapovjedništvom. Za Rusima ubrzo polaze i druge velike sile, dajući novoj jedinici naziv grupa armija. lijevo|mini|159x159px|Zastava stožera njemačke 1. armije Sve armije, međutim, nisu uključene u bojišnice grupe armija. Na odvojenim operacijskim pravcima i dalje su djelovale samostalne armije pod neposrednim zapovjedništvom vrhovnih zapovjedništava. Od toga da li je bila u sastavu bojišnice (grupe armija) ili samostalna, zavisila je i struktura armije, njezin sastav i dr. U pozicijskom periodu rata struktura armija se mijenjala u skladu s novom ulogom koju dobivaju. Povećan je broj divizija u korpusu (na 4–6), u diviziji je broj pukovnija smanjen s 4 na 3, u njemačkoj vojsci korpusi su preimenovani u grupe, od kojih svaka odgovara za određeni odsjek bojišta. Grupe su mogle u cjelini preći iz jedne u drugu armiju. Do krupnih promjena dolazi naročito u strukturi rodova i službi.
Konjica Konjičke jedinice, koje su u početku bile u organskom sastavu armije (od diviziona do brigade) za taktičko izviđanje i osiguranje, restrukturirane su (zbog velikih gubitaka koje su trpjele od vatre pješačkog oružja) u pješačke jedinice. Kao samostalne formacije ostale su jedino na istočnom bojištu gdje su uvjeti za upotrebu bili povoljniji.
Topništvo Topništvo izrasta u jedan od najznačajnijih rodova. Do 1916. priključivano je, po pravilu, korpusima, a od tada se počinje upotrebljavati kao snažno sredstvo za manevar zapovjednika armija. Porast broja oružja u okviru armije, povećanje dometa (12–20 km), veliki kalibri (topovi 100–240 mm, haubice 105–155 mm, merzeri 220–240 mm), uvođenje automobilske vuče za topnička oružja i dr. — sve je to doprinijelo da uloga topništva postane znatno veća. Jačina armijskog topništva varirala je od diviziona do brigade, ali je za izvršavanje posebnih zadataka vrhovno zapovjedništvo dodjeljivalo armijama veći broj vlastitih topničkih jedinica.
Zrakoplovstvo Početkom rata u organskom sastavu armija pojavljuje se i zrakoplovstvo. Obim njenih zadataka, u početku, bio je ograničen na izviđanje i mitraljiranje neprijatelja, ali s povećanjem broja zrakoplovnih jedinica i usavršavanjem tipova zrakoplova, zrakoplovstvo preuzima i znatno složenije zadatke. Zaštita vlastitih jedinica od djelovanja iz zraka, djelovanja u pozadini neprijatelja i dr.
Inženjerija i veza Funkcije inženjerije postaju, također, složenije, naročito u vezi s izvođenjem radova. Osim pionirskih, pontonirskih i reflektorskih jedinica, u svim armijama povećan je broj građevinskih jedinica radi izgradnje puteva, mostova i pruga. Borbene zadatke inženjerija preuzima samo pri forsiranju rijeka i u opsadi tvrđava. U većini armija u sastavu inženjerije su i jedinice veze (u vojsci SAD-a su već samostalan rod), organi za eksploataciju željeznica, maskirne jedinice i dr. Od jedinica veze armije su u početku imale telegrafsko-telefonsko odjeljenje — satnija, ali se u ratu broj tih jedinica naglo povećao, organizacijski su se odvojile žične od bežičnih jedinica, posebno je razvijen sistem radio-veza i sl.
Oklopništvo Iako su se tenkovske (oklopne) jedinice pojavile tek za vrijeme rata, i to samo na zapadnom bojištu, i njihova pojava je, također, uticala na strukturu armija. Pridavano im je od nekoliko bataljona do nekoliko pukovnija (do 350) tenkova, s tim što su armije dodjeljivale tenkove korpusima i divizijama na težištu borbe.
Pozadinske službe