Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina (SR BiH) je bila jedna od šest republika u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Postojala je od 25. studenoga 1943. godine do 1. ožujka 1992. godine. Prvi nadnevak se danas slavi u Federaciji Bosne i Hercegovine kao Dan državnosti, a drugi kao Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine.
U tom razdoblju je promijenila nekoliko naziva, najprije je u travnju 1945. godine nazvana Federalna Država Bosna i Hercegovina, donošenjem prvog Ustava 1946. nazvana je Narodna Republika Bosna i Hercegovina, a u "Socijalističku Republiku" preimenovana je kad i ostale jugoslavenske republike, Ustavom iz 1963. godine.
Spadala je među srednje razvijene jugoslavenske republike. Po privrednom razvoju iza nje su bile SR Crna Gora i SR Makedonija. Bila je treća po veličini, poslije SR Srbije i SR Hrvatske. Glavni grad je bio Sarajevo.
Neovisnost je stekla u travnja 1992. godine, kada joj je naziv promijenjen u Republika Bosna i Hercegovina. Po proglašenju neovisnosti, u njoj je izbio rat, koji je trajao do 1995. godine, kada je potpisivanjem Daytonskog sporazuma ukinut naziv Republika i potpisano novo unutrašnje uređenje već postojeće i priznate Države Bosne i Hercegovine. Unutrašnje uređenje podrazumjeva dva Entiteta, Distrikt Brčko i tri konstitutivna naroda, Bošnjaci, Srbi i Hrvati.
Najbrojniji narodi u SR BiH bili su: Muslimani (službeno šesta jugoslavenska nacija, od 1971. godine, danas koriste naziv Bošnjaci), Srbi i Hrvati. Od autohtonih nacionalnih zajednica najbrojniji su bili Ukrajinci, ali nisu imali status službene narodnosti.
Karakteristike razdoblja
Nastala je tijekom Drugoga svjetskog rata u sklopu revolucionarnog programa Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) čiji je centralni komitet odredio osnove unutarnjeg uređenja obnovljene jugoslavenske države.<ref>Ivica (Ivo) Lučić, Uzroci rata, Bosna i Hercegovina od 1980. 1992. godine, Despot infinitus d.o.o.: Zagreb, 2013., str. 15 </ref>
Od 1945. do 1991. godine, Bosna i Hercegovina je bila u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Osnovne značajke toga period su: apsolutna vlast komunističke partije, a pogotovo predsjednika Tita i njemu podčinjenog užega kruga, mnoštvo društvenih, političkih i gospodarstvenih reformi, kojima se željelo učiniti zemlju funkcionalnom, a narode zadovoljnim ne dirajući u temelje komunističke dogme.
Nakon laviranja poslije prekida sa SSSR-om, Jugoslavija postaje "odobrena zemlja" od oba suprotstavljena bloka kao poželjna buffer zona. Također, dolazi do neviđenog angažmana zemlje u međunarodnoj politici, poglavito preko Pokreta nesvrstanih. Razvoj od tvrdog centralizma do sve veće federalizacije i konfederalizacije države, da bi se ublažile međunacionalne napetosti i zemlja očuvala u kakvom-takvom obliku. Kulminacija takvih pokušaja je Ustav iz 1974. godine. Relativno otvaranje prema zapadu, preko razvitka turizma i odlaska radnika na rad u zemlje zapadne Europe, no istodobno praćeno likvidacijama političkih neistomišljenika u inozemstvu i konstantnom represijom i ideološko-političkom indoktrinacijom u zemlji.
Nakon smrti Tita, apsolutnog vođe, na vlast dolazi Predsjedništvo, u kojemu, da bi se izbjegla mogućnost nacionalne majorizacije, dolazi do smjene na čelu svake godine. Pod opterećenjem velikih financijskih zaduženja, zastarjelosti gospodarskog i političkoga ustroja, te radikalizacijom međunacionalnih odnosa izazvanih velikosrpskim pokretom, Socijalistička Jugoslavija se 1991. raspala.HercegBosna.org, Vrli novi svijet (1945. - 1991.)
Socijalistička BiH mini|lijevo|Grb SRBiH bio je polje okruženo s lijeve strane grančicama bjelogorice, a s desne strane grančicama crnogorice koje su dolje povezane vrpcom. Između vrhova grančica nalazi se petokraka zvijezda. U polju iznad vrpce su dva tvornička dimnjaka a u podnožju leže dva snopa žita. U pozadini se ocrtava silueta grada Jajca. mini|Zastava SR Bosne i Hercegovine se sastojala od crvene podloge u čijem se lijevom gornjem uglu nalazila zastava Jugoslavije, sa zlatnim obrubom. Zastava je usvojena 31. prosinca 1946. godine. Budući da je Bosna i Hercegovina bila središnja jugoslavenska republika, da je strateški vrlo povoljno smještena, da je Srbima bila itekako vazna kao spoj sa Srbima u Hrvatskoj i da je, napokon, budući bogata rudama (ugljen, željezo, šume, rijeke), bila predodređena za vojnu i tešku industriju, za odsutnu obranu u slučaju napada izvana, ali i kao "talionica naroda" i kultura, kao prototip buduće, socijalističke Jugoslavije, doslovce "Jugoslavija u malom".
U tom je razdoblju, Bosna i Hercegovina bila trostupanjski piramidalno ustrojena: privilegirana klasa, s neprijepornom dominacijom od policije do naobrazbe i gospodarstva su bili Srbi, što zahvaljujući svojoj relativnoj brojnosti, "zasluzi" stradanja u NDH (još pojačanom manipulacijom statistikama), premoći u komunističkom aparatu, kao i ulozi produžene ruke beogradskog centralizma svojih sunarodnjaka. Četnici su potkraj rata prešli pretežito u partizane i tako se spasili. Iz BiH su brojni Srbi političkim odlukama preseljeni u Vojvodinu, a naseljavani su Srbi i Crnogorci kao učitelji, profesori, policajci, političari i voditelji vojne industrije u koju se Hrvati nisu rado primali kao nepodobni. Srbi u Bosni i Hercegovini su sustavno nametali svoj jezik i ćirilicu, a potiskivali hrvatski jezik kao i pismo latinicu. I u vojnim garnizonima su časnici bili naseljeni Srbi i Crnogorci i tako se pomalo mijenjala nacionalna struktura pučanstva.
Na drugom mjestu su dolazili bosanskohercegovački Muslimani, koje je vlast podupirala kao nositelje državnih struja u BiH i protutezu srpskim i hrvatskim nacionalnim ideologijama koje su uključivale BiH kao dijelove svojih nacionalnih država, te kao visokonatalitetna skupina koja je, odričući se mnogih orijentalno-islamskih zasada, ipak dobro došla kao most prema islamskim zemljama u Pokretu nesvrstanih. Kako bi se to postiglo, moralo se s Bosnom i Hercegovinom upravljati iz Beograda, izravno iz Centralnog komiteta KPJ s Titom na čelu. Muslimanima nije dano pravo naroda pa su mnogi kao i brojni Hrvati likvidirani, zatvarani, proganjani ili zbog toga što su služili NDH, ili zbog toga što su nešto posjedovali, ili bili politički nepodobni. Poslije, uz zahvalnost komunističkoj Jugoslaviji koja im je priznala status nacije, te uspješnu indoktrinaciju kojom su "uspjeli" zaboraviti svoje masovno sudjelovanje u oružanim snagama NDH i visok natalitet, bosanskohercegovački Muslimani su postali faktor broj 2. u Bosni i Hercegovini i jedni od najžešćih pristaša jugoslavenske države. mini|desno|Pobijeni hercegovački franjevci Hrvati, kao najmalobrojniji i najsumnjiviji element, nosili su stigmu "reakcionarnog" katoličkog naroda, optuživani za genocide i brutalnosti NDH (od kojih su Muslimani dobrohotno ekskulpirani, a Srbi su, kao glavni komunistički krvnici još uživali privilegije zločina), podnijeli su sudbinu građana drugoga reda. Većina onih koji su bili u vojsci Nezavisne Države Hrvatske bila je pobijena, a preživjelima je u praksi dano do znanja kako su narod drugog reda. Osobito se nova vlast žestoko okomila na intelektualce, poglavito Hrvate, na bivše članove Hrvatske seljačke stranke, te na svećenstvo, poglavito rimokatoličko. Tako su tijekom rata i neposredno po njegovu završetku, četnici i partizani likvidirali u Bosni i Hercegovini bez suđenja 221 svećenika i redovnika, a samo u Hercegovačkoj provinciji ubili su 66 franjevaca. Stalno sumnjičeni i policijski proganjani, njihova etnička područja svjesno gospodarski zanemarivana, prisiljavani na emigraciju (od ekonomskih emigranata iz BiH, Hrvati, koji su činili oko 1/5 stanovništva, davali su preko 2/3 emigranata), uz potiskivanje hrvatskog jezika i nametanje srpskog, od školstva do medija, Hrvati su bili posebno podvrgnuti totalitarnom policijskom režimu, sve s ciljem depopulacije i eliminiranja hrvatskog naroda kao "kanceroznog" elementa koji priječi ostvarenje stvarnog socijalističkog društva u Bosni i Hercegovini. Za vrijeme druge Jugoslavije, po popisima 1953. – 1991. Hrvati su od 23,00 % pučanstva Bosne i Hercegovine pali na 17,30 % (iako se njihov sveukupan broj povećao)
Dakle, provodila se sustavno »jugoslavizacija«, a zapravo srbizacija Bosne i Hercegovine, ali su se javljali i unutarnji otpori, poglavito u krajevima gdje su bili brojniji Hrvati i muslimani. Hrvati su postali nacionalno svjesniji i okretali se sve više prema svojoj matičnoj republici, Hrvatskoj. Muslimani su iškolovali svoju inteligenciju, koja je nastojala izaći iz zrvnja srpsko-hrvatskih protimbi i dobila status ravnopravnog naroda. U takvim je prilikama Bosna i Hercegovina dočekala raspad Jugoslavije.Nacionalna sigurnost i budućnost sv.1/2001. Davor Marijan: Rat u Bosni i Hercegovini ili nepodnošljiva lakoća "povjesničarenja"
Narodnooslobodilački rat
mini|Povlačenje partizana, bitka na Sutjesci Unutarnje sukobe u Bosni i Hercegovini, iskoristila je Komunistička partija Jugoslavije, koja je 22. lipnja 1941. godine, kad je Njemačka napala Sovjetski Savez, pozvala svoje članove na ustanak. Poslije teških poraza u Srbiji u jesen 1941. godine, premješta se Glavni štab partizanskih snaga s Titom na čelu na područje Bosne i Hercegovine i tu ostaje sve do 1944. godine. Partizanski pokret podržava većina Srba, koji su bili ugroženi, a nisu bili u četničkim redovima, zatim Hrvati (i muslimani) antifašisti, Židovi i drugi. U Bosni i Hercegovini se stvaraju partizanska oslobođena područja, a potkraj 1942. godine, tu nastaje i tzv. Bihaćka Republika, gdje se održava i I. zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), tj. prvog partizanskog parlamenta.
Potkraj 1943. godine, u susjednom Jajcu održano je i II. zasjedanje AVNOJ-a, koje najavljuje novu Jugoslaviju i stvara njenu prvu vladu. Tako Bosna i Hercegovina postaje ne samo središte partizanskog pokreta, nego i područje najžešćeg građanskog rata i žarište buduće Jugoslavije. Od 7 protupartizanskih ofenziva, koje su vodili Nijemci, Talijani, postrojbe Nezavisne Države Hrvatske i drugi, šest je bilo na području Bosne i Hercegovine, a najglasovitije su bile: bitka na Neretvi, početkom 1943., bitka na Sutjesci, u kasno proljeće 1943. i desant na Drvar, u svibnju 1944. godine.
Usporedno s novim organima vlasti za čitavu Jugoslaviju, nastajali su tijekom borbe koju su partizani nazivali Narodnooslobodilački rat i začetci Bosne i Hercegovine, kao jedne od federativnih jedinica u okviru druge Jugoslavije. Već u Bihaću potkraj 1942. godine, zaključeno je da se ustrojavaju organi vlasti budućih republika, ali je to odgođeno zbog presudnih bitaka na Neretvi i Sutjesci. Uoči II. zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu potkraj 1943. godine, održano je I. zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) u susjednom Mrkonjić Gradu. Bio je to prvi začetak bosanskohercegovačkog parlamenta, koji je na dva iduća zasjedanja donio odluke o Bosni i Hercegovini, kao posebnoj republici u toj, drugoj Jugoslaviji.
Nastanak Federalne BiH
Potkraj II. svjetskog rata, od 1944. do 1945. godine, kad se raspravljalo u partijskom vodstvu o federalnom ustrojstvu druge Jugoslavije, pokušali su srpski komunisti dobiti u sastav Srbije osim Vojvodine i Bosnu i Hercegovinu po načelu relativne većine stanovništva (oko 44 posto). Na hrvatskoj strani se na temelju povijesnih prava razmišljalo da bi, ako je već Vojvodina ušla u sastav Srbije, Bosna i Hercegovina treba biti u sastavu Hrvatske. Bilo je i prijedloga podjele kao u doba Banovine Hrvatske 1939. godine na hrvatski i srpski dio, ali se tome protivila muslimanska većina, koja je predlagala kompromisno rješenje o Bosni i Hercegovini, kao autonomnoj jedinici, a to znači posebnoj republici. Tome se mišljenju pridružio i Josip Broz Tito i tako je Bosna i Hercegovina, na temelju svojih povijesnih i etničkokulturoloških posebnosti postala posebna republika.