Vojni aerodrom ili vojna zračna luka nastaje stvaranjem vojnog zrakoplovstva (1909. – 1911.) kada počinje i prva podjela zračnih luka na mješovite (vojna i civilna) i vojne. Daljnjim razvojem zrakoplovstva dolazi do podjele zračnih luka na vojne i civilne. Vojna zračna luka je i glavni element zrakoplovne baze.
Razvoj vojnih aerodroma
Prije Prvog svjetskog rata Prvi aerodromi bili su malih dimenzija, u stvari, ravne travnate površine većinom na pašnjacima i livadama, a često na vojnim vježbalištima, pa čak i u krugovima vojarni. Broj tih prvih improviziranih aerodroma rastao je usporedo s razvojem zrakoplovstva i povećanjem broja zrakoplova. S povećanjem broja letova na jednom aerodromu, uvedene su i mjere sigurnosti: označavana su mjesta polijetanja i slijetanja, osigurana je signalizacija i veza. Za vrijeme letenja na aerodromu se obavezno nalazio liječnik s pomoćnim osobljem i sanitetskim kolima.
U Prvom svjetskom ratu Avioni su postajali sve brži, veći, teži, stabilniji, brojniji, a zadaci sve raznovrsniji, pa su se i zračne luke morale tome prilagođavati. Izgradnja i organizacija aerodroma postajala je sve složenija. Mjesto za aerodrome trebalo je odgovarati određenim operativno-taktičkim i tehničko-građevinskim uvjetima. U tehničko-građevinskom smislu teren je morao biti pogodan za uređenje letilišta, osnovnog elementa aerodroma, pogodnog za polijetanje i slijetanje aviona odgovarajućih vrsta u svim pravcima danju, noću i u svako doba godine. Veličina letilišta postupno se povećava i krajem rata dostiže za bombarderske zrakoplove i preko 1000 m. Oblik aerodroma bio je najčešće kružan. Što su zrakoplovi postajali manje osjetljiviji na bočni vjetar, letilište je dobila oblik kvadrata ili pravokutnika, i to s dužom stranom u pravcu najčešćih vjetrova. Broj, kvaliteta i lokacija aerodroma utjecali su sve više na borbenu upotrebu zrakoplovstva, naročito na mogućnost njezine koncentracije na težištu borbe.
Aerodromi se dijele na zborne i radne te na pomoćna i rezervna letilišta. Zborni aerodromi su oni na kojima su se zrakoplovi nalazili noću, građeni su i opremljeni svim potrebama za život i rad ljudstva i održavanje opreme. Na njima su se nalazili: hangari i zaklon za opremu, barake ili šatori za ljudstvo, skloništa, zapovjedna mjesta sa sredstvima veze, foto-sekcija, meteorološka stanica, skladišta za pogonska i borbena sredstva, reflektori za osvjetljivanje aerodroma pri noćnom letenju i dr.
Pri izboru mjesta za aerodrom vodilo se računa i na lakšu opskrbu. Za izgradnju i uređenje zbornog aerodroma bilo je potrebno od 6 sati do 4 dana. Radni aerodromi bili su osposobljeni samo za polijetanje i slijetanje, bez hangara i radionica. Na njima su se zrakoplovi nalazili preko dana i s njih su polijetali na zadatke. Pomoćna letilišta nalazila su se u blizini zapovjednih mjesta viših stožera, i služila je zrakoplovima za vezu. To su bili obilježeni tereni, bez ikakvih instalacija i osoblja. Rezervna letilišta, jedna ili više njih, nalazila se u blizini zbornog aerodroma i služila za spuštanje aviona ako bi neprijatelj napao zborni aerodrom, ili za micanje zrakoplova s zbornih aerodroma kada bi nastupila opasnost od napada. Za svaku eskadrilu predviđalo se, obično, i rezervna letilišta.
Radi sigurnosti letenja obilježavani su vidnim znacima: granice letilišta, opasna mjesta na njemu, pravac vjetra, odnosno pravac polijetanja i slijetanja.
Između Prvog i Drugog svjetskog rata Tehničko usavršavanje zrakoplova utjecalo je na veličinu aerodroma i na njegovu opremljenost i organizaciju. Razvoj civilnog zračnog prometa imao je znatan utjecaj i na razvoj i izgradnju aerodroma. Prema osnovnoj podjeli zrakoplovstva na civilno i vojno, izvršena je takva podjela i za aerodrome. Dok su civilni aerodromi nicali brzo i prilagođavali su se potrebama zrakoplova za zračni promet, izgradnja vojnih aerodroma bila je u osjetnom zastoju sve do 1930-ih godina. Posle toga počeli su se brže izgrađivati stalni vojni aerodromi sa svim postrojenjima, uređajima i opremom, potrebnom za smještaj i rad ljudstva i sigurnost letenja. Takvi su aerodromi građeni na pogodnim terenima, na pravcima koji su odgovarali strateškim i operativnim potrebama i u blizini ekonomskih i opskrbnih centara. Duljina letilišta aerodroma kretala se između 600 – 1200 m. U neposrednoj blizini stalnih (mirnodopskih) aerodroma uređivana su rezervna letilišta za razne vježbe.
Stalnim mirnodopskim aerodromima, čija je lokacija gotovo uvijek bila poznata, prijetila je opasnost u slučaju rata od zračnih napada. Da bi se ta opasnost smanjila i izbjegla, predviđeni su operativni (ratni) aerodromi. Za operativne aerodrome predviđeni su tereni na kojima je bila zabranjena svaka izgradnja ili obrađivanje zemljišta. U slučaju rata većina zemalja predviđala je podjelu operativnih aerodroma na: bazne, radne, istaknute, lažne, pomoćne i školske. U bazne aerodrome pretvarali bi se stalni mirnodopski aerodromi koji su bili u dubljoj pozadini i služili za formiranje novih jedinica, ili za popunu onih koje bi u borbi pretrpjele veće gubitke. Radni aerodromi odgovarali bi, u svemu, zbornim aerodromima, a pomoćni - pomoćnim letilištama iz Prvog svjetskog rata. Istaknuti aerodromi bili su isto što i radni, samo bliže liniji bojišta. I rezervni aerodromi predviđeni su za aerodromsko kretanje, prijem novih jedinica i za slijetanje u slučaju nužde. Lažni aerodromi imali su obilježja radnih s lažnim objektima, postrojenjima i uređajima radi obmane neprijatelja. Na 2-3 radna, predviđao se jedan lažni aerodrom. Školski aerodromi služili su za obuku u miru i u ratu. Bilo je i drugih kriterija za podjelu aerodroma. Amerikanci su dijeli aerodrome na glavne, pomoćne i školske. Prema namjeni i izgrađenosti, njihovi glavni i pomoćni aerodromi odgovarali su baznim, odnosno radnim.
Pred sam početak Drugog svjetskog rata Nijemci su raspolagali s oko 750, Britanci s 260, a Francuzi s 250 vojnih aerodroma, stalnih i operativnih, pored mnogih civilnih, koji su se brzo mogli prenamijeniti ratne potrebe. SAD su 1937. raspolagale s 2299 aerodroma svih vrsta.
Po svojoj unutrašnjoj strukturi aerodromi iz tog razdoblja imali su pistu, prilazne zone i zone razmještanja. Letilište je dio aerodroma uređen za taksiranje (rulanje), polijetanje i slijetanje aviona. Ona obuhvaća ravnu zemljanu površinu na kojoj se nalazi UZS (Uzletno-sletna staza) i staze za taksiranje zrakoplova. Sve veća masa i brzina zrakoplova nametnula je izgrađivanje umjetnih UZS, koje se kod vojnih aerodroma grade od 1939. Prilazna zona je površina koja se nalazi na oba kraja UZS u produženju njene uzdužne ose izvan granica letilišta, na kojoj se zbog sigurnosti polijetanja i slijetanja ograničava visina vertikalnih prepreka. Zona razmještaja je dio aerodroma koji obuhvaća širi prostor oko letilišta s postrojenjima, uređajima, instalacijama, zapovjedništvima, jedinicama, ustanovama za održavanje i opskrbu. Za noćno letenje i letenje po lošim vremenskim uvjetima, aerodromi raspolažu raznim navigacijskim uređajima i opremom za njihovo obilježavanje (osvetljavanje). Rubovi letilišta i eventualne prepreke obilježene su znakovima i signalima. Pravac vjetra označava se platnenim rukavcem, postavljenim na uzdignutom mjestu, najčešće, na hangaru, i stalnim vjetrokazom u obliku slova "T", koji je na rubu letilišta automatski zauzimao položaj pravca vjetra. Noću su rubovi letilišta i svi visoki predmeti na rubovima aerodroma (hangari, zgrade, stupovi i sl.) obilježeni crvenim svjetiljkama. Znak za pokazivanje pravca vjetra davao se bijelim svijetlom, a cijela letilišta su se osvjetljivala reflektorima postavljenim tako da ne zasljepljuju pilota pri slijetanju. Sredstva za potpuno osvjetljavanje aerodroma sastojala su se iz svjetionika dozivača, aerodromskih reflektora, graničnih svjetiljki, prijenosnih svjetiljki, stalnih svjetlosnih signala i vjetrulje.
U Drugome svjetskomu ratu mini|404x404px|Vojni aerodrom RAF Silverstone, 1945. godine. Nakon rata pretvoren je u trkaću stazu te je postao mjesto održavanja Velika nagrade Velike Britanije u Formuli 1 te drugim automobilističkim serijama Dobro razvijena mreža aerodroma bila je preduvjet za učinkovito korištenje zrakoplovstva. Pokret zrakoplovstva na svim stupnjevima - strategijskom, operativnom i taktičkom, bio je u najtješnjijoj vezi sa zračnim lukama. Mreža zračnih luka znatno je utjecala i na razradu i izvođenje kopnenih i pomorskih operacija. Uvođenje teških bombardera zahtijevalo je izgradnju luka s dugačkim umjetnim UZS-om (1000 – 2000 m). Za lakše zrakoplove izgrađene su umjetne UZS samo tamo gdje je zemljište bilo rastresito i močvarno. Raniji aerodromi približno kružnoga oblika, pretvaraju se u zračne luke s UZS–ima u nekoliko osnovnih pravaca. Također, dijele se na: bazne, radne, istaknute, rezervne, lažne i školske, a u nekim državama na glavne i pomoćne. U SAD-u su se zračne luke dijelile u četiri razreda, zavisno od duljine UZS-a i opreme. Zračna luka sastojal se a od letjelišta, prilaznoga područja i zone razmještaja. + Podjela zrakoplovnih luka u SAD-u prema duljini uzletno-sletne staze (UZS–a)Razred1.2.3.4.Duljina uzletno-sletne staze (m)550 – 759760 – 10591060 – 1330> 1370
Letjelište Letjelište, osnova aerodroma na kojem su UZS, prijelazni pojasevi, predpolja, staze za prinudna slijetanja, bočni i prilazni pojasevi sigurnosti, staze za rulanje, stajanke i skloništa za zrakoplove. UZS je uređeno zemljište ili umjetno izgrađena površina u obliku izduženoga pravokutnika, čija duljina odgovara duljini polijetanja i slijetanja određenih vrsta zrakoplova uz određeni koeficijent sigurnosti, i kreće se u granicama 500 – 2000 m. Širina UZS je 45 – 90 m, a s prijelaznim i bočnim pojasevima sigurnosti 90 – 450 m. Nosivost UZS predstavlja opterećenje koje ona može izdržati, a izračunava se po kotaču zrakoplova. Broj UZS-a na jednoj zračnoj luci zavisi o njegovoj taktičkoj namjeni te čestini polijetanja i slijetanja, a i o jačini, učestalosti i pravcu vjetra. Tamo gdje je više UZS-a, dijele se, obično, na glavne i pomoćne. Glavna UZS je najdulja, s najboljim prilazima i najviše se koristi. Kapacitet aerodroma najviše zavisi od stanju i broju njegovih uzletno-sletnih staza. S jednom UZS postiže se približno 40 – 60 slijetanja ili 80 polijetanja na sat pri povoljnoj vanjskoj vidljivosti. Izgradnja umjetnih UZS vrši se primjenom sličnih konstrukcija i metoda kao i izgradnja puteva. Specifičnosti su u izgradnji zastora.
Prijelazni pojasevi su dijelovi letjelišta koji se izgrađuju neposredno uzduž UZS u istoj duljini. Namijenjeni su za sprječavanje nesreća kad zrakoplov skrene s UZS. Širina im je uvjetovana vrstom zračne luke i UZS-a, a iznosi je 15 – 60 m, a poprečni nagib najviše 1,5 – 2%. alt=|mini|356x356px|Shema prilazne zone aerodroma Predpolja su dijelovi UZS koji se izgrađuju na njezinim krajevima, a kao mjera sigurnosti za slučaj kad zrakoplov, pri polijetanju, ne uspije uzletjeti, ili kada pri slijetanju dodirne zemlju prije nego što je dostigao rub UZS-a. Široka su kao UZS s prijelaznim pojasevima, a duljina im je 50 –300 m.
Staza za prinudno slijetanje sastoji se iz precizno poravnatoga pojasa, po mogućnosti, nabijenoga pješčana ili glinovita zemljišta, veličine oko 30 x 900 m. Gradi se, ponekad, na oko 30 m od UZS i usporedno s njom. Zauzima dio prijelaznoga i bočnoga pojasa sigurnosti. Služi za prinudno slijetanje zrakoplova zbog neispravnosti podvozja.
Bočni pojasevi sigurnosti su grubo poravnate površine koje smanjuju oštećenje aviona u slučaju nesreće pri polijetanju, slijetanju ili rulanju. Njihova duljina odgovara duljini UZS, a širina im je 150 – 200 m s obje strane UZS-a.
Prilazni pojas sigurnosti je ravna, raščišćena površina u produženju predpolja. Širina mu je kao i pretpolja, a duljina od 50 do 150 m, zavisno od vrste aerodroma.