Rat u Iraku, znan i kao Irački rat i Drugi Zaljevski rat, bio je oružani sukob koji je počeo 2003. invazijom koalicije predvođene Sjedinjenim Američkim Državama na Irak u cilju svrgavanja vlade Saddama Husseina.
Glavni povod za rat bilo je navodno oružje za masovno uništenje, navodno u posjedu iračkoga diktatora Saddama Husseina koje se smatralo prijetnjom Sjedinjenim Državama.President Bush Outlines Iraqi Threat Drugi razlozi za rat, prema nekim službenicima SAD-a, bila je navodna suradnja Husseina i al-Qaede, ali nijedan dokaz o ikakvoj suradnji ili vezi između njih nije nikada pronađen. Ostali razlozi bili su iračka financijska potpora palestinskim bombašima samoubojicama, kršenje ljudskih prava, širenje demokracije.President Discusses the Future of Iraq
Sama invazija je trajala od ožujka do svibnja 2003., u kojoj je Koalicija okupirala Irak i svrgnula vladu Saddama Husseina, dok su se od druge faze vodile borbe protiv napada pobunjenika koji su se borili protiv okupacije, građanskog rata između Sunnita i Shiita te suradnika al-Qaede koji su došli u Irak, a koja je trajala preko šest godina. Sam rat izazvao je brojne kontroverze, iako američki političari tvrde da je legitiman te da je jedan u nizu njegovog Rata protiv terorizma. Američki predsjednik George W. Bush je pri kraju svojeg mandata priznao neke greške, ali je isto tako izjavio da nije zažalio što je pokrenuo rat zbog uvođenja demokracije i eliminiranja Husseinovog režima u toj državi. U 2008., Irak se nalazio na petom mjestu na Indeksu propalih država svijeta,Foreign Policy:The Failed States Index 2008 a 2009. na šestom mjestu. Nakon odlaska Busha s dužnosti predsjednika, njegov nasljednik Barack Obama je u kolovozu 2010. pokrenuo masovno povlačenje američkih snaga iz Iraka, čime je nakon 7,5 godina završen rat.
Broj mrtvih u sukobu je nepoznat, no procjene sežu od najmanje 150.000. do najviše 1 milijun.
Povod
U rujnu 2002. pojavila se kriza zbog tvrdnje američkog predsjednika Georgea W. Busha da Irak posjeduje oružja za masovno uništenje, pomaže teroristima (te je tako i implicirao da je Irak stajao iza napada 11. rujna 2001.) i da se nije razoružao prema rezolucijama UN-a. Još je ranije naveo da su "Irak, Iran i Sjeverna Koreja osovine zla". Irak je izjavio da ne posjeduje ikakva oružja za masovno uništenje. U studenom 2002. Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo je rezoluciju 1441 kojom se zahtijeva da Irak surađuje sa svojim obavezama za razoružanje što je ta država prihvatila, na što su UNMOVIC inspektori počeli sa svojim pretragama.
CIA je u veljači 2002. poslala veleposlanika Josepha Wilsona da istraži tvrdnje o izvještajima prema kojima Irak pokušava nabaviti uranij od Nigera. Wilson se vratio i informirao CIA da su izvještaji o prodaji uranija Iraku "potpuno krivi". Busheva administracija je, pak, tvrdokorno ustrajala na tom stajalištu, osobito u Bushevom obraćanju naciji u siječnju 2003. u kojem je izjavio da Irak kupuje uranij, citirajući britanske tajne službe. Naknadno, 1. svibnja 2005., "Bilješka s Downing Streeta" je objavljena u The Sunday Timesu. Sadržavala je pregled tajnog susreta između britanske vlade, Ministarstva obrane i britanske tajne službe 23. srpnja 2002. koje su raspravljale o nastanku rata u Iraku. Bilješka je navela da je "Bush htio maknuti Saddama, uz pomoć vojne akcije opravdane spojem terorizma i oružjima za masovno uništenje. Ali izvještaji i činjenice su se "uređivale" oko te politike.".
lijevo|250px|mini|Karta država koje su bile uključene u Koaliciju koja je vršila vojne operacije u Iraku 2003. vođa inspektora Hans Blix otišao je u Irak i nije našao ikakve tragove zabranjenih oružja. Iako je u veljači 2003. iznio razmjerno negativno izvješće o suradnji Iraka s međunarodnim inspektorima, ipak je izjavio da nije našao "ikakav dokaz da Irak skriva ili posjeduje oružje za masovno uništenje".US is misquoting my Iraq report, says Blix U interviewu rujnu 2003. Blix je čak iznio procjenu da je "Irak uništio svoja oružja za masovno uništenje još prije 10 godina".Hans Blix: Iraq destroyed WMD 10 years ago
No američki predsjednik Bush nije bio zadovoljan, ustvrdivši da Irak skriva svoj arsenal od inspektora i da pomaže teroristima. Državni sekretar SAD-a Colin Powell čak je održao prezentaciju u Vijeću sigurnosti UN-a i predstavio navodne dokaze o tome kako Irak posjeduje pokretne kamione/laboratorije u kojima proizvodi antraks te da planira nabaviti nuklearno oružje.ABCnews.go.com; Colin Powell on Iraq I britanski premijer Tony Blair je snažno zagovarao vojnu intervenciju, navodeći kako se pod Husseinovim režimom kršilo humanitarno pravo te je nastradalo oko 400.000 ljudi te kako Irak ima oružje koje je sposobno doseći i Veliku Britaniju.The Guardian, Transcript: The Bush-Blair press conference Nakon neuspjelog pokušaja da se u UN-u dobije rezolucija koja podržava upotrebu vojne intervencije, SAD je 17. ožujka 2003. objavio ultimatum – Saddam Hussein mora "napustiti Irak u roku od 48 sati ili će biti rata".The White House.gov, News - President says Saddam Hussein must leave Iraq within 48 hours Kada se to nije dogodilo, SAD i U.K. započeli su s Koalicijom drugih država rat s Irakom, navodno kako bi se riješili diktatora Saddama Husseina i stabilizirali regiju.
Tijek rata 2003.
lijevo|150px|mini|Zarobljeni bivši diktator Sadam Husein Koalicija od 48 država koju su predvodile SAD, a uključivala je i države kao što su Japan, Australija, Poljska, Danska, Južna Koreja, Filipini, Afganistan (pod kontrolom SAD-a), Italija i Španjolska, imala je oko 315.000 vojnika, dok je Irak imao snagu od 375.000, ali je bio oslabljen zbog dugogodišnjih sankcija. Budući da Koalicija nije dobila dozvolu napasti Irak iz Turske, invazija je krenula 20. ožujka 2003. s teritorija Kuvajta i Saudijske Arabije, nazvana operacijom Iračka sloboda. Tog datuma su se čule eksplozije u Bagdadu, nedugo nakon isteka ultimatuma, a prva meta je bio sam Saddam Hussein i njegovi visoki dužnosnici u njegovu bunkeru koji su gađale rakete s vojnih brodova u Perzijskom zaljevu. Idućeg jutra Hussein se pojavio na televiziji živ te je održao govor svojem narodu, makar su neki britanski stručnjaci zaključili da se radi o njegovom dvojniku. Irak je prvih dana vodio popriličan otpor na jugu zemlje te je zapalio izvore nafte uz granicu s Kuvajtom kako bi stvorio kaos, dok su na sjeveru Kurdi već odavno izmakli autoritetu zemlje pa je Turska poslala dodatne vojnike kako bi čuvali granicu.
No s vremenom je Koalicija postizala sve veće uspjehe, a vojnici Iraka počeli su masovno dezertirati. Osvojeni su gradovi Basra, Umm Qasr i Nasiriyah, dok je istodobno Arapska liga 24. ožujka izglasala jednoglasnu rezoluciju kojom se poziva na prestanak invazije – izuzev Kuvajta koji je htio da se rat nastavi. Ubrzo je Koalicija stigla i do grada Najaf, a SAD su optužile Siriju da je sakrila iračko oružje za masovno uništenje, što je ta država snažno osporila. 4. travnja osvojen je aerodrom u Bagdadu, a sam grad je opkoljen. Dana 9. travnja 2003. Bagdad je pao, uz simbolično emitiranje rušenja Husseinovog kipa na središtu trga koje je popraćeno ovacijama Iračana koji su kip udarali svojim cipelama. Dan poslije Kurdi su osvojili Kirkuk na sjeveru. Time je završena 24-godišnja vladavina Husseina. lijevo|250px|mini|George W. Bush 1. svibnja 2003. je održao govor na vojnom brodu USS Abraham Lincoln Bush je 1. svibnja održao govor na vojnom brodu USS Abraham Lincoln te proglasio kraj vojnih operacija, uz transparent "Misija izvršena!". Koalicija je objavila da je do svibnja 2003. poginulo tek 139 američkih vojnikaReuters. "Getting amputees back on their feet".Washington Post. 25. listopada 2005. te 33 britanskih. Sama invazija trajala je tek nešto više od mjesec dana, a suočeni s nestankom Husseinovog režima, Iračani su isprva spontano s oduševljenjem dočekali Amerikance.Baghdad closer to collapse San Francisco Chronicle Međutim, tako je nastao i vakuum moći koji je prouzročio kaos i pljačku te razaranja vrijednih povijesnih spomenika usred općeg nereda diljem države. Isto tako, ubrzo su počeli gerilski napadi pobunjenika na vojnike Koalicije koji su postali više smrtonosni nego izravne bitke.
Bivši irački diktator Saddam Hussein, koji je pobjegao nakon pada Bagdada, uhvaćen je 13. prosinca 2003.,Saddama je ulovila prva Internet divizija no napadi pobunjenika i militanata protiv američkih vojnika i civila nisu prestali; nasilje u Iraku u idućim se godinama gotovo pretvorilo u rutinu, a uslijedili su i sukobi šijita i sunita, što je mnoge navelo da bi mogao izbiti građanski rat. Iako su sankcije skinute s Iraka, životni standard se nije značajno poboljšao, a radovi na obnovi infrastrukture su se odužili. SAD su odbili predati Irak snagama UN-a usprkos napadima. Dana 2. srpnja Bush je na upit o tome kako bi se američke trupe trebali povući iz Iraka zbog otpora odgovorio da se to neće dogoditi. Čak ni nakon uspostavljene nove vlade i prvih slobodnih izbora u Iraku situacija je ostala problematična.
2004.: Ustanak pobunjenika lijevo|mini|220px|Epizode iz ulaska vojnika Koalicije u Irak 2004. je isprva označila početak smanjivanja nasilja. Snage pobunjenika su se preorganizirale tijekom ovog vremena, proučavajući taktike vojnika Koalicije tako da su se guerilla napadi smanjili. No krajem godine strani borci su ušli u Irak, među njima i al-Qaeda koju je u toj državi počeo voditi Abu Musab al-Zarqawi. Napadi su se potom ponovno proširili. U seriji bombardiranja po državi napadani su i vojnici Koalicije, i vojnici iračke sigurnosnih snaga i civili. Prema jednoj hipotezi, uklanjanje Husseina je ojačalo radikalne islamiste tako da je organizirani ustanak Sunnia sve više jačao. Južni i središnji dijelovi Iraka potonuli su u kaosu i krvavim guerilla napadima dok su Koalicijske snage pokušavale uvesti red i održati kontrolu.
Koalicija je stoga odlučila napasti grad Faludžu, središte „Muhamedove vojske al-Ansara“, te Najaf, središte važne džamije koja je postala sjedište Mahdijeve vojske i njihovih aktivnosti. 31. ožujka 2004. dogodio se jeziv prizor; pobunjenici su u Fallujahu napali convoy s četiri američka ugovaratelja tvrtke Blackwater koji su vršili dobavu hrane za ESS. Četiri ugovaratelja; Scott Helvenston, Jerry Zovko, Wesley Batalone i Michael Teague, su izvučeni iz njihovih automobila, pretučeni i završno ubijeni. Njihove leševe su zapalili i objesili na mostu iznad rijeke Eufrat. Slike tog incidenta su obišle i zgrozile svijet.pbs.org; The high-risk contracting business
Bitka za Faludžu
Nakon tog događaja, Koalicija je počela razmišljati o ponovnoj uspostavi prisutnosti u gradu Faludži. 4. travnja 2004. međunarodne snage su počele napad na pobunjenike te je tako započela Druga bitka za Faludžu. 9. travnja dopušteno je ženama, djeci i starcima da napuste grad. Idući dan snage su objavile primirje kako bi omogućile ulazak opskrbe namirnicama u grad. Trupe su se povukle do ruba grada. Onda je krenula bitka za osvajanje grada. Kada je vladajuće vijeće Iraka protestiralo, Amerikanci su zaustavili ofenzivu. Koalicija je ubila oko 600 pobunjenika i jedan dio civila, dok je 40 Amerikanaca poginulo. Postignut je kompromis i primirje s pobunjenicima. No primirje se brzo raspalo i napadi su se nastavili, tako da su Amerikanci počeli planirati drugu ofenzivu na jesen. Nakon druge borbe, Faludža je ponovno osvojena, a navodno je poginulo oko 1300 pobunjenika i 95 Amerikanaca. I stotine civila je poginulo, a dobar dio grada je oštećen. Tijekom ofenzive korišten je bijeli fosfor što je izazvalo svojevrsne kritike.The Fight for Fallujah , Field Artillery, travanj 2005.
2005.: Izbori desno|mini|250px|Red za glasanje u izborima 2005. u Nasarwasalamu