Problem dolaska Hrvata na područje koje do danas nastanjuju nije u potpunosti riješen. U historiografiji i arheologiji postoji nekoliko teorija s obzirom na izvore i njihova tumačenja. Po tradicionalnom kulturno-povijesnom pristupu, Hrvati su došli kao Slaveni iz sjevernih krajeva krajem 6. ili početkom 7. stoljeća i uspješno se suprotstavivši Avarima te naselivši područja današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nametnuvši malobrojnim starosjediocima svoj jezik, postupno su se stopili s različitim etničkim i kulturnim skupinama koje su zatekli. Po drugim pristupima, vrijeme migracije se datira u kasno 8. ili početak 9. stoljeća te migracija Slavena je bila malobrojna naspram autohtonog predslavenskog stanovništva. Najnovija istraživanja populacijske genetike i arheogenetike podržavaju tradicionalni pristup i model, Slaveni su zamijenili preko 80 % lokalnog predslavenskog genetskog fonda (kod današnjih Hrvata oko 65 – 70 %) i da su se doselili u 7. stoljeću iz pradomovine smještene negdje u istočnoj Europi.
O upravljanju carstvom mini|Dolazak Hrvata k moru, Ferdinand Quiquerez (1870.) mini|Dolazak Hrvata, Celestin Medović (1903.) mini|Dolazak Hrvata na Jadran, Oton Iveković (1905.) Većina razmatranja počinje od onog što je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (912. – 959.) u svom djelu O upravljanju carstvom (De administrando imperio, skraćeno DAI), u 30. glavi, napisao o dolasku Hrvata:O upravljanju carstvom/Gl. XXX. Priča o provinciji Dalmaciji
U 31. glavi se javlja nešto drugačiji narativ: nema petoro braće, ali se spominju neki drugi detalji. Tako se navodi da su Hrvati došli u današnju domovinu na poziv bizantskog cara Heraklija (610. – 641.), da mu kao ratni saveznici pomognu u borbi protiv divljih Avara:O upravljanju carstvom/Gl. XXI. O Hrvatima i zemlji u kojoj sad stanuju
U Konstantinovu djelu, kojemu su humanisti dali naslov De administrando imperio, povjerljivu priručniku za vođenje vanjske politike Bizantskoga Carstva, to se pripovijeda u dvije verzije. U jednoj (u 29. i 31. glavi) se kaže da se to dogodilo u sporazumu s bizantskim carem Heraklijem (610. – 641.), a u drugoj (u 30. glavi) taj se sporazum ne spominje, a ističu se veze Hrvata s Francima: kako su im u prvo vrijeme bili podložni u staroj domovini i u novoj, a onda se u teškim i krvavim borbama oslobodili njihove vlasti.Ivan Supičić (ured.): Hrvatska i Europa: Rano doba hrvatske kulture, AGM, Zagreb, 1997.; Radoslav Katičić - O podrijetlu Hrvata
U prvoj verziji Hrvati, koji su došli u Dalmaciju, potječu od nekrštenih Hrvata u velikoj Hrvatskoj, koja leži sjeverno od Mađarske i u blizini Franačke. Oni tamo žive nekršteni još i u doba kada pisac to piše. Prema drugoj dolaze iz zemlje što leži onkraj Bavarske i na području gdje se osjeća franačka moć, a potječu od Bijelih Hrvata, koji također ondje žive u Konstantinovo vrijeme. Prema prvoj verziji pokrstili su se odmah poslije doseljenja, a prema drugoj tek pošto su se otresli franačke vlasti. Po prvoj verziji Hrvate je u Dalmaciju doveo neimenovani knez, a po drugoj petorica braće i dvije sestre, koji su se odvojili od svojega roda te poveli u Dalmaciju svatko svoj narod.
Obje se vijesti nalaze u istoj knjizi, ali ima razloga da se pomišlja na to da su im autori različiti, pa bi prva potjecala od samoga cara Konstantina, a druga, nešto malo mlađa, bila bi naknadno uvrštena u njegov tekst. Moguće je, međutim, i to da su tu podatci koje je dobivao iz različitih izvora ostali nesređeni i bez usklađivanja preuzeti u konačni tekst. Bio bi to tada samo nedostatak redakcije. Bolje je stoga govoriti o vijestima o doseobi Hrvata u Dalmaciju kako ih čitamo kod Konstantina Porfirogeneta. To kazivanje po duhu i stilu ne pripada učenoj bizantskoj historiografiji, nosi nedvojbena obilježja pučke naive i raspoznaju se u tome tragovi usmene predaje. Osim toga se u tom pripovijedanju prepoznaje osobita književna vrsta, koju filolozi zovu origo gentis (podrijetlo naroda), kazivanje o podrijetlu naroda, kakvima su se u ranom srednjem vijeku novi gentilno organizirani narodi predstavljali obrazovanim baštinicima antičkoga svijeta i time uvrštavali u nj. Odatle se vidi da Konstantin svoje podatke, po svemu se čini, nije crpio iz starijih i danas izgubljenih bizantskih vrela nego, ili preko svojih obavještajaca iz same zemlje Hrvata, ili iz najstarijih spisa koji su, i opet oslanjajući se na hrvatsku usmenu predaju, Romanima u gradovima carske Dalmacije predstavljali hrvatsku origo gentis. Odatle proizlazi da je vrijednost tih zapisa za povijest hrvatske književnosti izvanredno velika, ali kao vjerodostojno svjedočanstvo o povijesti naroda znatno slabija. Doista se u onom što donosi car Konstantin razabiru protuslovlja i nedosljednosti, koje dolaze odatle što se origo gentis preoblikovala u raznim verzijama da bi se legitimirala razna stanja, koja su nastajala između 7. i 10. stoljeća. Tako smo već u ovom najstarijem vrelu, koje je tri stoljeća mlađe od događaja što ih prikazuje, usred hrvanja oko identiteta i legitimiteta što do naših dana utječe na raspravu o podrijetlu Hrvata.
Rasprava Hrvatska i internacionalna historiografija, arheologija i druge znanstvene discipline, uz pitanje podrijetla Hrvata, su se opsežno bavile i pitanjem dolaska Hrvata, pridodajući raspravi nove modele i pristupe.
Rana migracija
U tradicionalnom pristupu i modelu dolaska Hrvata postoji par narativa, ali općenito se tvrdi kako je rimska provincija Dalmacija bila pod vlašću Avara prije dolaska (Bijelih) Hrvata. Po opisu u DAI-ju, dolazak Hrvata se dogodio u vrijeme vlasti bizantskog cara Heraklija (610. – 641.) i prije negoli su došli Srbi, što je uobičajeno datirano između 622. – 627., ili 622. – 638. (oko 630). Podrazumijeva se kako njihov dolazak i suprotstavljanje Avarima ima vremensko i kontekstualno podudaranje s neuspješnom avarsko-slavenskom opsadom Konstantinopola (626.), uspješnom protuavarskom pobunom zapadnih Slavena koju je predvodio Samo (632.), i 635. – 641. uspješnom protuavarskom pobunom Bulgara koje je predvodio Kubrat. Pitanje vremena dolaska je usko povezano s vremenom pada Salone. Papa Grgur I. u pismu iz 600. godine pisao je nadbiskupu Salone, Maksimu, u kojem izražava zabrinutost zbog dolaska Slavena.Rapanić, Željko. (2013) "O početcima i nastajanju Dubrovnika" (The origin and formation of Dubrovnik) p. 94; Starohrvatska prosvjeta, Vol. III No. 40 Po DAI-ju, glavni grad rimske provincije Dalmacije osvojili su oko 614. godine Avari i Slaveni (u poglavljima 29 i 30 DAI-ja o povijesti Dalmacije i padu Salone, pojmovi Avari i Slaveni korišteni su naizmjenično, ali najvjerojatnije su općenito označavali Slavene). Papa Ivan IV. poslao je opata Martina (moguće budući papa Martin I.) u Dalmaciju 641. godine kako bi otkupio zarobljenike, što je protumačeno da je Salona morala biti uništena prije toga datuma. Budući da Toma Arhiđakon također navodi da su izbjeglice iz Salone osnovale Ragusu oko 625. godine, to bi značilo da je Salona morala biti uništena oko 625. godine ili prije. Najkasnije datirani pronađeni natpis u Saloni je iz 612., najkasnije datirani pronađeni novčići su iz 630./631., a neka arheološka istraživanja moguće ukazuju na suživot male skupine s novopridošlim stanovništvom do sredine 7. stoljeća, po čemu može se zaključiti kako Salona biva postepeno napuštena od 614. do razorenja krajem 630-ih.
Opće mišljenje je kako je opisana pradomovina i migracija iz 7. stoljeća anakrona na temelju djelomično dostupnih podataka o suvremenim (Bijelim) Hrvatima iz 10. stoljeća. Postoji znanstvena rasprava o tome jesu li neki neimenovani Slaveni ili Hrvati pljačkali istu provinciju i Salonu s Avarima, i često se tumači kako se spomenuti dolazak Hrvata zapravo odnosi na vrijeme kada su se Hrvati pobunili protiv Avara nakon što su već ratovali, imigrirali i naselili se u Dalmaciji krajem 6. i početkom 7. stoljeća. Budući da su Avari bili neprijatelji Bizantskog Carstva, ne može se u potpunosti isključiti sudjelovanje cara Heraklija na strani Hrvata i organiziranje odnosa s "barbarima" iz perspektive i tradicije Rimskog Carstva i rimskih gradova.
Prema jednoj teoriji, migracija Hrvata (i Srba) u 7. stoljeću predstavlja drugi i posljednji slavenski migracijski val na Balkan. To je povezano s tezom Boga Grafenauera o dvostrukoj migraciji južnih Slavena, da obje migracije u DAI-ju nisu dio iste priče i događaja. Iako je moguće da su neka hrvatska plemena bila prisutna među Slavenima u prvom slavensko-avarskom valu u 6. stoljeću, tvrdi se da je hrvatska migracija (iz Zakarpatja), smatrana zasebnom ratničkom elitnom skupinom koja je pokrenula protuavarske pobune, u drugom valu bila je ili nije bila jednako brojna da bi izvršila značajan općejezični utjecaj na već prisutne Slavene i starosjedioce, ili je bio sastavljen od velikih jedinica sa znatno većim brojem. Leontij Vojtovič umjesto toga argumentira ideju o dva odvojena vala Hrvata, prvi masovni val (587. – 614.) iz Galicije probio se kroz Panoniju, Bosnu i započeo osvajanje Dalmacije, dok ga je drugi val (626. – 630.) iz zapadne Galicije dovršio. Teorija o dvostrukoj podjeli i migraciji Slavena kritizirana je kao neprirodna i nevjerojatna s obzirom na trenutnu argumentaciju. U svakom slučaju, Hrvati su morali biti dovoljno jaki i dobro organizirani da bi ratom i pobjedom nad Avarima stekli novu domovinu.
Na temelju arheoloških podataka između kasnog 6. i ranog 9. stoljeća te pojave kremacijskih ukopa, smatra se kako je općenito pouzdano datiranje migracije i naseljavanja Slavena/Hrvata početkom 7. stoljeća. Arheološki je sigurno kako krajem trećine 7. stoljeća nestaju rimski kasnoantički i germanski kulturološki tragovi na većini prostora Hrvatske te kako nema jasnog kontinuiteta između antičkih naselja i groblja s novopridošlom populacijom i paganizmom. Podaci krajem 6. do polovice 7. stoljeća pokazuju naglu promjenu u životnom stilu, obrambeno korištenje te napuštanje rimskih villa rustica, manjih gradova, uništenje crkava, i visinskih utvrda. Međutim, nije jasno jesu li neke regionalne i kronološke arheološke razlike između sjeverne, zapadne i južne Hrvatske od kraja 6. do početka 8. stoljeća rezultat dvaju odvojenih slavenskih valova (preko Moravskih vrata i Podunavlja), kao što je teško, praktički nemoguće, razlikovati Hrvate od ostalih S(k)lavena i Anta. Zdenko Vinski i Valentin Vasiljevič Sedov tvrdili su kako su rijetki nalazi predmeta i keramike prve skupine Slavena praško-korčaške kulture datirani u kraj 6. i početak 7. stoljeća praćeni brojnijom drugom skupinom Slavena praško-penkovske kulture s artefaktima martinovske kulture iz Ukrajine (pronađenim u dalmatinskom i panonskom dijelu Hrvatske), dok bi "starohrvatski" arheološki nalazi iz 8. – 9. stoljeća ukazivali na društveno-političku stabilizaciju i stratifikaciju. U svakom slučaju, arheološki i antropološki podaci ukazuju na to da Slaveni/Hrvati nisu bili malobrojni, vjerojatno su migrirali i naseljavali se u nekoliko valova, kontakti s domorocima bili su izraženiji u zapadnom, a gotovo nepostojeći u panonskom dijelu Hrvatske, te da su se prvi Slaveni/Hrvati naselili u blizini starorimskih gradova u sjevernoj Dalmaciji u drugoj polovici 7. stoljeća, a još izraženije od početka 8. stoljeća.