1. Outside (podnaslov: The Nathan Adler Diaries: A Hyper-cycle) devetnaesti je studijski album britanskog glazbenika Davida Bowieja. Diskografske kuće Arista Records, BMG i RCA Records objavile su ga 25. rujna 1995. u Europi, dok ga je istog dana u SAD-u objavio Virgin Records. Označio je ponovnu Bowiejevu suradnju s Brianom Enom, s kojim je tijekom 1970-ih surađivao na Berlinskoj trilogiji. 1. Outside prati likove u distopijskome svijetu prije samog početka 21. stoljeća. Singlovi s albuma, "The Hearts Filthy Lesson", "Strangers When We Meet" i "Hallo Spaceboy" (koji je remiksala skupina Pet Shop Boys), Bowieja su vratili u glavnu struju rock glazbe.
Pozadina Bowie je na vjenčanju s Iman Abdulmajid 1992. godine ponovo počeo razgovarati s Brianom Enom. Obojica su svirali djeliće vlastite glazbe tijekom svadbenog domjenka i svidjela im se "plima i oseka" parova na plesnom podiju. Bowie je izjavio da je tad znao "da nas obojicu više privlače rubovi glavne struje od nje same. Slali smo si dugačke manifeste o tome što nedostaje glazbi i što bismo trebali činiti. Odlučili smo doista eksperimentirati i otići u studio bez ikakvih ideja". Bowie i Eno početkom 1994. posjetili su Gugging, psihijatrijsku bolnicu u blizini Beča, gdje su intervjuirali i fotografirali tamošnje pacijente poznate po "marginalnoj umjetnosti". Na jednu od pjesama na albumu, "I'm Deranged", izravno je utjecao jedan od pacijenata kojeg je Bowie intervjuirao u bolnici. Bowie i Eno ponijeli su neka od tih umjetničkih djela u studio kad su u ožujku 1994. počeli raditi zajedno te su tako stvorili trosatnu skladbu koja se uglavnom sastojala od dijaloga. Krajem te godine časopis Q zamolio je Bowieja da deset dana piše dnevnik kako bi ga časopis mogao kasnije objaviti, no Bowie se pobojao da će njegov dnevnik biti dosadan ("...idem u studio, vraćam se kući i odlazim na počinak") i umjesto toga napisao je dnevnik za jednog od izmišljenih likova (Nathana Adlera) koji je nastao tijekom njegove ranije improvizacije s Enom. Bowie je izjavio: "Umjesto deset dana opisao sam petnaest godina njegova života!" To je postavilo temelje za priču na 1. Outsideu.
Zbog toga niti jedna pjesma nije bila napisana prije odlaska sastava u studio, što nije tipično za Bowiejeve albume. Bowie je mnoge pjesme napisao sa skupinom tijekom improviziranih sesija. Bowie i Eno također su se nastavili služiti eksperimentalnim tehnikama skladanja kojima su se prvi put koristili tijekom rada na Berlinskoj trilogiji. Godine 1995., dok je novinarima govorio o albumu, Bowie je komentirao: "Brian je napravio jednu vrlo korisnu stvar; svima je na početku dana podijelio kartice. Na svakoj od njih nešto bi pisalo, primjerice 'Ti si razljućeni član južnoafričkog rock sastava. Sviraj note koje nisu dopuštene.' ... Takve su stvari odredile atmosferu za taj dan i glazba bi otišla u raznim opskurnim smjerovima. Vrlo bi rijetko prešla u klišej."
"Nasumične izreske" iz priče o Adleru koji čine dio tekstova pjesama na uratku i koji se nalaze u knjižici albuma napisao je Bowie, koji je njihov tekst utipkao u Macovo računalo i onda pokrenuo prilagođeni program Verbasizer. Verbasizer je program koji je napisao Ty Roberts, suosnivač Gracenotea; taj je program izrezao i ponovno posložio Bowiejeve riječi, nešto što je Bowie činio uz pomoć papira, škara i ljepila tijekom 1970-ih. Tad bi pogledao u tekst dok bi skupina svirala pjesmu i odlučio "hoću li pjevati, snimiti dijalog ili postati lik. Improvizirao bih s grupom, brzo razmišljao, išao od jednog stiha do drugog i vidio što funkcionira". Bowie je izjavio da se tom tehnikom služio oko tri i pol sata i da je tako stvorio "gotovo cijeli početak" albuma 1. Outside.
Jedan je od najduljih Bowiejevih albuma; traje gotovo 75 minuta. U vrijeme njegove objave Bowie je znao da bi to moglo predstavljati problem. Komentirao je: "Čim sam ga objavio, pomislio sam: 'Jebote, pa predug je. Umrijet će.' Ima previše toga na njemu. Doista sam ga trebao podijeliti na dva CD-a."
Koncept i tematika U knjižici albuma nalazi se kraća Bowiejeva priča pod imenom "The diary of Nathan Adler or the art-ritual murder of Baby Grace Blue: A non-linear Gothic Drama Hyper-cycle." ("Dnevnik Nathana Adlera ili umjetničko-ritualno ubojstvo Baby Grace Blue: Hiperciklus nelinearne gotičke drame"), koja prikazuje distopijsku inačicu godine 1999. u kojoj je vlada uz pomoć povjerenstva za umjetnost stvorila novi zavod za istraživanje fenomena umjetničkih zločina. U toj su budućnosti ubojstvo i sakaćenje tijela ušli u modu u umjetničkom podzemlju. Glavni lik, Nathan Adler, odlučivao je što je umjetnost u legalnom smislu i što je smeće. Uradak često aludira na likove i njihove živote dok Adler istražuje složeni splet okolnosti koji je doveo do ubojstva četrnaestogodišnjakinje. Priča navodi čitatelja da pomisli da Nathan Adler radi za britansku vladu jer se nekoliko puta spominju britanski gradovi London i Oxford, no u knjižici albuma otkriva se da su u određenim slučajevima to London, Ontario i Oxford. New Jersey, što sugerira da bi se cijela priča mogla odvijati u Sjevernoj Americi ili da je razlika između dvaju mjesta postala toliko zamućena da ih više nije moguće razlikovati.
Bowie je kasnije izjavio da uradak sadrži "snažne elemente Diamond Dogsa... Na neki je način prisutna ideja o toj postapokaliptičnoj situaciji. Možete ju osjetiti." U intervjuima je Bowie izjavio da je albumom namjeravao odraziti tjeskobu posljednjih pet godina tisućljeća: "Uglavnom, namjeravam snimiti serijal albuma do 1999. godine – kako bih tim medijem pokušao uhvatiti atmosferu posljednjih pet godina ovog tisućljeća. To je poput dnevnika unutar dnevnika. Fabula i priče ne čine sadržaj – sadržaj čine praznine između tih linearnih dijelova. Mučne i čudne teksture.... O, nadam se da će fin de siecle dobro proći. Smatram ga simboličnim ritualom žrtvovanja. Smatram ga zastranjivanjem, poganskom potrebom za udovoljavanjem bogova kako bismo nastavili dalje. Prisutna je velika duhovna glad koju ispunjuju te mutacije rituala kojih se gotovo više nitko ne sjeća. Ispunjuju praznine koje je ostavila nemjerodavna crkva. Pritisnut je gumb za paniku i govori nam da će na kraju ovog stoljeća vladati posvemašnje ludilo."
Bowieja je nadahnuo izvedbeni umjetnik Ron Athey. Bowie je često navodio njegov utjecaj dok je raspravljao o 1. Outsideu, kao i u objavljenom razgovoru s Brianom Enom.David Bowie and Brian Eno, ‘Internet Conversation, 26. listopada 1994.’, Q (siječanj 1995.), 182–83 (183). Bowie je izravno aludirao na Atheyjev rad u glazbenom spotu za pjesmu "The Hearts Filthy Lesson" (koji je 1995. godine režirao Samuel Bayer), u kojem pornoglumac Bud Hole izvodi Atheyjev tipičnu "kiruršku krunu od trnja" (bez Atheyjeva dopuštenja; Athey se prethodno odbio pojaviti u spotu).Dominic Johnson, "Introduction: Towards a Moral and Just Psychopathology" in Pleading in the Blood: The Art and Performances of Ron Athey (Intellect and Live Art Development Agency, 2013), 17 Bowie je također izradio digitalno prerađen portret Atheyja i Divinityja Fudgea (Darryla Carltona) kako bi ukrasio svoje doprinose posebnom izdanju časopisa Q te iste godine.David Bowie, ‘The Diary of Nathan Addler: or, The Art-Ritual Murder of Baby Grace Belew – An Occasionally On-going Short Story’, Q (siječanj 1995.), 176–81 (181) Portret je nastao na temelju fotografije Done Ann McAdams koja prikazuje Atheyjev nastup 4 scene gruboga života u prostoru za performans PS122 u New Yorku. McAdams je odvela Bowieja na sud zbog toga što se poslužio njezinom slikom bez dogovora i dobila je parnicu.Charise K. Lawrence, ‘David Bowie Makes Amends over Bloody Good Photos’, National Law Journal (3. srpnja 1995.), A27.
Godine 1999. Bowie je govorio o svojem radu na 1. Outsideu i radovima nakon njega i izjavio: "Ono što povezuje neke pjesme na Outsideu i nadolazeće tisućljeće jest ovo novo poganstvo, ova nova potraga za novim duhovnim životom. To se događa jer smo početkom stoljeća trijumviratom Nietzschea, Einsteina i Freuda uništili ideju Boga. Doista su uništili sve u što smo vjerovali. 'Vrijeme se savija, Bog je mrtav, unutrašnje ja sastoji se od mnogo osobnosti'... jebote, pa gdje smo? [...] Pitam se jesmo li shvatili da je jedina stvar nalik 'Bogu' koju smo stvorili zapravo hidrogenska bomba i da su posljedice shvaćanja da kao bogovi možemo samo stvoriti užase ljude dovele do toga da potraže neku vrstu duhovne povezanosti i univerzalnost, ali i da njeguju unutarnji život. No sad je tu i taj pozitivizam kojeg nije bilo na koncu prošlog stoljeća. Tad su umjetnici i književnici često govorili da dolazi smak svijeta. Doista su mislili da nakon 1899. više nema ničega i da bi samo moglo doći do potpune katastrofe. Sada više nije tako. Možda smo malčice oprezni ili nervozni oko toga što nas čega iza ugla, ali ne prevladava misao da će sve skončati 2000. Zapravo, gotovo da slavimo i mislimo 'u redu, barem se možemo brzo prihvatiti posla i zajedno surađivati.'"
Ilustracije Naslovnica albuma povećani je autoportret (iz serijala od njih pet) koji je David Bowie naslikao 1995. Naziv autoportreta je "The Dhead – Outside", a u pitanju je litografski crtež veličine 25,5 x 20 cm. Izvorni portret nalazi se u Bowiejevoj privatnoj zbirci.
Naknadni albumi Bowie je namjeravao skladati album otprilike svake godine kako bi na kraju tisućljeća mogao prikazati kako ga je doživio. Izjavio je: "Ovo je prilika koju se dobije jednom u životu; narativnim tehnikama prikazati posljednjih pet godina tisućljeća. Moja je preambiciozna namjera to činiti do 2000." Smatrao je da je snimio dovoljno materijala tijekom rada na 1. Outsideu i da bi mogao nastaviti fabulu tako što bi stvorio set od tri albuma. Izjavio je da bi mogao objaviti još albuma koji nastavljaju priču: "Predviđam da ćemo iduće godine osmisliti mnogo ostalih likova ili možda ponovno predstaviti neke od ovih, a možda ih se i odreći. Možda nikad nećemo naći Baby Grace. Možda će Adler postati iduća žrtva. Ne znam. I upravo je to zanimljivo. Možda će nam jednostavno dosaditi koncept umjetničkog ubojstva i prebacit ćemo se u drugo područje našeg društva. Sve je moguće. Doista me zanima budućnost ove stvari." Idući je album namjeravao nazvati Contamination, za njega je skicirao i likove (među kojima su bili i neki "ljudi iz 17. stoljeća") i pretpostavio je da bi album mogao biti objavljen u proljeće 1997. godine. Sredinom 1996. Bowie je u intervjuu rekao da namjerava otići u studio u rujnu ili listopadu te godine samo s Enom kako bi radili na nastavku Outsidea, ali da će prije toga u srpnju raditi na studijskom albumu sa svojim koncertnim glazbenicima. Alan Bangs Unatoč njegovim riječima nikad nije objavljen nastavak Outsidea i Bowiejev je idući uradak bio Earthling, djelo nadahnuto jungleom i drum and bassom iz 1997. godine.
Bowie je također spomenuo da bi mogao objaviti uradak Inside, koji bi pratio nastanak Outsidea: "Na njemu će biti prikazana naša radna etika, nekoliko improviziranih pjesama i još tih glasova. Prvi monolog Baby Grace traje 15 minuta i dosta podsjeća na Twin Peaks." Međutim, taj album nikad nije objavljen.
Bowie je spomenuo da je previše toga snimio za album i izjavio je: "Jedino o čemu doista mogu razmisliti što se tiče budućih radova – samo je vrlo obeshrabrujuće – jest ostatak materijala koji smo [Brian] Eno i ja snimili kad smo [1994.] počeli raditi na albumu Outside. Improvizirali smo osam dana i snimili smo skoro 20 sati glazbe, ali jednostavno ne stižem sve to preslušati. Ali u tih 20 sati ima nekih pravih dragulja..."
Godine 2016., jedan dan nakon Bowiejeve smrti, Eno je izjavio: "Prije otprilike godinu dana počeli smo razgovarati o Outsideu – posljednjem albumu na kojem smo zajedno radili. Obojici nam se sviđao taj album i smatrali smo da mu nije posvećeno dovoljno pažnje. Namjeravali smo ga ponovno razmotriti i odvesti na neko novo mjesto. Sviđala mi se ta ideja."
Recenzije