lijevo|mini|Lokacija Kopernika na bližoj strani Mjeseca Copernicus je Mjesečev udarni krater smješten u istočnom oceanu Procellarum. Ime je dobio po astronomu Nikolaju Koperniku. Tipizira kratere koji su nastali tijekom vremena Kopernika jer ima istaknut sustav zraka. Promjera je 90 km, dubok 4 km, sa središnjim vrhom visine 1,2 km, i rubnim prstenom visokim koji se izdiže 1 km nad okolinom.
lijevo|mini|NASA-ina "Fotografija stoljeća" – kosi prikaz unutrašnjosti Kopernika iz Lunar Orbitera 2, koji je orbitirao na Mjesecu od 1966. do 1967. godine
Karakteristike Kopernik je vidljiv dvogledom, a nalazi se malo sjeverozapadno od središta Mjesečeve polutke okrenute Zemlji. Južno od kratera nalazi se Mare Insularum, a na jugozapadu krater Reinhold. Sjeverno od Kopernika nalazi se Montes Carpatus, koji leži na južnom rubu Mare Imbriuma. Zapadno od Kopernika skupina je raspršenih mjesečevih brežuljaka. Zbog svoje relativne mladosti, krater je od svog formiranja ostao u relativno netaknutom obliku.
Kružni obruč ima prepoznatljiv šesterokutni oblik, s unutarnjim terasastim zidom, 30 km širok, s kosi bedemom koji se spušta gotovo kilometar do okolnog mjesečevih mora. Vidljive su tri različite terase i klizišta u obliku luka zbog propadanja unutarnjeg zida kako se krater slegnuo.
desno|mini|300px|Kopernik iz Apolla 12, NASA-ina fotografija Najvjerojatnije zbog svog nedavnog formiranja, kraterov pod nije preplavljen lavom. Teren uz dno je u južnoj polovici brdovit, dok je sjever relativno gladak. Središnji vrhovi sastoje se od tri izolirane uzvisine koji se penju i do 1,2 km iznad dna kratera. Ti vrhovi međusobno su razdvojeni dolinama i protežu se otprilime na pravcu u osi istok-zapad. Infracrvena promatranja ovih vrhova tijekom 1980-ih utvrdila su da se oni sastoje prvenstveno od mafičnog oblika olivina.
Zrake iz kratera proširile su se na 800 kilometara preko okolnog mora, prelazeći preko zraka iz kratera Aristarha i Keplera. Zrake su manje izražene od dugih, linearnih pruga koje se protežu od Tychoa, te toga stvaraju maglovit uzorak sa svjetlucavim točkama. Na više mjesta zrake leže pod različitim kutevima, a ne stvaraju pravi radijalni uzorak. Opsežan uzorak manjih sekundarnih kratera može se uočiti i oko Kopernika, detalj koji je Giovanni Cassini 1680. prikazao na karti. Neki od tih sekundarnih kratera tvore vijugave lance u izbačenom materijalu.
Lunar Orbiter 2 je 1966. fotografirao krater iz kosa. U tom periodu je NASA-in znanstvenik Martin Swetnick ovu detaljnu sliku mjesečeve površine nazvao "jednu od velikih slika stoljeća", a naknadno ga je citirao časopis Time.
Misija Apollo 12 sletila je južno od Copernicusa na bazaltno more Oceanus Procellarum, za koje se vjerovalo da su na putu jedne od kraterovih zraka, a znanstvenici su se nadali kako će uzrasti kozmičkih zraka uzoracima tla pomoći u ograničavanju dobi kratera. Rezultati su bili nedovoljno jasni, ali nisu u neskladu s procijenjenom starošću kratera u 800 milijuna godina. Sam Kopernik bio je moguće mjesto slijetanja otkazane misije Apollo 20.
Izvori
Kategorija:Krateri na Mjesecu