Station to Station deseti je studijski album britanskog glazbenika Davida Bowieja. Diskografska kuća RCA Records objavila ga je 23. siječnja 1976. godine. Na Station to Stationu, koji se smatra jednim od njegovih najznačajnijih uradaka, Bowie je predstavio lik Mršavog Bijelog Vojvode. Snimio je album nakon što je odigrao ulogu u filmu Čovjek koji je pao na Zemlju Nicolasa Roega; naslovnica prikazuje scenu iz tog filma. U vrijeme snimanja Bowie je razvio tešku ovisnost o drogama, pogotovo o kokainu, a kasnije je izjavio da se zbog toga gotovo uopće ne sjeća snimanja.Buckley (2000.): str. 259, 264.
U glazbenom je smislu Station to Station prijelazan album; na njemu Bowie razvija elemente funka i soula s prijašnjeg uratka, Young Americansa, ali istovremeno se usredotočava na sintesajzere i motorik-ritmove koje su nadahnuli njemački sastavi elektroničke glazbe kao što su Neu! i Kraftwerk. Takav je razvoj glazbe vrhunac postigao u jednom od Bowiejevih najprihvaćenijih radova, "Berlinskoj trilogiji", koju je snimao s Brianom Enom od 1977. do 1979. godine. Sam je Bowie izjavio da je Station to Station "molba za povratak u Europu". Tekstovi pjesama odražavaju njegovu zaokupljenost idejama Friedricha Nietzschea i Aleistera Crowleyja, kao i mitologijom i religijom.
Station to Station opisan je kao "jedan od Bowiejevih podjednako najpristupačnijih i najneprobojnijih albuma" zbog toga što spaja funk, krautrock, romantične balade i okultizam. Njegovoj je objavi prethodio singl "Golden Years", a na britanskoj i američkoj ljestvici albuma zauzeo je peto mjesto. Godine 2012. uradak se našao na 324. mjestu popisa 500 najboljih albuma svih vremena časopisa Rolling Stone.
Pozadina Prema biografu Davidu Buckleyju Bowie je veći dio 1975. i 1976., dok je živio u Los Angelesu, "astronomski" konzumirao kokain i preživljavao hraneći se paprikama i mlijekom, proveo "u psihičkom teroru". Jedan intervju, čiji su se dijelovi pojavili u Playboyu i Rolling Stoneu, potaknuo je priče o pjevaču koji živi u kući prepunoj artefakata iz drevnog Egipta, pali crne svijeće, s prozora vidi kako padaju tijela, čiji ejakulat kradu vještice, koji dobiva tajne poruke od članova The Rolling Stonesa i koji se panično boji Jimmyja Pagea, još jednog poklonika Aleistera Crowleyja.Pegg (2004.): str. 297–300. Bowie je kasnije o Los Angelesu izjavio: "To prokleto mjesto trebalo bi zbrisati s lica zemlje".
Na setu svojeg prvog većeg filma, Čovjek koji je pao na Zemlju, Bowie je počeo pisati pseudoautobiografiju Povratak Mršavog Bijelog Vojvode (The Return of the Thin White Duke). Također je skladao pjesme jer je trebao doprinijeti glazbi za film, iako se one na kraju nisu pojavile u njemu. (Umjesto toga Bowie je predložio da John Phillips iz skupine Mamas and the Papas sklada svu glazbu za film.) Redatelj Nicolas Roeg upozorio je pjevača da će vjerojatno neko vrijeme ostati uživljen u ulogu Thomasa Jeromea Newtona nakon završetka snimanja. Uz Roegovu dozvolu Bowie je za film oblikovao vlastiti izgled, što je utjecalo na njegov imidž u javnosti – njegov se lik pojavio na dvama naslovnicama albuma tijekom idućih dvanaest mjeseci, ali na Bowieja je utjecala i Newtonova krhkost i povučenost.
Mršavi Bijeli Vojvoda postao je Bowiejev lik za Station to Station, a tijekom idućih šest mjeseci Bowie se često koristio njime. Besprijekorno odjeven u bijelu majicu, crne hlače i prsluk, Vojvoda je isprazan čovjek koji s bolnom intenzivnošću pjeva pjesme o ljubavi, ali zapravo ne osjeća ništa jer je "led koji se maskira u vatru".Carr & Murray (1981): str. 78–80. Opisan je i kao "ludi aristokrat", "nemoralni zombi" i "arijski superčovjek bez emocija". Sam je Bowie izjavio da je Vojvoda "doista gadan tip".
Produkcija Station to Station snimljen je krajem 1975. u studiju Cherokee Studios u Los Angelesu. Godine 1981. urednici NME-a, Roy Carr i Charles Shaar Murray, izjavili su da je nastao "u deset dana grozničavog rada" nakon što je Bowie shvatio da neće raditi na glazbi za film Čovjek koji je pao na Zemlju. Međutim, nedavnija proučavanja tvrde da je zapravo snimljen u dva mjeseca, s time da je snimanje započelo krajem rujnaKevin Cann (2010.). Station to Station 2010 reissue: CD booklet ili početkom listopada 1975., a da je završilo krajem studenog iste godine, što znači da je dovršen prije nego što je Bowie počeo raditi na glazbi za film.
Neka od privremenih imena uratka bila su The Return of the Thin White Duke (Povratak Mršavog Bijelog Vojvode) i Golden Years (Zlatne godine); jedan od producenata Station to Stationa je Harry Maslin, Bowiejev suradnik na pjesmama "Fame" i "Across the Universe" s albuma Young Americans. Tony Visconti, koji je nakon tri godine odsutnosti ponovno počeo surađivati s Bowiejem tako što je miksao Diamond Dogs i bio jedan od producenata albuma David Live i Young Americans, nije radio na Station to Stationu zbog problema s rasporedom. Međutim, tijekom snimanja uratka postava grupe učvrstila se do kraja desetljeća; basist George Murray pridružio se bubnjaru Dennisu Davisu i gitaristu Carlosu Alomaru, koji su svirali na Young Americansu.
Proces snimanja koji su zajedno razvili održao se na idućim Bowiejevim uradcima, a posljednji je put korišten na albumu Scary Monsters (And Super Creeps) iz 1980. godine: Murray, Davis i Alomar snimili bi prateće dionice; nakon toga bi Bowie snimio saksofon, Roy Bitten snimio bi klavijature, a Earl Slick snimio bi glavnu gitaru; poslije toga snimili bi vokale i na koncu raznim produkcijskim trikovima dovršili pjesmu. Prema Bowiejevim riječima: "Earl Slick napravio je neke izvanredne stvari. Mislim da je na gitari odlučio stvarati zvukove i teksture umjesto pravih nota."Bowie, David; Loder, Kurt; Sound + Vision (box set), 1990., Rykodisc Alomar je izjavio: "To je jedan od najveličanstvenijih albuma na kojima sam svirao ... Dosta smo eksperimentirali." Maslin je dodao: "Sviđao mi se proces snimanja jer smo bili posve otvoreni i eksperimentiralno smo pristupili materijalu."
Sam se Bowie nije mogao sjetiti gotovo ničega iz vremena snimanja albuma, pa čak ni studija: "Znam da se to odvijalo u Los Angelesu jer sam tako pročitao." Tijekom snimanja nije jedini konzumirao kokain; Carlos Alomar komentirao je: "Ako se ispred tebe nalazi kokain koji će te držati budnim do osam ujutro da možeš odsvirati svoje na gitari, moraš ga pošmrkati ... Nadahnuće potiče šmrkanje." Earl Slick se, poput Bowieja, slabo sjećao snimanja: "Malo mi je mutan taj album – zbog očitih razloga! Bili smo u studiju i bila je ludnica – radili smo više sati i često kasno navečer."
Na naslovnici albuma nalazi se crno-bijela fotografija iz filma Čovjek koji je pao na Zemlju, na kojoj Bowie, glumeći Thomasa Jeromea Newtona, ulazi u svemirsku kapsulu koja će ga vratiti na njegov planet space capsule that will return him to his home planet. Bowie je inzistirao na tome da slika bude crno-bijela i da dio nje bude odrezan jer je smatrao da na izvornoj cijeloj slici u boji nebo izgledalo umjetno; inačica u boji pojavila se na Rykodiscovu reizdanju albuma početkom 1990-ih. Na poleđini se nalazi fotografija Bowieja kako kredom skicira sefirot iz kabale – što je činio tijekom snimanja filma.
Glazbeni stil i tematika Station to Station često se navodi kao prijelazni album u Bowiejevoj karijeri. Nicholas Pegg, autor knjige The Complete David Bowie, nazvao ga je "pravom točkom na pola puta između Young Americansa i Lowa", dok su Roy Carr i Charles Shaar Murray komentirali da "učinkovito prelama Bowiejeve sedamdesete. Zadržava elemente doba Ziggyja Stardusta i plastičnog soula, ali i uvodi aromu nove glazbe koja će doći s Lowom." Prizvuk europske glazbe na Station to Stationu prvi se put u Bowiejevim izdanjima pojavio u pjesmama kao što su "Aladdin Sane (1913-1938-197?)" i "Time" (iz 1973.), dok su se elementi funka i disca razvili iz soula na Young Americansu (iz 1975.). Nedavno prije početka snimanja albuma Bowieja su počeli nadahnjivati krautrock sastavi i grupe elektroničke glazbe kao što su Neu! i Kraftwerk. U tematskom se smislu uradak vratio konceptima obrađenim u pjesmama kao što su "The Supermen" s The Man Who Sold the Worlda (iz 1970.) i "Quicksand" s Hunky Doryja (iz 1971.): Nietzscheovu nadčovjeku, okultizmu Aleistera Crowleyja, nacističkoj očaranosti mitologijom svetoga grala i Kabali. Pegg je izjavio da je tematika albuma sudar "okultizma i kršćanstva".
David Sheppard glazbu na Station to Stationu opisao je kao "ledeni, sintetizirani funk rock." AllMusicov Stephen Thomas Erlewine napisao je da je "u srži Station to Station avangardni art rock album" na kojem se nalazi "sve, od epskih balada i disca do sintetiziranog avant-popa" i da istovremeno pretvara "hladni plastični soul s Young Americansa u njegovu pretjerano elegantnu, robotsku inačicu." Prema riječima Roberta Christgaua Bowiejevo je eksperimentiranje s afroameričkim glazbenim stilovima sazrelo u vrijeme snimanja Station to Stationa jer ih je uvrstio "u namjerno prostran i abrazivan kontekst"; dodao je da je to dalo duhovnu dimenziju "mehaničkoj, fragmentiranoj eleganciji iz druge ruke" kojom se bavio na Aladdin Saneu. Pitchforkova Laura Snapes opisala je zvuk albuma kao "spoj elektroničke glazbe i R&B-ja", a Erlewine ga je nazvao "jezivim avant-popom".
Glazbeni stil skladbe "Golden Years", prve pjesme snimljene za album, utemeljen je na funku i soulu Young Americansa, no grubljega je zvuka. Roy Carr i Charles Shaar Murray komentirali su da zvuči kao da ju okružuje "aura žaljenja za propuštenim mogućnostima i zadovoljstvima". Bowie je rekao da ju je napisao za Elvisa Presleyja, koji ju je odbio, dok je tadašnja Bowiejeva supruga Angie izjavila da ju je napisao za nju. Iako je ušla u top 10 na ljestvicama singlova na objema stranama Atlantika, rijetko ju je izvodio na naknadnoj turneji Isolar Tour.Pegg (2004.): str. 82–83. "Stay" je također funk pjesma koja je, prema Alomarovim riječima, "snimljena u vrijeme kad smo se pomamili za kokainom". Stihove pjesme neki su interpretirali kao razmišljanje o "nesigurnosti seksualnog pothvata" i kao primjer "Vojvodinog lažnog romantizma".
Elementi kršćanstva na albumu najuočljiviji su u himničnoj "Word on a Wing", iako su određeni komentatori izjavili da je religija, kao i ljubav, samo još jedan način na koji je Vojvoda "testirao svoju otupljenost". Sam je Bowie rekao da je u barem toj pjesmi "strast stvarna". Kad ju je otpjevao na koncertu 1999. godine, pjevač je za nju rekao da je proizašla "iz najmračnijeg razdoblja mojega života ... Siguran sam da je to bio poziv u pomoć". Balada koja okončava album, "Wild Is the Wind", jedina je obrada na uratku, za koju se tvrdi da sadrži neke od najboljih vokalnih dionica Bowiejeve karijere. Bowie ju je odlučio snimiti nakon što je upoznao pjevačicu, pijanisticu i kantautoricu Ninu Simone (čija se inačica pjesme nalazi na njezinu istoimenom albumu iz 1966.).
Duh Thomasa Jeromea Newtona iz Čovjeka koji je pao na Zemlju koji se ispružio ispred desetaka televizijskih monitora djelomično je nadahnuo najvedriju pjesmu na albumu, "TVC 15". Navodno govori i o tome kako je djevojku Iggyja Popa pojeo televizijski set. Carr i Murray izjavili su da je "neprimjereno vesela" i "najposrednija posveta The Yardbirdsu koju možete zamisliti".