mini|desno|250px|Eric Eustace Williams Eric Eustace Williams TC CH (25. rujna 1911. – 29. ožujka 1981.) bio je političar iz Trinidada i Tobaga kojeg neki smatraju " ocem nacije ", nakon što je vodio tadašnja britanska kolonija Trinidad i Tobago do većinske vladavine 28. listopada 1956., do neovisnosti 31. kolovoza 1962. i statusa republike 1. kolovoza 1976., vodeći neprekinuti niz pobjeda na općim izborima sa svojom političkom strankom, Narodnim nacionalnim pokretom, sve do njegova smrt 1981. Bio je prvi premijer Trinidada i Tobaga i također poznati karipski povjesničar, posebno zbog svoje knjige pod naslovom Kapitalizam i ropstvo.
Rani život Williams je rođen 25. rujna 1911. godine. Njegov otac Thomas Henry Williams bio je niži državni službenik i pobožni rimokatolik, a njegova majka Eliza Frances Boissiere (13. travnja 1888. – 1969.) bila je potomak mješovite francuske kreolske elite i imala je afričko i francusko podrijetlo. Svoje prve školske godine proveo je u Tranquility Boys' Intermediate Government School, a kasnije se školovao na Queen's Royal Collegeu u Port of Spain. Nogometna ozljeda u QRC-u dovela je do problema sa sluhom za koji je nosio slušni aparat kako bi ga ispravio.
Dobio je otočku stipendiju 1932., što mu je omogućilo da pohađa St. Catherine's Society, Oxford (kasnije preimenovano u St. Catherine's College). Godine 1935. dobio je diplomu prve klase s pohvalom i te godine bio prvi među diplomantima povijesti. Također je predstavljao sveučilište u nogometu. Godine 1938. stekao je doktorat (vidi sljedeći odjeljak). U Inward Hunger, svojoj autobiografiji, opisao je svoje iskustvo studiranja na Oxfordu, uključujući svoje frustracije zbog velike rasne diskriminacije na instituciji, i svoja putovanja u Njemačku nakon što su nacisti preuzeli vlast.
Znanstvena karijera U Inward Hunger Williams pripovijeda da mu je u razdoblju nakon njegove diplome "nedostataknivca stvarao ozbiljan hendikep u istraživanju ... Odbili su me gdje god sam pokušao ... i nije mogao zanemariti uključeni rasni faktor". Međutim, 1936. godine, zahvaljujući preporuci Sir Alfreda Clauda Hollisa (guvernera Trinidada i Tobaga, 1930. – 36.), Leathersellers' Company dodijelila mu je potporu od £50 da nastavi svoje napredno istraživanje povijesti na Oxfordu.The Leathersellers' Company Court Minutes, 1 July 1936, ref. GOV/1/25, pp. 136–37.
Diplomirao je 1938. pod mentorstvom Vincenta Harlowa. Njegova doktorska teza bila je pod naslovom Ekonomski aspekti ukidanja trgovine robljem i zapadnoindijskog ropstva, a objavljena je kao Kapitalizam i ropstvo 1944., iako su izvatci njegove teze objavljeni 1939. u The Keys, časopisu Liga obojenih naroda. Prema Williamsu, Fredric Warburg – izdavač marksističke literature, kojeg je Williams zamolio da objavi njegovu tezu – odbio je objaviti, rekavši da bi "takva knjiga... bila u suprotnosti s britanskom tradicijom". Njegova je teza bila i izravan napad na ideju da su moralni i humanitarni motivi ključne činjenice za uspjeh britanskog abolicionističkog pokreta, i prikrivena kritika etablirane britanske historiografije o Zapadnoj Indiji (kao što je prikazano, prema Williamsovom mišljenju, radovi profesora s Oxforda Reginalda Coulanda) kao potpora nastavku britanske kolonijalne vladavine. Williamsov argument uvelike duguje utjecaju CLR Jamesa, čiji su Crni Jakobinci, također dovršeni 1938., također ponudili ekonomsko i geostrateško objašnjenje za porast abolicionizma u zapadnom svijetu.
Gad Heuman navodi:
U Kapitalizmu i ropstvu, Eric Williams je tvrdio da je opadanje gospodarstva Britanske Zapadne Indije dovelo do ukidanja trgovine robljem i ropstva. Novija istraživanja odbacila su ovaj zaključak; sada je jasno da su kolonije Britanskih Kariba znatno profitirale tijekom Revolucionarnih i Napoleonovih ratova.Gad Heuman, "The British West Indies" in Andrew Porter, ed.
Međutim, Kapitalizam i ropstvo pokriva ekonomsku povijest šećera i ropstva izvan Revolucionarnih i Napoleonskih ratova i raspravlja o propadanju plantaža šećera od 1823. do oslobađanja robova 1830-ih. Također se raspravlja o tome kako je britanska vlada koristila Zakone o izjednačavanju pristojbi na šećer iz 1840-ih kako bi ukinula svoje odgovornosti za kupnju šećera iz britanskih zapadnoindijski kolonija i kupnju šećera s Kube i Brazila na otvorenom tržištu, gdje je bio jeftiniji.Eric Williams, Capitalism and Slavery (London: Andre Deutsch, 1964). U prilog tezi Williamsa, David Ryden predstavio je dokaze koji pokazuju da je početkom devetnaestog stoljeća došlo do krize profitabilnosti.David Ryden, West Indian Slavery and British Abolition, 1783-1807 (Cambridge: Cambridge University Press, 2009).
Williamsov argument o abolicionizmu daleko je nadilazio ovu tezu o padu. Tvrdio je da su novi ekonomski i društveni interesi koje je u 18. stoljeću stvorila atlantska ekonomija temeljena na robovima generirali nove političke interese za slobodnu trgovinu i protiv ropstva. Oni su bili u interakciji s usponom evanđeoskog antiropstva i samooslobođenjem robovskih pobunjenika, od haićanske revolucije 1792. – 1804. do božićne pobune na Jamajci 1831., da bi doveli do kraja ropstva 1830-ih.Williams, Capitalism and Slavery.
Godine 1939. Williams se pridružio odjelu političkih znanosti na Sveučilištu Howard. Godine 1943. Williams je organizirao konferenciju o "ekonomskoj budućnosti Kariba". Tvrdio je da bi mali otoci Zapadne Indije bili ranjivi na dominaciju bivših kolonijalnih sila u slučaju da ti otoci postanu neovisne države; Williams je zagovarao Zapadnoindijsku federaciju kao rješenje za postkolonijalnu ovisnost.
Prijelaz u javni život Godine 1944. Williams je imenovan članom Anglo-američke karipske komisije. Godine 1948. vratio se u Trinidad kao zamjenik predsjedavajućeg Karipskog istraživačkog vijeća. U Trinidadu je održao niz edukativnih predavanja po kojima je postao poznat. Godine 1955. nakon nesuglasica između Williamsa i Komisije, Komisija je odlučila ne obnoviti njegov ugovor. U poznatom govoru na Woodford Squareu u Port of Spainu, izjavio je da je odlučio "spustiti svoju kantu" u zemlji svog rođenja. Preimenovao je taj zatvoreni park, koji je stajao ispred trinidadskih sudova i zakonodavnih tijela, u "Sveučilište Woodford Square" i nastavio s nizom javnih predavanja o svjetskoj povijesti, grčkoj demokraciji i filozofiji, povijesti ropstva i povijesti Kariba velikoj publici iz svih društvenih klasa.
Ulazak u nacionalističku politiku u Trinidadu i Tobagu S te javne platforme Williams je 15. siječnja 1956. inaugurirao vlastitu političku stranku, Narodni nacionalni pokret (PNM), koja će 1962. odvesti Trinidad i Tobago u neovisnost i dominirati njegovom postkolonijalnom politikom. Do tog su vremena njegova predavanja održavana pod pokroviteljstvom Političkog pokreta, ogranka Učiteljske obrazovne i kulturne udruge, skupine koja je osnovana 1940-ih kao alternativa službenom učiteljskom sindikatu. Prvi dokument PNM-a bio je njegov ustav. Za razliku od ostalih političkih stranaka tog vremena, PNM je bio visoko organizirano, hijerarhijsko tijelo. Njezin drugi dokument bila je Narodna povelja, u kojoj se stranka nastojala odvojiti od prolaznih političkih okupljanja koja su do sada bila norma u politici Trinidada.
Na izborima održanim osam mjeseci kasnije, 24. rujna, Narodni nacionalni pokret osvojio je 13 od 24 izabrana mjesta u Zakonodavnom vijeću, porazivši 6 od 16 sadašnjih predsjednika koji su se natjecali za reizbor. Iako PNM nije osigurao većinu u Zakonodavnom vijeću od 31 člana, uspio je uvjeriti državnog tajnika za kolonije da mu dopusti da imenuje pet imenovanih članova vijeća (unatoč protivljenju guvernera, Sir Edwarda Betham Beetham). To mu je dalo jasnu većinu u Zakonodavnom vijeću. Williams je tako izabran za glavnog ministra i također je uspio izboriti svih sedam svojih ministara.
Federacija i nezavisnost Nakon Drugog svjetskog rata, Ured za kolonije preferirao je da britanske kolonije krenu prema političkoj neovisnosti u onom tipu federalnih sustava koji su izgleda uspjeli od kanadske konfederacije, koja je stvorila Kanadu, u 19. stoljeću. U Britanskoj Zapadnoj Indiji taj se cilj podudarao s političkim ciljevima nacionalističkih pokreta koji su se pojavili u svim kolonijama regije tijekom 1930-ih. Konferencija u Montego Bayu 1948. proglasila je zajednički cilj postizanje "statusa dominiona" Zapadne Indije (što je značilo ustavnu neovisnost od britanske vlade) kao federacije. Godine 1958., Zapadnoindijska federacija nastala je iz Britanskih Kariba, koja je s Britanskom Gvajanom (danas Gvajana ) i Britanskim Hondurasom (sada Belize ) odlučila izaći iz Federacije, ostavljajući Jamajku i Trinidad i Tobago kao dominantne igrače. Većina političkih stranaka na raznim teritorijima udružila se u jednu od dvije savezne političke stranke – Saveznu radničku stranku Zapadne Indije (koju predvode Grantley Adams s Barbadosa i Norman Manley s Jamajke) i Demokratsku radničku stranku (DLP) koju vodi Manleyev rođak, Sir Alexander Bustamante. PNM se povezao s prvim, dok se nekoliko oporbenih stranaka (Narodna demokratska stranka, Laburistička stranka Trinidada i Stranke političkog napretka) pridružilo DLP-u i ubrzo se spojilo u Demokratsku radničku stranku Trinidada i Tobaga .
Pobjeda DLP-a na saveznim izborima 1958. i kasniji loši rezultati PNM-a na izborima za županijsko vijeće 1959. pokvarili su Williamsa u Federaciji. Lord Hailes ( generalni guverner Federacije) također je odbacio dvije nominacije PNM-a za Savezni senat kako bi uravnotežio Senat kojim nerazmjerno dominira WIFLP. Kada je Bustamante povukao Jamajku iz Federacije, to je ostavilo Trinidad i Tobago u neodrživoj poziciji da mora osigurati 75% saveznog proračuna dok ima manje od polovice mjesta u saveznoj vladi. U poznatom govoru Williams je izjavio da "jedan od deset ne ostavlja ništa". Nakon usvajanja rezolucije u tom smislu od strane Glavnog vijeća PNM-a 15. siječnja 1962., Williams je povukao Trinidad i Tobago iz Zapadnoindijske federacije. Ova je akcija navela britansku vladu da raspusti Federaciju.
Godine 1961. PNM je predstavio prijedlog zakona o predstavljanju naroda. Ovaj prijedlog zakona je osmišljen kako bi se modernizirao izborni sustav uvođenjem trajne registracije birača, osobnih iskaznica, glasačkih strojeva i revidiranih izbornih granica. DLP je ove promjene vidio kao pokušaj da se zastrašivanjem liše glasanja nepismeni ruralni glasači, da se lažiraju izbori korištenjem glasačkih strojeva, da se dopusti afro-karipskim imigrantima s drugih otoka da glasaju i da se manipulira granicama kako bi se osigurala pobjeda putem PNM. Protivnici PNM-a vidjeli su "dokaz" za ove tvrdnje kada je ANR Robinson proglašen pobjednikom mjesta u Tobagu 1961. s više glasova nego što je bilo registriranih glasača, te u činjenici da je PNM uspio pobijediti na svim sljedećim izborima sve do 1980. u Tobagu. Izbori za Dom Skupštine .
Izbori 1961. dali su PNM-u 57% glasova i 20 od 30 mjesta. Ova dvotrećinska većina omogućila im je izradu nacrta Ustava neovisnosti bez doprinosa DLP-a. Iako ga je podržavao Ured za kolonije, DLP je blokirao neovisnost, sve dok Williams nije uspio sklopiti dogovor s čelnikom DLP- a Rudranathom Capildeom koji je ojačao prava manjinske stranke i proširio broj oporbenih senatora. Uz Capildeov pristanak, Trinidad i Tobago postali su neovisni 31. kolovoza 1962., 25 dana nakon Jamajke. Osim premijerske dužnosti, Williams je bio i ministar financija od 1957. do 1961. i od 1966. do 1971.
Crna moć