mini|300px|Vizija Velike Srbije prema idejama Vojislava Šešelja uz granicu Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Velika Srbija (ćirilica: Велика Србија) odnosi se na srpsku nacionalističku i iredentističku ideologiju nastalu u drugoj polovini 19. stoljeća, koja za cilj ima stvaranje države Srba na području svih regija tradicionalno značajnih srpskome narodu, uključivo s regijama izvan granica današnje Srbije na kojima se nalazi srpsko stanovništvo.
Glavna ideologija izvornoga pokreta imala je za cilj ujediniti sve Srbe u jednoj državi, pri čemu su različiti dijelovi okolnih država (ovisno o inačici ideologije) bili proglašavani srpskima bez obzira na prisutno stanovništvo drugih narodnosti. Jedna od inačica za provedbu ideje Velike Srbije uključuje cijelo područje SFR Jugoslavije osim Slovenije i dijelova Hrvatske. U drugim povijesnim oblicima aspiracije o Velikoj Srbiji su uključivale dijelove Albanije, Bugarske, Mađarske i Rumunjske. Inspiracija za takve težnje dolazi od srednjovjekovnoga Srpskoga Carstva, kratkotrajne države koja je postojala između 1346. i 1371. godine prije Osmanskih ratova. Značajna područja koja su se smatrala poželjnima u Velikoj Srbiji nalaze se daleko izvan granica tog Carstva.
Tijekom Domovinskog rata i Rata u Bosni i Hercegovini postojala je obnovljena težnja za stvaranjem Velike Srbije među vodećim političarima SR Srbije,Serb leader jailed for war crimes što je dovelo do izvršenja brojnih ratnih zločina i etničkog čišćenja na priželjkivanim područjima. Naziv je često bio rabljen u raznim krugovima i tijekom samih ratova."But the crude fervour which drew Serbs together, was repellent to the Slovenes, Croats and other nations of Yugoslavia. Milosevic saw himself forging a Greater Serbia from the remnants of Yugoslavia. Instead he created a monster which all but devoured Serbia." Unatoč padu osoba značajnih za taj ideološki pokret 1990-ih godina, poput Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, hrvatski i srbijanski autori slažu se da ideologija opstaje u srbijanskoj politici do danas, a nijanse i točni stavovi unutar tako obilježene ideološke struje razlikuju se prema tumačenjima.
Povijesni pregled Prva osoba koja je formulirala modernu ideju pansrbizma, preteče imperijalističke Velikosrpske ideologije, bio je Dositej Obradović (1739. - 1811.), pisac i mislilac koji je svoja djela posvetio "slavenosrpskom narodu". Taj narod je opisao kao "stanovnike Srbije, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Dalmacije, Hrvatske, Srijema, Banata i Bačke", koje je sve smatrao "svojom srpskom braćom, bez obzira na njihovu crkvu i vjeru". Drugi zagovornici pansrbizma bili su povjesničar Jovan Rajić i političar i pravnik Sava Tekelija, koji su u svojim djelima također obuhvaćali mnoga od navedenih područja pod jedinstvenim nazivom "srpske zemlje".
Koncept pansrbizma koji su zagovarala ova trojica nije bio imperijalistički, temeljen na ideji srpskog osvajanja, već racionalistički. Vjerovali su da će racionalizam nadvladati vjerske prepreke koje su dijelile Slavene na pravoslavce, katolike i muslimane, te ih ujediniti kao jedan narod.
Ideju ujedinjenja i homogenizacije silom kasnije je zagovarao Petar II. Petrović Njegoš (1813. – 1851.).
Garašaninovo Načertanije
thumb|upright=1.15|Francuska karta s pretpostavljenim granicama srednjovjekovnog Srpskog Carstva označenim crvenom bojom i područjima s navodnim srpskim stanovništvom obojenim zeleno, što se u velikoj mjeri podudara s područjima naseljenim svim Južnim Slavenima.
Nakon pojave rastućih nacionalističkih tendencija u Europi od 18. stoljeća nadalje, poput Ujedinjenja Italije, Srbija je - nakon što je prvo dobila svoju kneževinu unutar Otomanskog Carstva 1817. godine - doživjela popularnu želju za potpunim ujedinjenjem sa Srbima na preostalim teritorijima, uglavnom onima u susjednim entitetima.
U tom smislu, neki autori navode da se korijeni istinske imperijalističke velikosrpske ideologije mogu pratiti od Načertanija (1844.), tajnog političkog programa Ilije Garašanina, ministra u vladi Kneževine Srbije, državnika s Bismarckovskim aspiracijama. Načertanije je nastalo pod utjecajem dokumenta "Conseils sur la conduite a suivre par la Serbie", koji je 1843. napisao poljski knez Adam Jerzy Czartoryski, te revidirane verzije poljskog veleposlanika u Srbiji Franje Zacha, poznate kao "Zachov plan".
U Garašaninovom djelu se kao dio Velike Srbije potražuju zemlje naseljene Bugarima, Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, Bosancima, Mađarima i Hrvatima. Garašaninov plan također je uključivao metode širenja srpskog utjecaja na traženim područjima. Predlagao je načine utjecaja na Hrvate i slavenske muslimane, koje je Garašanin smatrao "Srbima katoličke vjere" i "Srbima islamske vjere". Dokument je također naglašavao nužnost suradnje između balkanskih naroda i zalagao se da Balkanom trebaju upravljati narodi s Balkana. Prema planu, nova srpska država trebala je uključiti susjedna područja Crne Gore, sjeverne Albanije, Bosne i Hercegovine.
Ovaj plan čuvan je kao tajna do 1906. godine, a neki ga tumače kao nacrt za srpsko nacionalno ujedinjenje, s primarnim ciljem jačanja položaja Srbije usađivanjem srpske i prosrpske nacionalne ideologije u sve okolne narode za koje se smatralo da nemaju razvijenu nacionalnu svijest. Budući da je Načertanije bilo tajni dokument, nije moglo izravno utjecati na nacionalnu svijest na popularnoj razini - ali su upućeni političari mogli širiti ideje na kojima je dokument utemeljen. Neki znanstvenici ocjenjuju da su od druge polovice 19. stoljeća do izbijanja Prvog svjetskog rata "vodeće političke skupine i društveni slojevi u Srbiji bili temeljito prožeti idejama iz Načertanija i razlikovali su se samo u intenzitetu osjećaja i političkoj konceptualizaciji". Čini se da je politička nesigurnost toga doba, više nego jugoslavenstvo ili srpski nacionalizam, bila prevladavajući razlog za popularizaciju ideje o širenju srpskih granica. Dokument je jedan od najspornijih u srpskoj povijesti 19. stoljeća, s oprečnim tumačenjima. Neki znanstvenici tvrde da je Garašanin bio inkluzivni jugoslaven, dok drugi smatraju da je bio isključivi srpski nacionalist koji je težio stvaranju Velike Srbije.
Pansrbizam Vuka Karadžića
Najznačajniji srpski jezikoslovac 19. stoljeća, Vuk Karadžić, bio je zagovornik stajališta da su svi južni Slaveni koji govore štokavskim narječjem srpsko-hrvatskog jezika zapravo Srbi koji govore srpskim jezikom. Budući da je ova definicija podrazumijevala da su velika područja kontinentalne Hrvatske, Dalmacije te Bosne i Hercegovine, uključujući i područja naseljena rimokatolicima, srpska, neki Vuka Karadžića smatraju rodonačelnikom programa Velike Srbije. Preciznije, Karadžić je bio oblikovatelj moderne sekularne srpske nacionalne svijesti, s ciljem uključivanja svih izvornih govornika štokavskog narječja (pravoslavaca, katolika i muslimana) u jednu, modernu srpsku naciju. Njemački povjesničar Michael Weithmann smatra da je Karadžić izrazio opasnu ideološku i političku ideju u znanstvenom obliku, tj. da je među Srbe pripada pretežni dio južnih Slavena, dok češki povjesničar Jan Rychlik smatra da je Karadžić postao propagator velikosrpske ideologije i iznio teoriju prema kojoj su svi jugoslavenski narodi koji govore štokavskim narječjem Srbi.
thumb|upright=1.15|right|Štokavsko narječje, čije je govornike Vuk Karadžić u 19. stoljeću smatrao Srbima.
Ovo stajalište ne dijeli Andrew Baruch Wachtel (Making a Nation, Breaking a Nation), koji ga vidi kao pristašu južnoslavenskog jedinstva, iako u ograničenom smislu, jer je njegova jezična definicija naglašavala ono što Južne Slavene ujedinjuje, a ne vjerske razlike koje su ih ranije dijelile. Međutim, može se tvrditi da je takva definicija vrlo pristrana: sam Karadžić je elokventno i eksplicitno izjavio da mu je cilj ujediniti sve izvorne govornike štokavskog narječja koje je on identificirao kao Srbe. Stoga je Karadžićev središnji jezično-politički cilj bio rast srpskog prostora uključivanjem svih štokavaca među Srbe, u skladu s njegovim etno-lingvističkim idejama, a ne jedinstvo bilo koje vrste između Srba i drugih južnoslavenskih naroda.
Klerikalnu podršku velikosrpskoj ideologiji i Karadžićevoj ideji pružio je Nikodim Milaš u svom djelu Pravoslavna Dalmacija (1901.).
Balkanski ratovi
thumb|upright=1.15|right|Velikosrpske težnje prije Balkanskih ratova 1912. – 1913., prema Izvještaju Međunarodne komisije o uzrocima i vođenju Balkanskih ratova. Ideja o povratu povijesnog srpskog teritorija provedena je u djelo nekoliko puta tijekom 19. i 20. stoljeća, osobito u širenju Srbije prema jugu u Balkanskim ratovima. Srbija je polagala "povijesna prava" na posjedovanje Makedonije, koju je na kraće vrijeme - približno tijekom jedne generacije - bio osvojio Stefan Dušan u 14. stoljeću.
Na početku 20. stoljeća, sve političke stranke Kraljevine Srbije (osim Socijaldemokratske stranke) podržavale su stvaranje Balkanske federacije, a općenito su prihvaćale ideju ujedinjenja svih Srba u jedinu srpsku državu koja bi bila dio balkanske federacije. Od stvaranja Kneževine do Prvog svjetskog rata, teritorij Srbije se konstantno širio.
Srbija je u Balkanskim ratovima ostvarila značajno teritorijalno proširenje i gotovo udvostručila svoj teritorij, pri čemu je pripojila područja naseljena većinom ne-Srbima (Albancima, Bugarima, Turcima i drugima). Najvažniji cilj Srbije u Balkanskim ratovima bio je pristup otvorenom moru, pa je Kraljevina Srbija okupirala veći dio unutrašnjosti Albanije i albansku jadransku obalu. Srpska vojska i crnogorska vojska počinile su niz masakra nad Albancima. Prema Izvještaju Međunarodne komisije, Srbija je anektirane teritorije smatrala "ovisnim područjem, vrstom osvojene kolonije, kojom ti osvajači mogu upravljati po svojoj volji". Novostečena područja bila su podvrgnuta vojnoj upravi i nisu bila uključena u ustavni sustav Srbije. Oporbeni tisak zahtijevao je uspostavu vladavine prava za stanovništvo anektiranih teritorija i proširenje Ustava Kraljevine Srbije na te regije.
Kraljevska srpska vojska zauzela je Drač () 29. studenog 1912. bez otpora. Pravoslavni mitropolit Drača Jakov posebno je srdačno dočekao nove vlasti. Zahvaljujući Jakovljevoj intervenciji kod srpskih vlasti, nekoliko albanskih gerilskih jedinica je spašeno i izbjeglo pogubljenje.
Međutim, vojska Kraljevine Srbije povukla se iz Drača u travnju 1913. pod pritiskom pomorske flote Velikih sila, ali je ostala u drugim dijelovima Albanije sljedeća dva mjeseca.
Crna ruka
Tajna vojna organizacija pod nazivom Ujedinjenje ili smrt, popularno poznata kao Crna ruka, na čelu sa srpskim pukovnikom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, zauzela je aktivan i militantan stav po pitanju stvaranja velikosrpske države. Poduzela je ona, uz oslonac na srbijanske oružane snage čiji su njeni članovi uglavnom i bili časnici, niz gerilskih četničkih aktivnosti na područjima pod vlašću Osmanskog Carstva - najprije radi destabilizacije te države koja je vladala dijelom Srbije, a potom radi suzbijanja konkurentnih snaga Albanaca i Bugara. Osloncem na raširene protuaustrijske zavjereničke aktivnosti, naposljetku je izvršila atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu 1914. god., koji je bio povodom izbijanja I. svjetskog rata. Vjeruje se da je ova organizacija bila odgovorna za brojne zločine nakon Balkanskih ratova 1913. godine.
Prvi svjetski rat i stvaranje Kraljevine SHS
thumb|upright=1.15|right|Krajem studenog 1918., na kraju Prvog svjetskog rata, Srijem, Banat, Bačka i Baranja i Crna Gora proglasili su ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom i ušli u Jugoslaviju kao dio Srbije.