Borbe za Bokševicu bile su sukob HVO i HV s jedne strane i Armije RBiH u bošnjačko-hrvatskom sukobu u BiH.
Bokševica je strateški važna šumovita planina uz Jablaničko jezero, s brojnim vrtačama. S nje se nadzire Jablanica i prometnica prema Konjicu. 1. gardijska brigada Ante Bruno Bušić svakim je dolaskom oslobađala planinu, a nakon što bi predali domobranskim snagama odnosno pričuvnim brigadama položaje oni bi uskoro pali. Muslimanske snage dovukle su snage iz drugih udaljenih krajeva BiH, poput Crnih labudova iz Kalesije, postrojbe pod izravnim zapovjedništvom Štaba vrhovne komande (ŠVK) odnosno Generalštaba Armije RBiH, koja je sudjelovala u borbama na Zlataru i Bokševici te poslije na području Fojnice.Nezavisni kalesijski portal Kalesijski “Crni labudovi“ – najsvjetliji primjeri borbe za odbranu domovine 15. srpnja 2018. (pristupljeno 8. veljače 2020.) Na kraju je Armija BiH uspjela ovladati planinom, no zbog odsudne hrvatske obrane nisu dobile potrebni zamah i nisu uspjeli ugroziti ramske prostore prema zapadu i sjeveru. Uspješno zadržavanje dalo je vremena zapadnim prostorima pod nadzorom HVO za konsolidaciju obrane u Hercegovini i Rami te je stvorilo preduvjete za operaciju Tvigi.
Koncem 1992. godine snage HVO-a su ojačavale svoje izložene bokove na desnoj obali Neretve, radi prevencije mogućeg srpskog napada na Srednju Bosnu iz Istočne Hercegovine i od snaga grupiranih južno od Sarajeva. Slabije naseljeni dio između Zapadne Hercegovine i Srednje Bosne bio je meki trbuh. Predio je strateški važan, zato što pored ovih predjela prolaze najvažnije cestovne i željezničke prometnice u BiH i nalaze se važni elektroenergetski objekti u slivu rijeke Neretve. Prijetnja da bi mogli biti ukliješteni i odsječeni bila je realna, s obzirom na ishod bitke za Kupres. Uspješan ishod operacije Lipanjske zore stvarao je preduvjete za daljnje oslobađanje istočne Hercegovine. Imajući iskustva s prijašnjom internošću većinski bošnjačko-muslimanskih predjela gdje se nisu kvalitetno pripremili za obranu, zbog čega su izgubili mnoge teritorije, Hrvati su kao i drugdje preuzeli primat u osvajanju BiH u svoje ruke. Jablanica je 1991. imala ukupno 12.619 stanovnika, od toga 73 % Muslimana, 17 % Hrvata, 4 % Srba i 6 % ostalih. Zato je HVO snage razmjestio lipnja 1992. godine na Bokševicu. Bošnjačko-muslimansko vodstvo imalo je druge planove. Plasirali su u bošnjačko-muslmanske i svjetske medije informaciju u kojoj su hrvatsku akciju okvalificirali kao nekakvu "osvajačku", a svoje vojnike indoktrinirali nekakvim "otkrivenim namjerama HVO-a" kojima je cilj "podjela Republike Bosne i Hercegovine i stvaranje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna u kojoj muslimansko stanovništvo nebi imalo nikakvog prava." Neutemeljena informacija primila se na plodno tlo, osobito kad su uklonili sve Muslimane koji su bili za suradnju s Hrvatima i protiv ikakva sukoba. Stvorila se izvrsna podloga za skrivene namjere srpskih muslimana iz Sandžaka i BiH koji su uzurpirali državni vrh BiH. I 30 godina poslije u bošnjačko-muslimanskoj prosvjeti naučavaju da su "sva stradanja, uništenja i poniženja na teritoriji opštine Jablanica doći će sa zapada od strane HVO i HV.", olako zaboravljajući i prešućujući da su osvajačka srpska nedjela bila početak rata u BiH, u kojem su Muslimani najviše stradali, dok su ih Hrvatska i tkz Herceg-Bosna primile i propustile na sigurno. Isto tako prenosi se tvdnja gdje optužuju HZHB da lansira tezu o "humanom preseljenju" npr. Bošnjaka iz Jablanice u Vareš, a Hrvata iz Vareša u Jablanicu, "a kad to nije išlo prići će se porobljavanju milom ili silom". Bošnjačka dezinformacija pokazala se kao potpuna laž pola godine poslije, kad su uz masovne ratne zločine istjerali okružene Hrvate iz vareškog i kakanjskog kraja koji nitkom nisu bili prijetnja.(boš.) Službene stranice Bokševica 1993 Bitka na Bokševici (pristupljeno 10. veljače 2020.) Naprotiv, bošnjačko vodstvo razmišljalo je o zamjeni teritorija i pučanstva Srebrenice i Vogošće, ili o užasnom humanom preseljenju naroda, o Kaknju i Konjicu, promišljalo se strateški što ako padnu Goražde i Žepa i bude egzodus stanovništva, gdje ga smjestiti, gdje pripremiti teren za prihvat izbjeglog stanovništva, Goražde i Konjic su gradovi na rijekama i najsličniji su.Dnevnik.ba Zlatni grb za kreatora etničkog čišćenja: VLASTI U KONJICU POSTUHMNO ODLIKOVALE SAFETA ĆIBU Ogorčeni hrvatski prognanik iz Konjica: "Necivilizacijska odluka, odgovoran je za zločine i progon", 6. srpnja 2018. (pristupljeno 2. siječnja 2019.) Muslimanske pripreme za napad počele su prije. Ništa ne znajući šta im se sprema, u HVO-u su lipnja 1992. godine razmjestili dio svojih snaga na Bokševici. Topništvo su razmjestili oko Jablanice i to na: Strop, Risovac, Sovićka vrata, Pisvir, Majan, Bokševica i Falanovo Brdo. Bošnjačko-muslimanske snage su svoje podle namjere počeli sprovoditi već u kolovozu 1992. godine te zaposjele crtu i dio Bokševice stavile pod svoj nadzor. Akcija nije bila sumnjiva, zbog muslimanskih sela oko planine. Logično je bilo da postrojbe HVO-a na planini Bokševici imaju zadaću potpuna nadzora Bokševice i teritorijalne sveze sa svojim snagama u Neretvici i Srednjoj Bosni, jer nisu si mogli dopustiti ovisnost o nekvalitetno opremljene, slabo organizirane, ali brojne Armije BiH. Ubrzo ARBiH provocira sukobe s HVO u nedalekom Prozoru i prozorskim selima. Stezanje obruča oko Hrvata radilo se uz etničko čišćenje. Akcija je pripremljena vojno i propagandno. Usporedno s vojnim napadom, kretala je i agresivna propaganda. Apsurdna velikobošnjačka propaganda optuživala je malobrojnije okružene Hrvate za izazivanje sukoba i agresiju, čak i kad su Hrvati u svojim enklavama bili u potpunom okruženju, ponekad s jedne strane Srbima a s druge muslimanima.Kamenjar.com Zlatko Pinter: Nekažnjeni muslimanski zločin nad Hrvatima u Hudutskom 16. rujna 1993. 16. lipnja 2019. (pristupljeno 8. veljače 2020.)
Bošnjaci su stalno izazivali sukobe, računajući na brojčanu nadmoć tzv. ABIH. Kao i diplomacija, dogovoreno nikad nisu ispoštovali pa su primirja koristili za daljnje napade.ZG, kol 2019 Obnova br.11 Dominik Andreić: Prikaz knjige Davora Marijana 'Domovinski rat' , str. 67-68 (pristupljeno (pristupljeno 8. veljače 2020.) Početak krvave agresije i etničkog čišćenja hrvatskog naroda u općinama Konjic i Jablanica dogovoren je u Jablanici 20. ožujka 1993. godine na sastanku najviših vojnih i političkih predstavnika Muslimana Konjica, Jablanice i Hadžića, blagoslovljenog od Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe i Sefera Halilovića.Kamenjar.com POPIS RATNIH ZLOČINA i OSUMNJIČENIH ZLOČINACA tzv Armije BiH nad Hrvatima Konjica i Jablanice koji nikad nisu PROCESUIRANI 20. srpnja 2013. (pristupljeno 6. veljače 2020.) 20. ožujka 1993. u hrvatskom selu Kostajnici podno Bokševice Muslimani - Bošnjaci Ismet Gabela i Sakib Boloban iz vozila u pokretu bacaju ručnu bombu na tri hrvatske djevojčice. 21. ožujka dr. Safet Ćibo zabranjuje Hrvatima da se oglašavaju na Radio-Konjicu.Muslimansko-bošnjački zločini nad Hrvatima Konjica. iz knjige Ivice Mlivončića „Zločin s pečatom“ Pristaše zločina nad Hrvatima i Srbima već su prije bivali ovdje i dolazak zloglasnog Safeta Ćibe oslobodio je oganj kroatofobije koji je tinjao. Već nakon mjesec dana Ćibina komandiranja, 13. travnja 1993. godine, zatvorena je nadzorna točka Armije BiH u Jablanici i Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći iz grada. Dva dana potom, 16. travnja u neposrednoj blizini Jablanice planuo je prvi oružani sukob između postrojbi Armije BiH i HVO.Braniteljski portal Croportal.ba ZA RATNE ZLOČINE TZV ARMIJE NITKO NE ODGOVARA Intenzivno se uhićuju hrvatski branitelji s ciljem stvaranja LAŽNE POVIJESTI. Iz knjige Ivice Mlivončića Zločin s pečatom. 18. lipnja 2015. (pristupljeno 3. siječnja 2019.)
mini|lijevo|250px|Agresija A BiH na HVO. Općina Konjic - stanje od svibnja do 10. srpnja 1993. godine
Muslimanske pripreme za napad počele su u proljeće. Osvajanje je pratilo plansko etničko čišćenje od Hrvata, tako traumatizirajuće sprovedeno da se preživjeli hrvatski civili i branitelji nikad više ne požele vratiti na svoja ognjišta. Zatiranje hrvatskih sela provođeno je planski i sustavno. Svoje akcije poslije su pravdali izmišljotinama da su "HV i HVO" prvi napali i da je napad bio u travnju, prvo na Neretvicu, Konjic i Jablanicu, uz klasične ratno propagandne optužbe za palež, ubojstva, silovanja, progone, rušenja i skrnavljenja vjerskih objekata, te da Hrvatima napad nije uspio jer su se snažno oduprle bošnjačko-muslimanske snage, zbog čega su Hrvati prenijeli napade na planinu Bokševicu i njene padine - gdje su Hrvati ionako bili. Bošnjačko-muslimanska ratna propaganda ponavljala je ono što je u tom trenutku bila realnost, da se Hrvati žele spojiti sa svojim snagama u Srednjoj Bosni, što su već i bili. Izvrtala je teze, optuživajući Hrvate da žele samo za sebe zauzeti Jablanicu, Neretvicu i Konjic; tijek događaja pokazao je da se to radilo o bošnjačkim namjerama. Nihad Bojadžić je zapovijedio svojim ljudima pred napad na selo Trusinu, par km istočno udaljeno od podnožja Bokševice, da se zatre hrvatsko selo "tako da ni kokoš ne ostane živa". 16. travnja 1993. godine muslimanske snage počinile su Pokolj u Trusini, ubivši 22 Hrvata – 18 civila i 4 pripadnika HVO-a. Isti dan bio je izolirani incident - pokolj u Ahmićima koji su svjetski mediji i agencije, redom iz zemalja nesklonih Hrvatima iskoristili da potisnu napad ABiH na HVO i etničko čišćenje u Konjicu u drugi plan, istodobno prešućujući istovremeni muslimanski zločin u Trusini. Medijska prezentacija zločina u Ahmićima imala je dalekosežno štetne posljedice po interese Hrvata. Uspješnom akcijom HVO potisnute su muslimanske snage. Bošnjaci-Muslimani iz Slatine se 17. travnja 1993. godine povlače u Jablanicu. 18. travnja 1993. godine borbeno neiskusna i brojčano slabija jedinica TO Slatina je nakon topničko-pješačkog napada HVO-a i HV povukla se na pričuvni položaj na branu HE Jablanica. Bošnjačko-muslimanske snage uspostavili su tu obrambenu crtu Brana – Tovarnica – Kosne Luke koja poslije nije bila ugrožena. 19. travnja 1993. godine pripadnici HVO-a zauzeli su sela Greviće i Tošćanicu. 24. travnja 1993. godine pod muslimanske snage pod svoj su nadzor stavile prometnicu Jablanica – Konjic kod Radešina. 24. travnja 1993. HVO pokušao je zauzeti sela s druge strane jezera u podnožju Bokševice: Rodiće, Šabančiće, Mrakovo, Žugliće, Brguliće i Glodnicu. Hrvatski napad MOS je zaustavio na Rodićkom brdu te se HVO vratio na početne položaje. Najžešće su borbe trajale od 9. svibnja do 8. srpnja 1993. godine. Bošnjačko-muslimanske snage su napale malobrojnije Hrvate na području konjičke općine. Premda slabiji, HVO je zadržavao obrambene crte, povremeno vraćajući cijelu planinu. Naizmjence su jedna i druga strana zauzimale planinu.VeteranMagazin Redakcija Godišnjica zločina u Tošćanici i Grevićima 19. travnja 2019. (pristupljeno 8. veljače 2020.)