Howland je koraljni otok i strogi rezervat prirode smješten sjeverno od ekvatora u središnjem Tihom oceanu, oko 3100 km jugozapadno od Honolulua. Otok se nalazi gotovo na pola puta između Havaja i Australije i neinkorporirani je, neorganizirani teritorij SAD-a. Zajedno s američkim otokom Baker, dio je otočja Phoenix. U statističke svrhe, Howland je grupiran kao jedan od manjih udaljenih otoka SAD-a. Otok ima izduženi oblik krastavca na osi sjever-jug, 2.25 km × 0,89 km, a površina mu je .
Nacionalni rezervat divljih životinja na otoku Howland sastoji se od cijelog otoka i okolnih podmorja. Otokom upravlja Služba za ribu i divlje životinje SAD-a () kao otočnim područjem pod Ministarstvom unutarnjih poslova SAD-a. Dio je nacionalnog spomenika morske baštine Pacifičkih otoka.
Na atolu trenutno nema gospodarske aktivnosti. Vodi se kao prirodni rezervat. Najpoznatiji je kao otok koji su Amelia Earhart i Fred Noonan tražili, ali ga nisu uspjeli pronaći kada su zajedno sa svojim zrakoplovom nestali 2. srpnja 1937. tijekom planiranog leta oko svijeta. Zračne piste izgrađene za njezino planirano zaustavljanje naknadno su oštećene u Drugom svjetskom ratu, nisu održavane i postupno su nestale. Nema luka ni pristaništa. Obrubni grebeni mogu predstavljati pomorsku opasnost. Postoji prostor za pristajanje čamaca duž sredine pješčane plaže na zapadnoj obali i raspadajući dnevni svjetionik. Otok svake dvije godine posjećuje US Fish and Wildlife Service. U 19. stoljeću na otoku je vađen guano, a 1930-ih je otok koloniziran u sklopu Američkog projekta kolonizacije ekvatorijalnih otoka. Danas je otok prirodni rezervat, a postoje neki povijesni ostaci iz vremena kolonije i kameni toranj nazvan .
Gospodarstvo SAD polaže pravo na isključivi gospodarski pojas od 200 milja (370 km) i teritorijalno more od 12 milja (22 km) oko otoka.
Vremenska zona Budući da je otok Howland nenaseljen, vremenska zona nije navedena. Nalazi se unutar nautičke vremenske zone, koja je 12 sati iza UTC-a, nazvane Zapadna međunarodna datumska granica (UTC-12). Otoci Howland i Baker jedina su mjesta na Zemlji koja se nalaze u ovoj vremenskoj zoni. Ova se vremenska zona također naziva Bilo gdje na Zemlji (, AoE), kalendarska oznaka koja označava da razdoblje istječe kada datum prođe svugdje na Zemlji.
Povijest lijevo|mini|300px|Znak otoka Howland, a u pozadini popravljeni toranj Day Beacon SAD su preuzele otok Howland 1857. godine, prema Zakonu o otocima s guanom iz 1856. a kasnije tog stoljeća vadio se guano. Tridesetih godina 20. stoljeća, gospodarska aktivnost na otoku započela je s nekoliko ljudi, nekoliko zgrada, dnevnim svjetionikom i očišćenom sletnom pistom. To je bio otok na koji su Amelia Earhart i Fred Noonan trebali sletjeti kada se izgubio kontakt s njima na njihovom dugom letu. Dan nakon napada na Pearl Harbor, otok je bombardiran i napadnut još nekoliko puta, pri čemu jeoštetćen dnevni svjetionik, a dvije osobe su poginule, što je na kraju dovelo do evakuacije otoka. Nakon rata, dnevni svjetionik je popravljen, a otok je postao prirodni rezervat. Često ga posjećuju s ciljem traženja tragova Amelie Earhart ili zbog odavanja počeasti ovoj pilotkinji.
Prapovijesno naselje Rijetki ostaci staza i drugih površinskih obilježja ukazuju na moguću ranu polinezijsku prisutnost, uključujući iskope i humke, naslagano kamenje i pješačku stazu napravljenu od dugog, ravnog kamenja. U 1860-ima, James Duncan Hague zabilježio je otkriće ostataka kolibe, fragmenata kanua, plave perle i ljudskog kostura zakopanog u pijesku. Međutim, kvarljiva priroda drvenih materijala i nedostatak perlica u Polineziji sugeriraju da su ti materijali povijesni. Prisutnost drveta kou (Cordia subcordata) i polinezijskih štakora (Rattus exulans) na otoku također se smatra mogućim pokazateljem ranih polinezijskih posjeta Howlandu.
Međutim, jedino moderno arheološko istraživanje Howlanda, koje je 1987. proveo Inženjerski korpus američke vojske (, USACE), nije pronašlo dokaze o pretpovijesnom naseljavanju ili korištenju otoka. Ipak, podzemna ispitivanja bila su ograničenog opsega zbog vremenskih ograničenja. Osim toga, istraživanje USACE-a nije uspjelo locirati arhitektonske značajke koje je opisao Hague. Međutim, priznaju da bi to moglo biti posljedica uništavanja tih značajki kasnije tijekom izgradnje zračne luke. Kasniji plan očuvanja Američke službe za ribu i divlje životinje sugerira da je Howland vjerojatno korišten kao postaja na putovanju ili mjesto sastanka, a ne za trajno naseljavanje.
Viđenja kitolovaca Kapetan George B. Worth s kitolovca Oeno iz Nantucketa uočio je Howland oko 1822. i nazvao ga otokom Worth. Daniel MacKenzie s američkog kitolovca Minerva Smith nije bio svjestan Worthovog viđenja kada je 1. prosinca 1828. ucrtao otok na kartu i nazvao ga po vlasnicima svog broda Otok Howland konačno je dobio ime 9. rujna 1842. po promatraču koji ga je uočio s kitolovca Isabella pod kapetanom Geo. E. Netcherom iz New Bedforda.
Kapetan William Bligh s HMS Bountyja, u svom dnevniku nakon pobune, opisao je zaustavljanje na otoku ubrzo nakon što su ga pobunjenici pustili na slobodu u travnju 1789. Imao je 18 članova posade koji su pretraživali otok u potrazi za hranom, poput kamenica, vode i ptica. Bligh nije bio siguran kako se otok zove, ali očito je bio poznat kartografima. Blighov izvještaj o otoku Howland je upitan budući da je njegova ruta brodom započela između Tonge i Tofue te se više-manje protezala prema zapadu, direktno do Timora.
Posjed SAD-a i rudarenje guana Otok Howland bio je nenaseljen kada su ga SAD preuzele prema Zakonu o otocima s guanom iz 1856. Otok je desetljećima bio poznata opasnost za plovidbu, a nekoliko brodova je tamo doživjelo brodolom. Njegove naslage guana iskopavale su američke tvrtke od otprilike 1857. do listopada. 1878., iako je postojao spor između rudarskih tvrtki.
Kapetan Geo. E. Netcher s broda Isabella obavijestio je kapetana Taylora o njegovom otkriću. Budući da je Taylor otkrio još jedan otok guana u Indijskom oceanu, složili su se podijeliti plodove guana na dva otoka. Taylor je povezao Netchera s Alfredom G. Bensonom, predsjednikom tvrtke American Guano Company, koja je osnovana 1857. Drugi poduzetnici su kontaktirani kada su George i Matthew Howland, koji su kasnije postali članovi tvrtke United States Guano Company, angažirali g. Stetsona da posjeti otok brodom Rousseau pod kapetanom Popeom. G. Stetson stigao je na otok 1854. i opisao ga kao naseljen pticama i štakorima.
American Guano Company utvrdila je potraživanja u vezi s otocima Baker i Jarvis, koja su priznata prema Zakonu o otocima guano iz 1856. godine. Benson je pokušao zainteresirati American Guano Company za ležišta na otoku Howland; međutim, direktori tvrtke smatrali su da već imaju dovoljna nalazišta. U listopadu Godine 1857., American Guano Company poslala je Bensonovog sina Arthura na otoke Baker i Jarvis kako bi istražio naslage guana. Također je posjetio otok Howland i uzeo uzorke guana. Nakon toga, Alfred G. Benson dao je ostavku u American Guano Company. Netcher, Taylor i George W. Benson osnovali su tvrtku United States Guano Company kako bi iskorištavali guano na otoku Howland, a ovo je pravo priznato prema Zakonu o američkim guano otocima iz 1856.
mini|lijevo|300px|Pacific Guano Company Međutim, kada je United States Guano Company 1859. godine poslala brod za iskopavanje guana, otkrili su da je otok Howland već bio zauzet ljudima koje je tamo poslala American Guano Company. Tvrtke su završile na sudu države New York, gdje je American Guano Company tvrdila da je United States Guano Company zapravo napustila otok jer nije došlo do kontinuiranog posjeda i stvarne okupacije potrebne za vlasništvo prema Zakonu o otocima guano. Rezultat je bio da je objema tvrtkama bilo dopušteno iskopavanje ležišta guana, koja su do listopada znatno iscrpljena. 1878. Radnici za rudarske operacije dolazili su iz cijelog Pacifika, uključujući i s ʻ ; havajski radnici nazvani su Howland Island ('šumak stabala kou'). Osnovana 1861. godine, tvrtka Pacific Guano Company kupila je otok Howland kako bi osigurala izvor guana za svoju tvornicu gnojiva.
Krajem 19. stoljeća, Britanci su polagali pravo na otok i pokušali su pokrenuti rudarstvo. John T. Arundel and Company, britanska tvrtka koja je zapošljavala radnike s Cookovih otoka i Niuea, okupirala je otok od 1886. do 1891.
Izvršna naredba 7368 izdana je 13. svibnja 1936. radi razjašnjenja američkog suvereniteta.
Itascatown (1935. – 1942.) mini|desno|300px|Pogled na naselje na otoku, 1937.
lijevo|mini|300px|Vladina kuća, 1937. mini|desno|300px|Ostaci naselja Itascatown Godine 1935. kolonisti iz Američkog projekta kolonizacije ekvatorijalnih otoka stigli su na otok kako bi uspostavili trajnu američku prisutnost u središnjem Pacifiku. Počelo je s rotirajućom skupinom od četiri alumnija i učenika iz škole Kamehameha za dječake, privatne škole u Honoluluu. Iako su se regruti prijavili kao dio znanstvene ekspedicije i očekivali da će svoj tromjesečni zadatak provesti prikupljajući botaničke i biološke uzorke, nakon što su izašli na more, rečeno im je, prema riječima jednog od kolonista s otoka Jarvis, Georgea Westa, "Vaša će imena ući u povijest" i da će otoci postati "poznate zračne baze na ruti koja će povezati Australiju s Kalifornijom".
mini|lijevo|300px|Olupina zrakoplova na Howlandu Naselje je nazvano Itascatown po američkom brodu USCGC Itasca koja je dovela koloniste u Howland i redovito plovila između ostalih ekvatorijalnih otoka tijekom tog razdoblja. Itascatown je bio niz od pola tuceta malih drvenih građevina i šatora u blizini plaže na zapadnoj strani otoka. Mladi kolonisti dobili su velike zalihe konzervirane hrane, vode i drugih potrepština, uključujući hladnjak na benzin, radio opremu, medicinske setove i (karakteristično za to doba) ogromne količine cigareta. Ribarstvo je pružalo raznolikost u njihovoj prehrani. Većina pothvata kolonista uključivala je promatranje vremena svakih sat vremena i izgradnju rudimentarne infrastrukture na otoku, uključujući čišćenje sletne piste za avione. Tijekom tog razdoblja, otok je bio po havajskom vremenu, koje je tada bilo 10,5. sati iza UTC-a. Slični projekti kolonizacije započete su na obližnjim otocima Baker i Jarvis, kao i na otocima Kanton i Enderburyju na otočju Phoenix, koji su kasnije postali dio Kiribatija. Prema popisu stanovništva SAD-a iz 1940., otok Howland imao je četiri stanovnika 1. travnja 1940.
Kamakaiwi Field
desno|mini|300px|Planirana ruta leta Amelije Earhart preko Pacifika Sredinom 1930-ih očišćeno je tlo za osnovno područje za slijetanje zrakoplova u iščekivanju da bi otok mogao postati međuslijetanje za komercijalne transpacifičke zračne rute, a također i za daljnje američke teritorijalne pretenzije u regiji protiv suparničkih pretenzija iz Velike Britanije. Otok Howland određen je kao planirana stanica za dopunjavanje goriva za američku pilotkinju Ameliju Earhart i navigatora Freda Noonana na njihovom letu oko svijeta 1937. godine. Sredstva Uprave za napredak radova (, WPA) korištena su od strane Ureda za zračnu trgovinu za izgradnju triju stupnjevanih, neasfaltiranih pista namijenjenih za smještaj Earhartovog dvomotornog Lockheed Modela 10 Electra.
Objekt je nazvan Kamakaiwi Field po Jamesu Kamakaiwiju, mladom Havajcu koji je stigao s prvom skupinom od četiri kolonista. Izabran je za vođu skupine i proveo je više od tri godine na Howlandu, daleko duže od prosječnog regruta. Također se naziva WPA Howland Airport (WPA je pridonio s oko 20 posto od 12 000 dolara troškova).
mini|lijevo|260px|Amelia Earhart i Fred Noonan