Nacionalna velika loža Francuske (fra. Grande Loge nationale française), skraćeno GLNF,Grande Loge Nationale Française, glnf.fr je regularna i druga najbrojnija slobodnozidarska velika loža u Francuskoj.
Osnovana je 1913. godine pod izvornim nazivom Nezavisna i regularna velika loža za Francusku i njezine kolonije (Grande Loge nationale indépendante et régulière pour la France et ses colonies). Iste je godine priznata od strane Ujedinjene velike lože Engleske kao dio regularnog slobodgno zidarstva, čija su načela regularnosti formalno proglasila 1929. godine.
Kao i sve druge francuske obedijencije, Nacionalna velika loža Francuske je bila zabranjena tijekom Drugoga svjetskog rata, a nakon njegova završetka, 1948. godine, preuzima svoj današnji naziv. U razdoblju 1960-ih godina doživljava značajan razvoj, prateći opći rast slobodnog zidarstva u Francuskoj. Od 1985. godine Nacionalna velika loža Francuske ulazi u fazu naglog rasta i širenja, ali s time dolaze i poteškoće u upravljanju i funkcioniranju, što će kulminirati teškom institucionalnom krizom 2011. godine. Kriza je dovela do odcjepljenja dijela članstva i privremene suspenzije priznanja od strane Ujedinjene velike lože Engleske, što je predstavljalo najdublji potres u povijesti velike lože.
Danas je Nacionalna velika loža Francuske prepoznata kao jedina regularna velika loža u Francuskoj priznata od Ujedinjene velike lože Engleske, te predstavlja glavnog nositelja tradicionalnog i teističkog slobodnog zidarstva u francuskom kontekstu.
Članovi koji su napustili ovu veliku ložu osnivali su Veliku tradicionalnu i simboličku ložu "Opera" (1958.) i Veliku ložu francuskog masonskog saveza (2012.).
Povijest Pozadina osnivanja Osnutak Nacionalne velike lože Francuske proizlazi iz odluke donesene 1877. godine unutar Velikog orijenta Francuske, tada najvažnije velike lože u Francuskoj, u kontekstu spora oko pojma Velikog arhitekta Svemira.
U razdoblju uspostave Treće Republike, Katolička Crkva se, bojeći se gubitka statusa državne religije, snažno uključila u politička pitanja, istodobno osuđujući i Republiku i slobodno zidarstvo. Taj je sukob preoblikovao ideološku strukturu francuskih loža: prakticirajući katolici i rojalisti postupno su se povukli iz slobodnog zidarstva, dok su preostale lože postale pretežno republikanske i antiklerikalne.
U tom je ozračju konvent Velikog orijenta Francuske 1877. godine odlučio iz svojih konstitucija izbrisati obvezu vjerovanja u Boga i ukloniti sve reference na Velikog arhitekta Svemira iz rituala, uključujući i njihovo spominjanje pri otvaranju rada lože. Svaka je loža od tada imala slobodu odlučiti hoće li ili neće uključivati tu formulaciju u svoj rad.
Ova je odluka, kao i javno povezivanje Velikog orijenta s republikanskim režimom, izazvala negodovanje brojnih loža u Francuskoj, ali i oštru reakciju Ujedinjene velike lože Engleske (UGLE) te većine drugih velikih loža u svijetu, osobito u zemljama Britanskog Carstva. Unatoč tome, političko zbližavanje Francuske i Velike Britanije u desetljećima koja su prethodila Prvome svjetskom ratu, osobito kroz politiku Entente cordiale, omogućilo je privremeno održavanje prijateljskih odnosa, što se očitovalo i u osnivanjem londonskih loža "La France" i "L'Entente Cordiale" pod okriljem Ujedinjene velike lože Engleske.
Unutar samog Velikog orijenta Francuske, dio članova, među kojima Édouard de Ribaucourt, počeo je izražavati neslaganje s antiklerikalnim smjerom velike lože, dok su se drugi protivili njezinoj centraliziranoj i autoritarnoj strukturi. Godine 1911. Ribaucourt je u Parizu ponovno aktivirao Ložu "Središte prijatelja" (Loge Le Centre des Amis), za koju je od Velikog orijenta dobio povelju kojom je dopušteno raditi prema Ispravljenom škotskom obredu i zadržati prizivanje Velikog arhitekta Svemira tijekom rituala. Međutim, 1913. godine Veliki orijent mu je naložio uporabu nove inačice rituala u kojoj su sve poveznice na Velikog arhitekta bile uklonjene. Nakon dugotrajnih i bezuspješnih pregovora, odluka o razdruživanju bila je neizbježna — što će dovesti do nastanka Nacionalne velike lože Francuske kao velike lože vjerne regularnom, teističkom slobodnom zidarstvu.
Počeci mini|desno|200px|Édouard de Ribaucourt (1865. – 1936.), akademik, filozof, liječnik, nositelj nekoliko doktorata i profesor na Sorbonni, bio je prvi veliki majstor današnje Nacionalne velike lože Francuske, od 1913. i 1919. Dana 5. listopada 1913. Loža "Središte prijatelja" proglasila se Neovisnom i regularnom velikom ložom za Francusku i njezine kolonije (Grande Loge nationale indépendante et régulière pour la France et ses colonies). Time je formalno utemeljena velika loža koja će kasnije postati poznata kao Nacionalna velika loža Francuske. Ubrzo nakon toga, 29. listopada 1913., Loža "Engleskinja 204" (Loge L’Anglaise 204) iz Bordeauxa izrazila je želju za pridruživanjem novoj velikoj loži. Samo nekoliko tjedana kasnije, 3. prosinca 1913., tijekom redovite sjednice Ujedinjene velike lože Engleske u Londonu, objavljena je službena odluka o priznanju nove francuske velike lože. Dan poslije, 4. prosinca 1913., "Engleskinja 204" i formalno se pridružila Velikoj nezavisnoj i regularnoj loži za Francusku i njezine kolonije, čime je potvrđen međunarodni legitimitet i kontinuitet regularnog francuskog slobodnog zidarstva.
Godine 1948., velika loža je promijenila naziv u današnji – Nacionalna velika loža Francuske (Grande Loge Nationale Française). Unatoč toj promjeni, Nacionalna velika loža Francuske je sve do 1960-ih godina ostala relativno mala i marginalna organizacija, sastavljena ponajprije od anglofonih slobodnih zidara koji su živjeli u Francuskoj, ali će se kasnije razviti u najveću i jedinu regularno priznatu slobodnozidarsku veliku ložu u Francuskoj.
Razdoblje rasta i afirmacije: 1964. – 1985. Pravi uspon Nacionalne velike lože Francuske započinje 1965. godine, nakon značajnih previranja unutar Velike lože Francuske. Naime, 1964. godine unutar Velike lože Francuske dolazi do velike podjele uzrokovane sporazumom o savezništvu s Velikim orijentom Francuske, što je izazvalo nezadovoljstvo dijela članstva koji je želio zadržati tradicionalni karakter slobodnog zidarstva. Tijekom te krize, nekoliko stotina slobodnih zidara, među kojima i dvadesetak članova Lože "Engleskinja 204", koja je prethodno bila prešla u Veliku ložu Francuske, odlučilo je napustiti Veliku ložu Francuske i pridružiti se Nacionalnoj velikoj loži Francuske. Taj je prijelaz omogućio značajan rast nove velike lože, koja je premašila 4.000 članova, uvela rad po Drevnom i prihvaćenom škotskom obredu te osnovala brojne lože s pretežno frankofonim članstvom.
Istodobno, povijest francuskog slobodnog zidarstva pokazuje i obrnut proces – pojavu manjih skupina slobodnih zidara koje, u želji za većom autonomijom ili drugačijim duhovnim i ritualnim pristupom, napuštaju postojeće velike lože kako bi osnovale nove. Primjeri takvih odvajanja uključuju osnivanje Velike tradicionalne i simboličke lože "Opera" 1958. godine, obnovu Treće pokrajine Striktne templarske opservancije 1995. godine, osnivanje Velikog priorata Galije 2000. godine, te stvaranje Velike lože redovitih slobodnih i prihvaćenih slobodnih zidara (Grande Loge des Maçons réguliers francs et acceptés) 2005. godine.
Razdoblje snažnog rasta: 1985. – 2008. Do kraja 1960-ih godina, Nacionalna velika loža Francuske bila je u Francuskoj malobrojna i diskretna velika loža, s manje od 4.000 članova, iako je zastupala regularni ustroj koji čini većinu svjetskog slobodnog zidarstva. Od 1970-ih nadalje, Nacionalna velika loža Francuske je doživjela iznimno snažan razvoj, postupno postavši drugom najvećom velikom ložom u Francuskoj, odmah iza Velikog orijenta Francuske. Broj njezinih članova porastao je s približno 6.000 početkom 1970-ih, na 35.000 oko 2000. godine, te na 44.000 članova okupljenih u više od 1.400 loža do 2011. godine. Tadašnji veliki majstor isticao je ambiciozan cilj dosezanja 50.000 članova do 2012. godine.
Tako nagla ekspanzija potaknula je brojne rasprave i sumnje, kako unutar same velike lože, tako i među njezinim kritičarima. Pokazalo se da je rast dijelom posljedica vrlo aktivne politike regrutiranja, osobito u pokrajinama na jugu Francuske. Pojedini su novinari i istražitelji optuživali Nacionalnu veliku ložu Francuske za prekomjerni pragmatizam i poslovne interese, tvrdeći da su u nekim slučajevima gospodarski i društveni motivi prevladali nad inicijacijskim i duhovnim načelima slobodnog zidarstva.
Krajem 1990-ih godina izbilo je nekoliko afera i skandala u pojedinim pokrajinama, što je narušilo ugled organizacije. Vodstvo Nacionalne velike lože Francuske tada je poduzelo unutarnje reforme, tvrdeći da je provelo temeljito "čišćenje" i vratilo fokus na duhovni i etički aspekt slobodnog zidarstva, uz striktno poštivanje tradicionalne zabrane rasprava o politici i religiji u loži.
Razdoblje krize: 2008. – 2012. mini|desno|200px|François Stifani (r. 1947.), odvjetnik, bio je veliki majstor Nacionalne velike lože Francuske u doba najveće krize, između 2007. i 2012. Godine 2008. u Nacionalnoj velikoj loži Francuske izbila je duboka institucionalna kriza, usmjerena ponajprije na način upravljanja i tumačenje velikog majstorstva od strane tadašnjeg velikog majstora Françoisa Stifanija. Kriza je obuhvatila i način odnosa s političkim krugovima, što je izazvalo zabrinutost zbog narušavanja tradicionalne neovisnosti slobodnog zidarstva.
U prosincu 2009., više pokrajinskih dužnosnika Nacionalne velike lože Francuske javno je izrazilo nezadovoljstvo zbog nekoliko spornih odluka: produljenja mandata velikog majstora s tri na pet godina bez konzultacija, kupnje brojnih nekretnina i pokretne imovine te neprimjerene vanjske komunikacije. Umjesto dijaloga, vodstvo je reagiralo disciplinarnim mjerama protiv kritičara, čime je postalo očito autoritarno upravljanje i nedostatak demokratskih mehanizama, budući da je veliki majstor sam imenovao članove "Suverenog velikog odbora", tijela koje ga je formalno biralo ili potvrđivalo. Sve je to dovelo do dubokog nezadovoljstva u brojnim ložama i rastućeg nepovjerenja u vrh velike lože. Situacija se dodatno zakomplicirala kada je François Stifani podnio ostavku na funkciju predsjednika udruge, ali zadržao položaj velikog majstor, što je izazvalo pravnu blokadu u funkcioniranju organizacije. Spor je završio na sudu, a sudske odluke naložile su imenovanje privremenog upravitelja u siječnju 2011. godine, zaduženog za vođenje tekućih poslova i pripremu nove skupštine članova.
Medijska eksponiranost krize brzo je uzdrmala međunarodni ugled Nacionalne velike lože Francuske. U svibnju 2011. pet europskih regularnih velikih loža (Ujedinjene velike lože Njemačke, Velika loža Austrije, Regularna velika loža Belgije, Velika loža Luksemburga i Velika loža "Alpina" Švicarske) suspendirale su odnose s Nacionalnom velikom ložom Francuske. U srpnju 2011., i Ujedinjena velika loža Engleske, dotad njezina najvažnija saveznica i pokroviteljica, objavila je suspenciju odnosa, a 12. rujna 2012. i službeno povukla priznanje Nacionalnoj velikoj loži Francuske. Naposljetku, 10. lipnja 2012., pet gore spomenutih europskih velikih loža potpisalo je zajedničku izjavu u Baselu, kojom su trajnom važnošću povukle svoje priznanje Nacionalnoj velikoj loži Francuske, proglasivši je "definitivno lišenom svake slobodnozidarske ili institucionalne legitimnosti". Od tada su svoje prijateljske odnose usmjerile prema drugim francuskim velikim ložama, ponajprije Velikoj loži Francuske i novonastaloj Velikoj loži francuskog masonskog saveza.
Kriza je imala teške posljedice: broj članova Nacionalne velike lože Francuske pao je s 43.500 u 1635 loža u 2010. na samo 26.200 u ožujku 2013., a dio članstva nezadovoljnog upravljanjem i smjerom organizacije osnovao je novu veliku ložu – Veliku ložu francuskog masonskog saveza.
Razdoblje obnove i konsolidacije: od 2012.