Velika loža Austrije starih, slobodnih i prihvaćenih zidara (njem. Großloge von Österreich der Alten, Freien und Angenommenen Maurer), najčešće Velika loža Austrije (Großloge von Österreich), skraćeno GLvÖ, je regularna, najstarija i najbrojnija slobodnozidarska velika loža u Austriji. Osnovana je 1918. godine kao Velika loža Beča uz pomoć Velike simboličke lože Ugarske.
Današnji oblik Velike lože Austrije uspostavljen je nakon Drugog svjetskog rata 1945. godine, no korijeni austrijskog slobodnog zidarstva sežu u 18. stoljeće, kada su prve lože djelovale u sklopu Habsburške Monarhije. Tijekom povijesti austrijsko je slobodno zidarstvo prolazilo kroz razdoblja zabrana i progona, osobito u vrijeme nacističke okupacije (1938. – 1945.), ali je nakon obnove države ponovno steklo ugled i međunarodno priznanje.
Velika loža je imala značajnu ulogu u obnovi slobodnog zidarstva u srednjoj i jugoistočnoj Europi nakon 1990. godine, podupirući osnivanje velikih loža u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj i drugim državama.
Povijest Velika loža Beča: 1918. – 1938. Prve lože austrijskih slobodnih zidara, nakon zabrane njihovog rada u Austrijskom Carstvu 1794. godine, osnivane su u ugarskom dijelu carstva tek poslije 1867. godine i tadašnje podjele carstva u dvojnu monarhiju. Prvi svjetski rat i raspad Austro-Ugarske temeljito su promijenili položaj slobodnog zidarstva u Srednjoj Europi. Već mjesec dana nakon kapitulacije, 8. prosinca 1918. godine, u Beču je osnovana Velika loža Beča (Großloge von Wien). Taj je proces bio iznimno brz jer je četrnaest graničnih loža, s oko tisuću članova, odmah moglo biti premješteno iz Ugarske u Austriju, uz suglasnost tadašnje Velike simboličke lože Ugarske. Potonja je ubrzo nakon toga bila zabranjena, najprije pod lijevom revolucijskom vlašću, a zatim i pod desničarskim režimom Miklósa Horthyja, te je zabrana ostala na snazi sve do političkih promjena 1989. godine.
Početkom 1919. godine za velikog majstora nove Velike lože izabran je Richard Schlesinger, bečki odvjetnik koji je uvelike pridonio brzom razvoju austrijskog slobodnog zidarstva. Pod njegovim vodstvom broj članova porastao je s oko tisuću na gotovo dvije tisuće slobodnih zidara okupljenih u 24 lože. Nova Velika loža i njezini članovi bili su aktivni u društvenim reformama i humanitarnom radu, naglašavajući socijalnu i moralnu obnovu društva nakon ratnih razaranja. Za razliku od tadašnjeg njemačkog slobodnog zidarstva, Velika loža Beča zauzela je jasno pacifističko stajalište prema državama pobjednicama Prvog svjetskog rata, unatoč nejednakim uvjetima mirovnih ugovora. Takav pristup doveo je do napetosti i prekida odnosa s većinom njemačkih velikih loža, ali je Austrija istodobno učvrstila svoje međunarodne veze. Tijekom narednih godina priznalo ju je 63 velike lože diljem svijeta, među njima i Ujedinjena velika loža Engleske, koja je priznanje službeno dodijelila 1930. godine.
Zanimljiv povijesni podatak predstavlja i osnivanje austrijske lože u Šangaju, Kina, 1933. godine, koju su osnovali austrijski iseljenici i koja je djelovala pod okriljem bečke Velike lože.
Početkom tridesetih godina 20. stoljeća, austrijsko je slobodno zidarstvo doživjelo vrhunac svojega djelovanja u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Međutim, političke promjene ubrzo su dovele do postupnog slabljenja i ograničavanja njegova utjecaja. Nakon državnog udara kojim je Engelbert Dollfuß 1933. godine uspostavio klerikalno-fašističku diktaturu, režim nije, za razliku od većine drugih autoritarnih vlada u Europi, službeno zabranio slobodno zidarstvo, ali ga je sustavno progonio i potiskivao. Državni službenici i svi koji su ovisili o državnim institucijama bili su prisiljeni napustiti lože, a mnogi su slobodni zidari pretrpjeli političke i profesionalne posljedice. Iako je Velika loža Beča uspjela formalno opstati, broj članova drastično se smanjio, što je uzrokovalo zatvaranje niza loža, osobito onih izvan glavnog grada Beča.
Nakon što je Hitlerova Njemačka postupno pojačavala pritisak na Austriju, njemačke su trupe u ožujku 1938. godine izvršile Anschluss, čime je austrijska država prestala postojati, a s njom i njezine slobodnozidarske institucije. U samo nekoliko dana austrijsko je slobodno zidarstvo potpuno uništeno. Velika loža Beča i sve njezine lože bile su zatvorene, njihova imovina i arhivi opljačkani ili zaplijenjeni, a mnogi članovi uhapšeni i deportirani. Veliki majstor Richard Schlesinger, teško bolestan u trenutku okupacije, umro je 5. lipnja 1938. godine u pritvoru Gestapoa. Ukupno je 692 austrijska slobodna zidara postalo žrtvama nacističkog terora, mnogi su bili prisiljeni emigrirati, dok je više od stotinu njih ubijeno do 1945. godine.
Velika loža Beča za Austriju: 1945. – 1955. Iako su okolnosti za slobodno zidarstvo nakon završetka Drugog svjetskog rata i ponovnog uspostavljanja austrijske države bile znatno teže nego 1918., proces obnove započeo je iznenađujuće brzo. Samo tri mjeseca nakon kapitulacije Njemačke, bivši zamjenik velikog majstora Karl Doppler, poznati bečki kirurg, pozvao je 28. srpnja 1945. na prvi sastanak preživjelih slobodnih zidara. Od nekadašnjih stotina članova, odazvalo se njih 48, mnogi su bili ubijeni, umrli u logorima, nestali ili prognani.
Bratstvo se od tada počelo redovito okupljati, a već 4. kolovoza 1945. prisutni su neformalno izabrali Karla Dopplera za velikog majstora, iako Velika loža još nije imala pravni status. Za službenu obnovu bilo je potrebno odobrenje austrijskih vlasti i sovjetske okupacijske uprave, što je izdano 16. listopada 1945. Tada je i službeno obnovljen rad Velike lože Beča pod nazivom "Velika loža Beča za Austriju" (Großloge von Wien für Österreich). Kao privremeni okvir za ponovno okupljanje starih članova osnovana je Saborna loža "Obnovljeno čovječanstvo" (Sammelloge 'Humanitas Renata'''), koja je tijekom sljedeće godine evoluirala u više pojedinačnih loža. Istodobno se, neovisno o bečkoj inicijativi, u Klagenfurtu obnovila Loža "Paracelsus", pri čemu dvije skupine nisu znale jedna za drugu, jer su putovanja i komunikacija između okupacijskih zona u prvim mjesecima nakon rata bili gotovo nemogući.
Jedan od prvih zadataka novoosnovanog vodstva bio je spriječiti povratak kompromitiranih članova koji su tijekom rata podržavali nacistički režim. Stoga je donesena odluka o trajnoj zabrani prijema bivših članova NSDAP-a i njezinih pratećih organizacija u redove austrijskog slobodnog zidarstva.
Nakon iznenadne smrti Karla Dopplera 1947. godine, na čelo austrijskog slobodnog zidarstva došao je Bernhard Scheichelbauer, koji je izabran za velikog majstora 1948. i tri puta ponovno potvrđen na toj dužnosti, vodeći Veliku ložu tijekom više od dvanaest godina. Njegovo je razdoblje obilježeno stabilizacijom, obnovom i međunarodnim jačanjem austrijskog slobodnog zidarstva. Pod Scheichelbauerovim vodstvom, Velika loža Austrije započela je sustavan uspon, a 1952. godine postigla je ponovno priznanje Ujedinjene velike lože Engleske, što je formalno definirano kao obnova odnosa prekinutih 1938. godine. Naglašavanjem kontinuiteta između prijeratne i obnovljene velike lože, austrijsko je slobodno zidarstvo odmah vraćeno u punopravno članstvo svjetske zajednice regularnih velikih loža. Konačno, 1955. godine, povlačenjem savezničkih okupacijskih snaga i obnovom austrijskog suvereniteta, Velika loža Beča za Austriju promijenila je naziv u "Velika loža Austrije" (Großloge von Österreich).
Djelovanje u suverenoj Austriji mini|desno|325px|Dvorac Rosenau (Schloss Rosenau), u kojem je smješten austrijski Muzej slobodnog zidarstva. mini|desno|250px|Oznaka iznad ulaznih vrata sjedišta Velike lože, u bečkoj ulici Rauhensteingasse.
U desetljećima nakon obnove austrijskog suvereniteta, slobodnozidarski život u zemlji razvio se snažnije nego u bilo kojem razdoblju nakon 18. stoljeća. U početku koncentrirana u Beču, djelatnost Velike lože Austrije postupno se proširila i na ostale savezne pokrajine. Od završetka rata gotovo svake godine osnovana je nova loža, a broj članova stalno je rastao.
Tijekom sedamdesetih godina 20. stoljeća, austrijsko je slobodno zidarstvo odigralo važnu ulogu u dijalogu s Katoličkom crkvom, osobito kroz dugotrajne razgovore između Velike lože Austrije i bečkog kardinala Franza Königa. Cilj tog dijaloga bio je smanjenje napetosti i uspostava međusobnog razumijevanja između Crkve i slobodnog zidarstva. Iako nije došlo do potpunog pomirenja, postignuti su značajni pomaci, osobito u okviru tzv. "Lichtenauerove izjave" iz 1970. godine, koja je imala odjek i izvan austrijskih granica. U samoj Austriji postignut je odnos uzajamne tolerancije, često opisan kao "srdačna neprimijećenost".
Godine 1975. Velika loža Austrije otvorila je Muzej slobodnog zidarstva u dvorcu Rosenau u Donjoj Austriji. Ovaj projekt započeo je slučajnim otkrićem starog ložinskog hrama tijekom obnove dvorca u blizini Zwettla. Istraživanja su pokazala da je riječ o dvjesto godina starom hramu, koji je nakon zabrane slobodnog zidarstva krajem 18. stoljeća preuređen i potom zaboravljen. Danas se smatra najstarijim očuvanim ložinskim hramom u njemačkom govornom području i jednim od najstarijih uopće u Europi.
Na unutarnjem planu, Velika loža Austrije nastavila je s jačanjem svojih institucionalnih temelja. Među važnim koracima ističe se preseljenje u novo sjedište u bečkoj ulici Rauhensteingasse, kao i povrat vrijedne knjižnice koju su nacisti zaplijenili tijekom Drugog svjetskog rata. Naknadno su vraćeni i manji dijelovi arhivske građe, dok se značajan dio arhiva i dalje nalazi u Moskvi i Poljskoj, gdje još čeka repatrijaciju.
Na međunarodnom planu, austrijsko je slobodno zidarstvo steklo veliko priznanje nakon pada komunističkih režima u istočnoj Europi 1989./1990. godine, kada je aktivno sudjelovalo u obnovi slobodnozidarskih struktura u bivšim krunskim zemljama. Tako su utemeljene Simbolička velika loža Mađarske 1989. i Velika loža Čehoslovačke (današnja Velika loža Češke) 1990. godine kao i Velika loža Slovačke 2009. godine. Raspadom Jugoslavije osnivane su deputacijske lože s ciljem obnavljanja slobodnog zidarstva u novim državama što je kasnije dovelo do utemeljena Velike lože Hrvatske (1997.), Velike lože Slovenije (1999.), Velike lože Bosne i Hercegovine (2005.). Isto tako utemeljena je i Velika loža Ukrajine 2005. godine u suradnji s Nacionalnom velikom ložom Francuske.
Ustroj Sjedište Velike lože Austrije je u Beču.
Velika loža Austrije u Zwettlu, Donja Austrija, ima i Muzej austrijskog slobodnog zidarstva (Österreichisches Freimaurer-Museum).
Lože
Pod Velikom ložom Austrije u 2024. godini ima više od 3.800 članova u 80 loža od kojih se 54 nalazi u Beču a preostalih 26 u ostalih osam saveznih država, i to šest u Grazu, četiri u Klagenfurtu, po tri u Innsbrucku i Salzburgu, po dvije u Linzu i Sankt Pöltenu, te po jedna u Villachu, Kremsu na Dunavu, Mödlingu, Gmundenu, Rušti i za Vorarlberg.
Među ložama koje rade pod okriljem Velike lože Austrije su i: Loža "Quatuor Coronati" (Loge Quatuor Coronati), Beč – ova istraživačka loža nosi naziv po najstarijoj istraživačkoj Loži "Quatuor Coronati" br. 2076, osnovanoj 1886. godine pod zaštitom Ujedinjene velike lože Engleske (UGLE). Loža "Europa u nove svjetove" (Loge Europa zu Neuen Welten), Beč – nosi naziv po kontinentu Europa i dio je lanca istoimenih loža koje rade pod okriljem regularnih velikih loža u Europi. Loža "Sedam mudraca" (Loge Zu den Sieben Weisen), Linz – nosi naziv po linškoj loži utemeljenoj 1783. godine. Loža "Tri planine" (Loge Zu den drei Bergen), Innsbruck – nosi naziv po innsbruškoj loži utemeljenoj 1777. godine. Loža "Svjetlost Salzkammerguta" (Loge Zum Licht im Salzkammergut), Gmunden – nosi naziv po regiji Salzkammergut. Loža "Tamino" (Loge Tamino), Salzburg – nosi naziv po princu Timinu, liku iz Mozartove opere Čarobna frula.