desno|mini|340px|Karta Iranskog nuklearnog programa Iranski nuklearni program pokrenut je 1950-ih godina u suradnji s SAD-om, čija je suradnja trajala sve do 1979. godine odnosno iranske revolucije, kada su Amerikanci zajedno s pojedinim europskim državama prekinuli suradnju s Iranom. Neposredno nakon revolucije i tijekom rata protiv Iraka program je privremeno obustavljen, no ponovno je obnovljen sredinom 1990-ih kada je s Rusijom potpisan sporazum o završetku gradnje nuklearnog reaktora Bušeher. Znatno proširenje iranskog nuklearnog programa počinje nakon 2000. godine, te se u međuvremenu grade postrojenja za tešku vodu i obogaćivanje uranija, te se otvaraju istraživački centri i rudnici uranija na jugu zemlje.Haidar, J.I., 2015."Sanctions and Exports Deflection: Evidence from Iran," Paris School of Economics, University of Paris 1 Pantheon Sorbonne, Mimeo
Službeni Teheran tvrdi kako se njegov nuklearni program razvija u mirnodopske svrhe; navodi se golema potražnja za električnom enegerijom koja raste 6% godišnje, zbog čega se rješenje među ostalim vidi u gradnji nuklearnih elektrana. Ipak, godine 2002. nastupa kriza kada su SAD i neke europske zemlje prijavile Iran vijeću sigurnosti UN-a zbog straha da Iran kani nabaviti nuklearno oružje.
Uvod
Iranski nuklearni program započet je još u 1950-ima kako bi se razvila nuklearna tehnologija. Nakon Islamske revolucije 1979. program je privremeno prekinut, ali je ponovno započet pred kraj 20. stoljeća. Prema Iranskoj vladi, svrha programa je u mirne svrhe, kako bi se postavili nuklearni generatori koji trebali proizvoditi 6.000 MW električne struje do 2010. što bi pomoglo ekonomiji te države. Do 2007. godine, otvorena su nuklearna postrojenja u sljedećim gradovima: Anarak, Arak, Ardakan, Bonab, Bušeher, Čalus, Darkovin, Isfahan, Karadž, Laškar Abad, Lavizan, Natanz, Parčin, Sagad, Jazd, te nuklearni centar za istraživanje u glavnom gradu Teheranu.
Iran je također još 1970. potpisao sporazum o neširenju nuklearnog oružja.Tekst nuklearnog dogovora o nenaoružanju Od 1992., Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) dobila je dopuštenje da provjerava postrojenja te države. Ipak, neki su skeptični zbog tvrdnje da koristi nuklearni program za opskrbu energijom pošto je četvrta najbogatija država naftom i plinom.
Kontroverzne izjave Ahmadinežada desno|mini|200px|Iranski predsjednik Mahmud Ahmadinežad je više puta ponovio da Iran ima pravo na nuklearnu energiju
Iranski predsjednik Mahmud Ahmadinežad pokrenuo je zabrinutost Svijeta svojim oštrim stavovima o državi Izrael. Krajem 2005. mediji su objavili kako je Ahmadinežad izjavio da je „Holokaust Židova u 2. svjetskom ratu samo mit“CNN - Iranian leader: Holocaust a 'myth' CNN te da bi „Židovima trebalo dati državu u Europi, SAD-u, Kanadi ili Aljaski“, a još je ranije u listopadu objavljena je njegova izjava kako bi „Izrael trebalo izbrisati s karte Svijeta“, što je izazvalo osude i kritike diljem svijeta, od SAD-a do EU-a. Bijela kuća je potom izrazila zabrinutost oko toga želi li Iran nabaviti nuklearno oružje zbog takvih radikalnih stavova i upotrijebiti ga protiv Izraela. Ipak, Iran je kasnije izjavio da je govor Ahmadinežada krivo preveden, naime da je izjavio da će „cionistički režim nestati s vremenom“, a ne sama država Izrael."Wiped of the Map" - the rumor of the CenturyAnti-Israel remarks 'misunderstood,' says Iranian officialCBC
UN-ovo vijeće sigurnosti, sa svih 15 država članica, je 28. listopada 2005. izdalo izjavu kojom osuđuje takve stavove: „Vijeće sigurnosti osuđuje primjedbe o Izraelu izjavljene od gospodina Mahmouda Ahmadinežada, predsjednika Islamske republike Irana“.UN raps Iran's anti-Israel rant Dodatne kontroverze izazvala je „Međunarodna konferencija o preispitivanju svjetske vizije holokausta“ koja je 11. prosinca 2006. održana u Teheranu, a koja je pokrenula raspravu o razmjerima holokausta i broja preminulih Židova tijekom Drugog svjetskog rata. Na konferenciji su prisustvovali i razni kontroverzni povjesničari kao Robert Faurisson i Fredrick Töben, te David Duke."Holocaust deniers spread fiction in Iran. A gathering of ignorance disgraces its host nation" , Times-Herald Record, December 14, 2006.
Konferencija je naišla na osude diljem Svijeta: Vatikan ju je osudio, Bijela kuća ju je nazvala „sramotom za cijeli civilizirani Svijet“ a Tony Blair ju je opisao kao „šokantnu i van pameti“.Guttenplan DD. "Wake up to reality" , The Guardian, December 15, 2006.
Uz to Iran je 27. srpnja 2004. otvorio pečate agencije IAEA na centrifuge uranija, te obnovio povećanje centrifuga kod Natanza, što je izazvalo osude diljem zapadnog svijeta, a uz pomoć satelitskih snimaka otkriveni su i tajni pogoni za nuklearnu energiju koji nisu prijavljeni agenciji IAEA.U.S. has photos of secret Iran nuclear sites
Rok Iranu i reakcije na nuklearni program
11. travnja 2006. Iranski predsjednik Ahmadinežad je izjavio da je njegova zemlja „uspješno obogatila uranij“ i da se „Iran pridružio grupi zemalja sa nuklearnom tehnologijom“. Uranij je obogaćen na 3.5 % i mogao se iskoristiti za nuklearni reaktor, dok bi za nuklearnu bombu trebalo obogaćenje od 90 %.
5. lipnja 2006. 6 država članica Vijeća sigurnosti UN-a, Rusija, Kina, SAD, Francuska, Velika Britanija i Njemačka, su ponudili Iranu niz prijedloga za pomoć u energiji u zamjenu za prestanak obogaćivanja urana. 31. srpnja Iran je dobio rok od UN-a zaustaviti svoj program do 31. kolovoza 2006. U protivnom će snositi „diplomatske i ekonomske sankcije“. Kina i Rusija dugo su se protivile oštrijem djelovanju protiv Irana, ali su na kraju ipak prihvatili rezoluciju.
Rok je prošao, a Iran nije zaustavio rad na nuklearnim reaktorima, ponoviviši još jednom da „nije prijetnja nikome, čak ni Izraelu“. Američki predsjednik George W. Bush je na to izjavio da „Iran mora snositi posljedice“ i da je vrijeme za sankcije. No Rusija i Kina su se protivli toj odluci, a EU je još jednom produljio rok Iranu kako bi se našlo diplomatsko rješenje. Kofi Annan je 3. rujna doputovao u Teheran kako bi pokušao postići konkretne dogovore, no dobio je samo doznaku da je Iran spreman na pregovore.
SAD i Izrael se su najviše usprotivili nuklearnom programu. 14. studenog 2006. Benjamin Netanyahu, vođa izraelske stranke Likud, upozorio je na opasnost od nuklearne bombe u rukama Irana koji planira novi Holokaust: „Godina je 1938. a Iran je Njemačka“ i „Iran je u utrci za nabavaljanje atomskih bombi. Moramo ga zaustaviti“. Sunday Times je 2007. čak objavio članak u kojem piše da Izrael planira bombardirati Iranska nuklearna postrojenja, slično kao što je to napravio s Operacijom Opera u Iraku.
Američki predsjednik George W. Bush išao je i korak dalje i upozorio na Treći svjetski rat u slučaju da Iran nabavi nuklearno oružja: „Imamo jednog iranskog lidera koji je rekao kako želi uništiti Izrael. Zato sam rekao svjetskim liderima: 'Ako želite izbjeći treći svjetski rat, morat ćete ih spriječiti da dođu do neophodnih znanja za proizvodnju nuklearnog oružja“.Bush najavio 'treći svjetski rat'
Ahmadinežad je pak uzvratio da je Iran žrtva nuklearnog 'ugnjetavanja': „Iranski je narod budan i branit će sva svoja prava do kraja. Veliki iranski narod odupire se ugnjetačima i neće se povući ni za dlaku“.
Prvi krug sankcija Iranu
Iako su se Rusija i Kina dugo protivile, na kraju su ipak postigle dogovor sa SAD-om oko novije verzije rezolucije koja bi trebala kazniti Iran. Rezolucija 1737UN-ovog vijeća sigurnosti je jednoglasno prihvaćena 23. prosinca 2006.Security council imposes sanctions on Iran for failure to halt Uranium enrichment pod sponzorstvom Francuske, Njemačke i Velike Britanije. U toj rezoluciji nametnute su ograničene sankcije Iranu zbog toga što nije zaustavio nuklearni program nakon rezolucije 1696. Tom rezolucijom zabranjena je dostava nuklearne tehnologije i materijala Iranu te je zamrznula imovinu pojedinaca i poduzeća koja su povezana s nuklearnim programom. Sankcije će se skinuti kada Iran zaustavi „sumnjive aktivnosti“ na zadovoljstvo agencije IAEA.
Iran je osudio rezoluciju i kritizirao Vijeće Sigurnosti. Muhamed Ali Hoseini, predstavnik Irana, je izjavio da rezolucija „ne može utjecati ili ograničiti iranske mirne nuklearne aktivnosti, ali će diskreditirati odluke vijeća sigurnosti, čija se moć gubi“. Zbog toga što je rezolucija pod člankom 41 od 7. poglavlja zakona UN-a, ona se ne može izvršiti kroz vojnu intervenciju. SAD je zaprijetio Iranu i daljnim sankcijama ako ne zaustavi svoj program.
Drugi krug sankcija Iranu desno|mini|270px|Protuzračna obrana štiti nuklearni kompleks u Natanzu SAD se nakon prve rezolucije dogovorio sa stalnim članicama oko sinopsisa za novu rezoluciju. 24. ožujka 2007. Vijeće Sigurnosti UN-a jednoglasno je izglasalo nove sankcije protiv Irana, ponovno zbog nepoštivanja prethodnog zahtjeva za prekid obogaćivanja uranija. Rezolucijom 1747 uvodi se zabrana izvoza oružja iz Irana i zamrzava imovina 28 osoba i organizacija povezanih s iranskim nuklearnim i raketnim programom. Članice UN-a pozivaju se da ne izvoze oružje u Iran i ne daju toj zemlji financijsku pomoć i zajmove. Vojna intervencija je opet isključena.
Iranski ministar vanjskih poslova Manoučehr Motaki odbacio je rezoluciju 1747 te je iskoristio svoje pravo glasa u Vijeću: „Ovo je četvrti put u godinu dana da na temelju neopravdane odluke koju su pripremili neki stalni članovi, Vijeće Sigurnosti donosi nezakonitu, neutemeljenu i nepotrebnu odluku protiv mirnodopskog nuklearnog programa Islamske Republike Irana koji nije nikakva prijetnja za međunarodnu sigurnost“.
Kouchnerove kontroverzne izjave o krizi
U rujnu 2007., francuski ministar vanjski poslova Bernard Kouchner iznenadio je javnost kada je izjavio da bi se svijet trebao pripremiti na rat s Iranom ako pregovori oko nuklearnog programa ne urode plodom: „Moramo se pripremiti na najgore, a najgore je rat“.Iran scorns French warning of war To je bio korak prema strožem pristupu Francuske nakon što je Nicolas Sarkozy postao predsjednik 2007. te se približio stavovima Washingtonu. Vlada je tiho kritizirala Kouchnera, koji je idući dan izjavio da su neki njegove riječi krivo protumačili te da još uvijek zagovara pregovore i mirno rješenje krize diplomacijom: „Najgora situacija bi bio rat. A da se izbjegne najgore, mora se pregovarati, pregovarati i pregovarati“.After talk of war, cooler words in France on Iran
Američke unilateralne sankcije Iranu 2007. lijevo|mini|250px|Vanjski ministri SAD-a, Britanije, Francuske, Rusije i Kine u Berlinu razgovaraju o Iranskom nuklearnom programu u ožujku 2006. 26. listopada 2007. Sjedinjene Države uvele su nove sankcije protiv Irana, koji su optužile da „podupire teroriste u Afganistanu, Iraku i na Bliskom istoku, izvozi balističke projektile i pokušava napraviti nuklearnu bombu“. Riječ je o najoštrijim američkim sankcijama protiv Teherana od 1979. godine, a usmjerene su protiv 22 agencije iranske vlade, više od 20 banaka te više pojedinaca. Glavna su meta sankcija Iranska revolucionarna garda te tvrtke u njezinu vlasništvu, uključujući tvornice automobila, građevinske tvrtke, novine i naftna polja.
Zajedno s državnim bankama Bank Melli, Bank Mellat i Bank Saderat, bit će odsječeni od američkog financijskog sustava. Sva njihova imovina koja bude otkrivena u SAD-u bit će zamrznuta, a Amerikancima i američkim tvrtkama poslovanje s njima bit će zabranjeno. Uz to, SAD upozorava i neameričke tvrtke da bi poslovanje s iranskim skupinama moglo rezultirati financijskim penalima pa analitičari već upozoravaju kako bi odsad, zbog činjenice da je Revolucionarna garda toliko isprepletena s iranskim biznisom, svako poslovanje s iranskim tvrtkama moglo postati preriskantno.Amerikanci uveli nove sankcije Iranu H-Alter
Iranska vlada oštro je prosvjedovala te je ubrzo uzvratila da je „neprijateljska politika SAD-a protiv iranskog naroda i legalnih organizacija u suprotnosti s međunarodnim pravom“.
Američko izvješće 2007.