Katolička župna crkva sv. Mihovila pripada među najvažnije zgrade u Varešu. Ta zgrada ima za sobom dug i zanimljiv razvoj. U njemu razlikujemo staru crkvu uz rječicu Stavnju, srednju crkvu, koja je ugrađena uz postojeću i napokon, novu crkvu. I ova, posljednja crkva doživjela je prije dvadesetak godina (od 1977. do 1981.) znatan preobražaj.
Povijest vareške katoličke župe
U godinama bosanske samostalnosti vjernike ovog kraja posluživali su franjevci sutješkog samostana. Postupalo se tada, kao i često kasnije, po sustavu tzv. kapelanija: iz svoga sjedišta u samostanu dolazio bi za to zaduženi svećenik na neko vrijeme da održi službu Božju i zadovolji druge vjerske potrebe, da bi se onda opet vraćao u samostan. Mjesta kamo je on najprije dolazio bila su, kako se čini, najprije Duboštica, a kasnije zaravanak iznad samog Vareša zvani Oglavić i drugo mjesto, na suprotnoj strani, u selu Diknićima. Na Oglaviću je bila crkva sv. Ilije; još u vrijeme između dvaju svjetskih ratova održavala se tamo na blagdan sv. Ilije sv. Misa na tada još zamjetljivim ruševinama crkve. Na Diknićima je postojala crkva sv. Ane.Josip Tokmačić je zabilježio i usmenu predaju o prisilnoj seobi rudara iz Duboštice u Vareš a tako i nekadašnje crkve na Oglaviću (gdje je veli bila čaršija) i Diknićima (on piše: Diknjići). O tome govori i H. Kreševljaković (nav. djelo 412). – Osobito je zanimljiva predaja da se još koncem 18. stoljeća u noći od Vel. četvrtka na Vel. petak održavala procesija s bakljama i fenjerima iz Diknića preko Vijenca na Oglavić (gdje su pjevali Tužaljke) i odatle u Vareš jutrom u 9 sati, gdje su započeli obrede. Isp. J. Tokmačić: nav. djelo, str. 415.
S vremenom su uza Stavnju izgradili brojne rudnike, pa onda i radničke kuće, da se oni, nakon mučnog rada, ne moraju penjati na brdo. Tako je onda bilo prikladno da se i svećenikovo sjedište i crkva smjesti u kotlini i da postane župom. Iako ne znamo kada se to točno dogodilo, vrlo je vjerojatno da je to bilo početkom 16. stoljeća.
Turske vlasti izlazile su rudarima i kovačima više u susret nego li ostaloj raji, jer im je njihova djelatnost bila potrebna i unosna.H. Kreševljaković: nav. djelo, str. 415.
Tijekom vremena župa je naizmjenično rasla i smanjivala se. Nekoć su predjeli oko Jelašaka i Vijake bili samostalne župe, ali su, nakon napuštanja olovskog samostana (g. 1687.) bili uključeni u varešku župu. Kasnije je Vijaka (g. 1833.) postala samostalnom župom, a tako i Jelaške (g. 1924.). Napokon, g. 1935., odijelila se od vareške župe i Breza.
Broj vjernika ove župe u prošlim vremenima rastao je polagano, a tek se kraljem 20. stoljeća bilježi nagli porast, kako se može vidjeti iz sljedećeg pregleda:
Godina Broj vjernikaBrojevi su uzeti: a) iz malo prije navedenog turskog deftera (isp. Bilj. 4); b) iz izvještaja biskupa Ogramića (Olovčića), objavljenog u Starinama J. A., knj. 26., str. 144; c) iz Benićeva Ljetopisa Sutješkog samostana, Sarajevo 1979., str. 257; d) iz Miletićeva izvještaja objavljenog u Franjevačkom vjesniku, 39/1932., str. 113; e-h) iz šematizma Bosne Srebrene pod navedenim godinama. 1516. 887 1673. 954 1777. 2225 1813. 2531 1877. 2037 1906. 2103 1935. 4925 1990. 5897 Napomena: Smanjenje broja g. 1877. i 1906. treba pripisati odjeljivanju Vijake od vareške župe. Nekad dolazi do upadnog smanjivanja broja vjernika i zbog kuge (npr. epidemije 1815. – 1818.) i raznih drugih nevolja.
Djelovanje župnika u Varešu, kao i po ostaloj Bosni i Hercegovini, sastojalo se prvenstveno u skrbi za duhovno dobro vjernika. No, oni su kroz dugi period bili jedini školovani ljudi, pa su tako morali biti i narodni predvoditelji i savjetnici. Čitav niz značajnih ljudi potekao je upravo iz redova franjevaca ovoga kraja, koji su važni ne samo za ovaj period nego i za širu narodnu zajednicu. Od kulturnih djelatnika posebno su se istaknuli fra Matija Divković iz Jelašaka, nazvan «ocem bosanske književnosti» i fra Filip Lastrić, prvi povjesničar Bosne. Ovaj je kraj dao i nekoliko biskupa: fra Jeronima Lučića iz Brgula (+1643.), fra Grgu Ilića iz Vareša (+1813.), fra Gabrijela Barišića (+1841.), fra Rafu Barišića (+1863.), obojica iz Oćevije.Isp. Conspectus ... Provinciae O. F. M. Bosnae Argentinae anno 1935., Beograd 1936., str. 31.
Kroz zadnjih stotinjak godina moguće je i u nekim pojedinostima pratiti njihovu djelatnost i osim one isključivo vjerske. Od 1836. pa do 1886. oni, s malim prekidom, vode i poučavaju ljude i djecu u osnovnoj školi, koju su oni osnovali i u kojoj su poučavali, te za koju su, uz pomoć župljana, podigli i zgradu. Začetnici su hrvatskog kulturnog društva «Zvijezda»; fra Mijo Franjković pokrenuo je nastojanje da se ono osnuje (unatoč protivljenju tadašnje Vlade), a njegov brat, također župnik nakon njega, bio je prvi njegov predsjednik. Kasnije, g. 1935., upravo je župnik fra Anđeo Anđelović spasio to društvo da ne propadne isplativši za njega golem dug.
1924., kada je «Hrvatski sokol» zaplovio protuvjerskim vodama, svećenici su osnovali odgojno, vjersko i ujedno sportsko društvo «Hrvatski katolički orao», koji je kasnije (g. 1929.) pod drugim imenom nastavio svoju odgojnu i vjersku djelatnost. Vareški svećenici bili su aktivni i pri osnivanju mjesne štedionice («Kasa društvena») i, kasnije, pri ustanovljenju nabavljačko-potrošačke zadruge (fra Peregrin Brković). Imali su i istaknutu ulogu u zaštićivanju radnika (osobito fra Stjepan Ikić) prilikom štrajka g. 1906. i 1912. Župnici su ustanovili katoličku limenu glazbu i sagradili «Katolički dom». Doveli su u Vareš katoličke redovnice, najprije «Kćeri Božje ljubavi», a zatim Školske sestre sv. Franje, koje su odgojno i obrazovno djelovale sve do komunizma. Zadnjih ratnih godina vodstvo župe istaklo se zauzetim karitativnim radom.Mnogo podataka o ovim stvarima donosi J. Tokmačić u nav. djelu, knj. I. str. 167-221, 249-282, knj. III. Str. 153-180, 214-215, 220-226, 426, 436. Neke stvari znam iz iskustva.
Nakon prvog svjetskog rata župa je brojem znatno porasla na blizu 5.000 vjernika. Trebalo se stoga pobrinuti kako da ih svećenici prikladnije poslužuju. Stoga je prije drugog svjetskog rata osnovana podružna (filijalna) crkva u Vareš-Majdanu, a nakon rata na Pogari, Pržićima i Duboštici. U drugim selima postoje u grobljima kapelice.
Stara crkva
Stara vareška crkva danas je u Bosni jedina očuvana katolička crkva iz vremena prije Omer-paše, tj. prije 1850., dakle iz onog razdoblja kad katolicima nije bilo dopušteno podizati svoje bogomolje.
Povijest mini|Stara crkva sv. Mihovila u Varešu Nije posve jasno kada je izgrađena stara crkva. Iako neki stavljaju vrijeme njezina nastanka u doba bosanske samostalnosti,Isp. Conspectus ... Prov. O. F. M. Bosnae Argentinae anno 1935., Beograd 1936., str. 81. za to ne donose nikakvih, a pogotovo ne čvrstih dokaza. Vjerojatnije je da njezina prva gradnja pada – kako tvrdi Hamdija Kreševljaković – u prva desetljeća 16. stoljeća, svakako prije 1516.H. Kreševljaković, nav. djelo, str. 415. mini|Oltar stare crkve sv. Mihovila u Varešu Tijekom vremena ona je bila žrtvom požara, osobito u dva navrata: pri kraju Bečkog rata (oko 1697.) i početkom 19. stoljeća, najkasnije 1819. Nju je prilikom svog posjeta g. 1640. vidio fra Pavao iz Rovinja ali je nije opisao. O njoj govori biskup fra Nikola Ogramić (Olovčić) g. 1673. i tom prilikom za vareške katolike kaže da su vrlo dobri (optimi). Pohoditelj Provincije I. K. De Vietri g. 1708. nije u Varešu zatekao crkvu, no ona je bila ponovno sagrađena prije 1716.O posjetu I. K. De Vietrija isp. Fra Mijo Batinić: Nekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj poviesti, Starine J. A., knj. 17/1885., str. 92. – O požaru 1819. isp. J. Tokmačić, nav. djelo, I. 235-237; o zgradnji crkve isp. J. Jelenić: Ljetopis Franjevačkog samostana u Kr. Sutjesci, Sarajevo 1927, u Glasniku Zem. Muzeja od te godine, str. 176. Nakon požara početkom 19. stoljeća ona je bila ponovno sagrađena u istom obliku i u jednakim mjerama kakva je i ranije bila i otada se održala sve do danas.O tome svjedoči natpis na kamenoj ploči na zidu crkve lijevo od južnih vrata, koji glasi: - DIVO MICHLI AR – SACRA HAEC DOM – RESUTA FUIT A FUN – ANO AERAE VULGA – 1819 PRAESI A. R. P. – AUGUST A VAR A – GEN PAROC PAUL KOL. Kad se razriješe brojne kratice, to u prijevodu znači: Ovaj dom, posvećen sv. Mihovilu arkanđelu, bio je do temelja obnovljen godine 1819. prema pučkom računanju vremena, kad je predsjednik (rezidencije) bio mnogopoštovani otac fra Augustin iz Vareša, a župu vodio Pavao Kolonović. Napomena: Vareš je bio jedna od šest rezidencija Bosanske provincije, kojima je na čelu bio predsjednik, a rezidencija označava redovničku kuću nižu po rangu od samostana. mini|Bočni oltar stare crkve sv. Mihovila u Varešu mini|Zvono u staroj crkvi sv. Mihovila u Varešu God. 1990. – 1991. ova je crkva bila temeljito restaurirana i dobila je ispred sebe, prema zapadu, drveni zvonik, kojega u 18. stoljeću nije bilo. Velika nevolja vezana za ovu zgradu bila je u tome što je ona bila pokrivena borovim daščicama. To je prisiljavalo ljude da svakih 20-30 godina moraju mijenjati krov uz goleme izdatke. Tako je, npr. g. 1747., ona bila ponovno pokrivena s Ali-pašinom dozvolom (bujruntijom), ali je za tu dozvolu, radnike, hranu i preglede, valjalo izdati 1.700 groša (425 dukata).Isp. Fra Bono Benić: Ljetopis Sutješkog samostana, Sarajevo 1979., str. 155. U drugu ruku, kad bi u gradu izbio požar, a da pri tome puše jak vjetar, bilo bi gotovo nemoguće spasiti zgradu pokrivenu borovom građom.
Izgled crkve
Crkva danas ima oblik pravokutnika (14,34 x 8,96 m) a takva je bila i prethodna iz 18. stoljeća. Građena je od pravilno tesanog tamnosivog kamena. Niska je - njezin zid samo je malo viši od dobro razvijenog čovjeka (oko 2,4 m). Pokrivena je krovom od cijepanih i pritesanih borovih daščica (šindre), na sljeme, na četiri vode. Na zidu ove zgrade postoje samo dva otvora i to su njezina dvoja vrata, južna i zapadna: ona su vrlo niska (1,62 m) i okovana željeznim pločama, koje su nagusto prikovane za drvo krupnim čavlima zaobljene glave, uz poneki skromni željezni ukras. Sve je to rad domaćih kovača.
Izvana crkva izgleda veoma skromno, dok je iznutra veoma prostrana i to zato što se prostorija širi prema gore; umjesto očekivanog ravnog stropa u visini zidova, napravljen je zaobljeni (bačvasti) svod od drveta. Prozori su napravljeni u obliku «badža», po dva s južne i sa sjeverne strane i jedan na zapadnoj. Oni probijaju najprije strop pa onda krov i dovode umjereno, utišano, osvjetljenje. Ponutrica je, dakle, ovdje posve suprotna vanjštini: od pritisnuta niska oblika neočekivano se nađemo u prostoru gdje se osjećamo nesputani, u ugodnoj, blago obasjanoj, atmosferi. Da bi crkva primila što veći broj vjernika, u crkvi je napravljen i prostran kor, koji seže do sredine crkve. Podržava ga samo jedan drveni nosač.
U crkvi su, nakon završetka radova, postavili i klupe, što je izazvalo buru negodovanja. One su smanjile prijeko potrebni prostor, a neki ljudi, ugledniji i bogatiji, bili su tim povlašteni. Uzbuna se završila tako da su klupe bile uklonjene.
Crkva nije imala sakristije, pa su se svećenici služili udubinama u zidu da u njih smjeste potrebne obredne stvari. Crkva je bila propisno okrenuta od zapada prema istoku; livada, zvana «Obor», koja je ujedno služila i za groblje, to je dopuštala. Prije 1850. godine crkva nije imala zvonika iako je imala omanje zvono, kojim se svakodnevno zvonilo, a bilo je smješteno u samoj crkvi. To je bio izniman ustupak turskih vlasti ovom rudarskom mjestu.
Oprema crkve
Crkva ima dva prava oltara sa zidnim menzama: glavni je oltar sv. Mihovila, a pobočni, s lijeve strane, je Gospin oltar. Naknadno je, g. 1830., dodan i treći, vrlo maleni oltar.