mini|300px|Palača Jadran, izgrađena 1897., u kojoj je danas sjedište Jadrolinije Jadrolinija je hrvatska brodarska tvrtka osnovana u Rijeci 20. siječnja 1947. godine. Najveći je putnički brodar u Hrvatskoj. Održava linije s gotovo svim naseljenim hrvatskim otocima te nekim lukama u Italiji (Ancona, Bari).
U 2025. godini prevezla je oko 3,5 milijuna vozila i 12,2 milijuna putnika.Šurjak, Mirta. Nove trajektne linije: Cjelogodišnje za Brač, međunarodne u Splitu i Zadru, vijesti.hrt.hr, objavljeno 5. siječnja 2026., pristupljeno 8. siječnja 2026.
Povijest
Od osnutka do Drugog svjetskog rata
Godine 1922., na poticaj države te kao uvjet za dobivanje subvencije, parobrodarska društva Jadranska plovidba (Sušak), Dioničko parobrodarsko društvo Oceania (Trst), Austro-Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice (Punat), Obalna paroplovitba društvo s.o.j. (Dubrovnik), Parobrodarsko društvo na dionice (Split) i Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice (Senj) udružila su se u Jadransku plovidbu d.d. u Sušaku. Novo poduzeće tada je imalo 79 brodova, a 17 godina kasnije, 1939. godine, 55 brodova. nakon spajanja plovidbeni se red sporo uspostavljao jer je dio obale još uvijek bio pod okupacijom Italije. Tako ni 1923. godine parobrodi ne odlaze iz Sušaka, nego iz Bakra koji je preko Škrljeva bio povezan željeznicom sa Zagrebom.
Iz Bakra su 1. lipnja 1923. godine uspostavljene prve redovite brodske pruge, a od 1924. godine promet na hrvatskom dijelu Jadrana podijeljen je na četiri okružja: Sušačko, Šibensko, Splitsko i Dubrovačko. Iz Bakra su kretale i dvije brze pruge za Dalmaciju: Bakar – Kotor i Bakar – Metković koje su prometovale dvaput na tjedan. Nakon 1924. godine Jadranska plovidba uvela je i četiri uzduž obalne tjedne pruge namijenjene pretežito turistima koji su se nakon prvog svjetskog rata počeli vraćati na Jadran: Sušak – Kotor, Sušak – Metković, Split – Dubrovnik i putničko teretna pruga Sušak – Kotor. Izvan države parobrodi su prometovali na prugama: Sušak – Patras (jednom tjedno), Sušak – Trst – Pirej – Solun (dvaput na tjedan) i Metković – Trst (jednom na tjedan).
Drugi svjetski rat
Pokušavajući preduhitriti nepovoljne posljedice koje bi rat koji je već počeo u Europi, mogao prouzročiti trgovačkoj floti, Savez pomorskih brodovlasnika Kraljevine Jugoslavije uputio je predstavku generalštabu u kojoj je zatražio da se putnički obalni brodovi sklone na sigurno mjesto u inozemstvo. Napravljen je popis od 58 brodova "koji nisu uzeti u kombinaciju za vojne svrhe", te su se mogli povući u Egejsko more.
No umiješala se Dubrovačka plovidba tražeći to isto za svoj brod Kralj Aleksandar 1. Poradi toga zahtjeva, 9. lipnja 1940. godine uslijedila je zabrana odlaska "pa su ti parobrodi bili povučeni i nakon toga ostali raspremljeni u domaćim lukama".
Usprkos velikim teškoćama prouzročenim ratom, parobrodi Jadranske plovidbe Predsjednik Kopajtić i Srbin održavali su, sve do napada na Jugoslaviju, redovne linije između naših, talijanskih, albanskih, grčkih i crnomorskih luka. Uz opasnosti koje su prijetile od podmornica, ratnih zrakoplova i podmorskih mina, ti su brodovi često presretani i zaustavljani, a znalo se dogoditi da ih se odvelo i na Maltu pod sumnjom ratnog šverca. Ostanak u hrvatskim lukama bio je koban za parobrode, Karadorđa i Prestolonaslednika Petra, koji su 2. travnja 1941. godine, dakle prije napada na Jugoslaviju, naišli na mine i potonuli kod otoka Zlarina. Do njihova je potapanja došlo zbog toga "što nisu bili obaviješteni o položenim minama". Nakon tih nesreća do kojih je došlo nemarom, uslijedio je zločin: kapetani potopljenih brodova Tonković i Grdaković bili su otrovani u Hotelu Ambasador u Splitu, i ujutro 6. travnja 1941. godine pronađeni su mrtvi u blizini mora.
U to vrijeme ostali brodovi Jadranske plovidbe, koji su se nalazili u sušačkoj luci i po mnogim uvalama Hrvatskoga primorja, bili su evakuirani u uvalu Šilo na otoku Krku. Tu su se našli parobrodi Zagreb, Beograd, Topola, Knin, Lav, Slavija i Triglav. Njima su noću 5. travnja otvoreni podvodni ventili, te su sljedećeg dana legli na plitko dno. Do takve je naredbe Pomorske obalne komande sektora Selce došlo zbog pomutnje nastale brzim razvojem ratnih prilika. Uslijedio je rat i talijanska okupacija hrvatske obale.
Jadranska plovidba obavljala je, kao i ostali brodari obalne linijske plovidbe, redovit promet na Jadranu, s time da je samo taj sušački brodar održavao uzduž obalne pruge. U međuvremenu su stradavali brodovi. Dana 20. srpnja 1942. godine, partizani su kod Živogošća potopili parobrod Vis, a iste su godine u stranim vodama stradali Predsjednik Kopajtić i Neretva. Prvi je 21. rujna torpediran na ušću Orinoca, drugi 19. prosinca pod talijanskom zastavom kod Capo de St. Vito u Italiji.
Do kapitulacije Italije 9. rujna 1943. godine Jadranska je plovidba u stranim vodama izgubila šest brodova. U trenutku kapitulacije Italije, dio brodova koji su plovili pod talijanskom zastavom, prešao je saveznicima u Italiji, dio partizanima, a dio je bio potopljen u ratnim operacijama. Porazom Italije i njezinim izbacivanjem iz rata, na oslobođenom je teritoriju sjevernog Jadrana utemeljena Komanda mornarice za Hrvatsko primorje i Istru u Crikvenici, a u njoj posebno Saobraćajno odjeljenje ovlašteno za pomorsku upravnu službu i za sve postojeće jedinice trgovačke mornarice. Raspoloživi brodovi upotrebljavali su se za ratne svrhe (prijevoz trupa i materijala) i za opskrbu stanovništva, a djelomično i za obavljanje putničkog prometa između Crikvenice i obližnjih otoka oslobođenih od Talijana.
Utemeljenjem Komande mornarice u Splitu u listopadu 1943. godine osnovani su posebni sektori u sklopu kojih su organizirana posebni prometni odsjeci mjerodavni ne samo za pomorsku službu, nego i za eksploataciju brodova. Ti su sektori ukinuti potkraj 1944. godine kada su osnovane pomorske zone s istom kompetencijom u odnosu na trgovačku mornaricu. Pomorsko upravna služba i iskorištavanje brodova ostale su u djelokrugu ratne mornarice do kraja rata. Odlaskom iz Splita pred Nijemcima 25. rujna 1943. godine, novo uspostavljene se pomorske institucije novih vlasti najprije povlače na Hvar, da bi se uskoro smjestile na otoku Visu.
Oslobađanjem Beograda, na jesen 1944. godine, tamo je osnovan Odsjek za pomorstvo sa zadaćom prikupljanja podataka o stanju trgovačke mornarice, dok je za eksploataciju brodova i dalje mjerodavna Ratna mornarica. Poslije je u Beogradu utemeljena Glavna uprava pomorstva, koja je 1. veljače 1946. godine prerasla u Ministarstvo pomorstva FNRJ, u čije područje rada prelaze svi poslovi pomorstva.
Od kapitulacije Italije do kraja 1943. godine Jadranska plovidba izgubila je mnoge brodove, medu kojima: Baiamonti (Sarajevo), Salonu, (Hercegovinu), Angelo Paolucci (Senj), Curzolu (Lav). Sljedeće je ratne godine sušački brodar obalne plovidbe izgubio još četiri broda: Dravu 30. siječnja 1944. godine u Tirenskome moru, Soču 7. travnja kod Venecije, Sušak kod Trsta i Triglav kod Tag Hamenta. U posljednjoj ratnoj godini Jadranska je plovidba izgubila jedan brod. Bio je to parobrod Trogir koji je stradao 3. ožujka 1945. godine kod Tagliamenta u Italiji.
Jadranska plovidba d.d. iz Sušaka izgubila je tijekom Drugoga svjetskog rata 41 brod s ukupno 18.638 BRT, te je kraj rata dočekala sa svega 13 brodova od ukupno 4.587 BRT. Medu njima najpoznatiji je parobrod Bakar koji je za vrijeme talijanske okupacije obavljao promet između Splita, Visa i Lastova, a koji je u rasulu talijanske okupatorske vojske ostao napušten u splitskoj luci, da bi ga 13. rujna 1943. preuzeli partizani u čijim je rukama ostao do kraja rata. Bio je to prvi brod koji je pod zastavom nove države uplovio u strane vode i uspostavio vezu sa Saveznicima.
Od Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata mini|300px|Polovni feribot Marina (izgrađena 1936.), vezana u Riječkoj luci. Godine 2013. preuređuje se u prvi brod hostel na Sredozemlju.http://www.mojarijeka.hr/vijesti/brod-marina-ponovno-u-rijeckoj-luci/ (pristupljeno 9. prosinca 2013.) Uredbom Vlade FNRJ 20. siječnja 1947. godine, osnovana su četiri pomorska poduzeća među kojima je Jadranska linijska plovidba (Jadrolinija) kojoj je dodijeljen 41 brod, ali većinu je trebalo izvaditi iz mora i/ili osposobiti za plovidbu. Od preuzetih brodova, za plovidbu su bili sposobni 27 parobroda i 2 motorna broda i to: Bakar, Bar, Brač, Budva, Cres, Gradac, Knin, Kostrena, Kotor, Krk, Kupari, Labin, Lapad, Makarska, Pašman, Pelješac, Perast, Podhum, Polače, Rab, Rečina, Rovinj, Srbin, Starigrad, Ston, Šipan, Trogir, Ugljan i Ulcinj.
Krajem 1947. u sastavu flote bilo je 40 brodova (ali nisu svi plovili) od čega 34 predratna parobroda. Te godine najveći brod iz flote Srbin kod mjesta Glavotok (otok Krk) nailazi na podvodnu minu. Tada je poginuo zapovjednik Gligo Setenčić i dvadeset članova posade. Godinama su se pomorci Jadrolinije s poštovanjem sjećali svojih pomoraca i na spomen obilježje polagali vijenac, ali u posljednje vrijeme zbog imena broda običaj je prekinut.
Do 1950. osposobljeni su brodovi: Cavtat, Istra (prije Split), Opatija-Vida (prije Triglav), Poreč (prije Učka), Hercegovina, Dalmacija (prije Zagreb), Vrbnik (prije Vila), Senj i Sinj (prije Sarajevo). Dio brodova koji su izvađeni iz mora i/ili obnovljeni odmah su i rashodovani tako da nisu plovili u sastavu Jadrolinije.
Jadrolinija je uvijek bila spremna za novine u pomorstvu pa tako napušta zastarjela gledišta glede parobroda (pogona na ugljen) i tijekom obnove brodova prelazi postupno na lož–ulje. Među prvima su preuređeni brodovi Dalmacija (prije Zagreb), Partizanka (prije Prestolonasljednik Petar), Sinj (prije Sarajevo), Kotor, Lastovo (prije Beograd), Proleterka (prije Karađorđe), Pag (prije Brasso) i Istra (prije Split). Obnova flote preuređenjima trajala je do 1955. godine iako 1951. godine započinje obnova flote gradnjom novih brodova u domaćim brodogradilištima. Tada je prosječna starost 41 broda bila 43 godine i 10.665 BRT, kapaciteta 11.148 putnika i 2.405 tona tereta. Svi obnovljeni parobrodi bili su željezni, a motorni isključivo drveni. Za lokalni promet grade se novi brodovi, a za duž obalni promet koriste se obnovljeni zbog skupe gradnje.
Godine 1948. u pulskom brodogradilištu Uljanik naručeno je 6 brodova dorađene verzije putničkih motornih brodova "Abbazia" i "Laurana". Tako su od 1952. do 1954. zaplovili brodovi Vladimir Nazor, Njegoš, Aleksa Šantić, Ivan Cankar, Vuk Karadžić i Kosta Racin. Ovi brodovi znače novi početak u putničkom brodovlju na Jadranu. Bili su to prvi željezni brodovi na motorni pogon. Nedostatak tih brodova bio je taj da su bili namijenjeni isključivo prijevozu putnika što nije odgovaralo otočnom stanovništvu. Tako je ponovno u Uljaniku pokrenuta gradnja novog tipa brodova koji su mogli prevesti 500 putnika i 25 tona tereta. To su bili motorni brodovi Osijek, Maribor, Mostar i Novi Sad koji su isporučeni 1955. godine. Tijekom gradnje došlo je do promjene tako da je dio prostora predviđenog za zadržavanje putnika preuređen u kabine s 44 kreveta. Iz brodogradilišta u Splitu 1955. godine isporučeni su klasični motorni putničko-teretni brodovi Ohrid (kasnije Tijat), Karlovac i Valjevo (kasnije Ozalj) kapaciteta 350 putnika i 11 tona tereta.
Od samog početka Jadrolinija ima konkurenciju u lokalnim brodarskim poduzećima koji osim tereta prevoze putnike i to : Obalna plovidba Rijeka, Kvarnerska plovidba Rijeka, Obalna plovidba Zadar, Brodarsko poduzeće Dupin Šibenik, Brodarsko transportno poduzeće Dubrovnik, Brodarsko poduzeće Lovćen Kotor i mnoga druga koja se povremeno uključuju u promet. Nakon što su prestala prevoziti putnike ta su poduzeća uglavnom brodove prepustila Jadroliniji.