mini|desno|Imre Lakatos 1960-ih Imre Lakatos (Debrecen, 9. studenog 1922. – London, 2. veljače 1974.), britanski filozof mađarskog podrijetla.
Imre Lakatos dao je vrijedne doprinose filozofiji matematike i filozofiji znanosti. Njegovo djelo Proofs and Refutations (Dokazi i pobijanja, 1963/64) daje inovativan pogled na pitanja matematičkog otkrića. On pokazuje da protuprimjeri («pobijanja») igraju važnu ulogu u matematici i drugdje u znanosti i iznosi tezu da se kako dokazi tako i teoremi postupno poboljšavaju traženjem protuprimjera i sustavnom «analizom dokaza». Njegova «metodologija istraživačkih programa» (koju je on predstavio kao «sintezu» pogleda na znanost koju su dali Popper i Kuhn temelji se na ideji da je znanost najbolje analizirati ne u kategorijama pojedinih teorija, nego u kategorijama jedinica nazvanih istraživačkim programima. Lakatos je tvrdio da njegov pogled pruža jasne kriterije «napretka» i «nazatka» (koji nedostaju u Kuhnovom pogledu) i stoga zahvaća «racionalni» aspekt znanstvenog razvoja. Lakatos je također artikulirao «meta-metodologiju» kako bi procijenio suparničke metodologije znanosti u smislu «racionalnih rekonstrukcija» njihove interne povijesti.
Život Lakatos je rođen kao Imre Lipschitz u debrecenskoj židovskoj obitelji godine 1922. Na Sveučilištu u Debrecenu godine 1944. diplomirao je matematiku, fiziku i filozofiju. Promijenivši ime u Imre Molnár izbjegao je nacistički progon židova. Majka i baka umrle su mu u Auschwitzu. U Drugom svjetskom ratu angažirao se kao komunist. Još je jednom promijenio prezime u čast Géze Lakatosa (lakatos=bravar).
Nakon rata nastavio se školovati u Budimpešti (gdje mu je, među ostalima, predavao i György Lukács). Školovao se i na Moskovskom državnom sveučilištu, pod mentorstvom matematičarke i povjesničarke Sofije Jankovskaje. Vrativši se u Mađarsku, zaposlio se kao visoki dužnosnik u ministarstvu obrazovanja. U internim raspravama unutar mađarske radničke partije godine 1950. našao se na gubitničkoj strani te je poslan u zatvor pod optužbom za revizionizam.
Nakon puštanja na slobodu, 1953. g., Lakatos se vratio akademskom životu, matematičkim istraživanjima, i prevođenju knjige How to Solve It matematičara Györgya Pólye. Premda je i dalje nominalno ostao komunist, njegova su se politička gledišta znatno promijenila, pa se uključio u bar jednu disidentsku studentsku skupinu čije je djelovanje bilo uvod u mađarsku revoluciju iz 1956.
Nakon što je - u studenom 1956. - Sovjetski Savez izvršio invaziju na Mađarsku, Lakatos se sklonio u Beč, a kasnije je otišao u Englesku. Doktorirao je filozofiju godine 1961. na Sveučilištu u Cambridgeu. Njegova postumno objavljena knjiga Dokazi i opovrgavanja (Proofs and Refutations) temelji se na njegovoj disertaciji.
Lakatos nikad nije dobio britansko državljanstvo, tako da je zapravo bio apolit.
Godine 1960. dobio je namještenje na Londonskoj ekonomskoj školi (London School of Economics), gdje je pisao o filozofiji matematike i filozofiji znanosti. Na odsjeku za filozofiju znanosti Londonske ekonomske škole u to su vrijeme predavali i Karl Popper i John Watkins.
U suradnji s Alanom Musgraveom uredio je Criticism and the Growth of Knowledge, visokocitirani zbornik radova Međunarodnog skupa iz filozofije znanosti, održanog u Londonu godine 1965. Na tom su skupu sudjelovali znameniti govornici držeći predavanja kao odgovor na djelo Struktura znanstvenih revolucija Thomasa Kuhna. Zbornik je objavljen 1970.
Lakatos je ostao na Londonskoj ekonomskoj školi sve do svoje iznenadne smrti 1974. g. uzrokovane krvarenjem u mozgu, u 51. godini života. Škola je njemu u sjećanje ustanovila Nagradu Lakatos (Lakatos Award).
Dijelovi Lakatoseve prepiske s njegovim prijateljem i kritičarem Paulom Feyerabendom objavljeni su u knjizi For and Against Method (Za i protiv metode).
Metodologija istraživačkih programa
Lakatosev doprinos filozofiji znanosti bio je pokušaj da razriješi sukob između Popperovog falsifikacionizma i Kuhnove teorije znanstvenih paradigmi.
Popper dokazuje da znanstvenici trebaju napustiti neku teoriju čim naiđu na dokaz koji je falsificira, i smjesta je zamijeniti novim, «odvažnijim i djelotvornijim» pretpostavkama. A prema Kuhnu, znanost se sastoji od periodā normalnosti (za vrijeme kojih znanstvenici nastavljaju podržavati svoje teorije premda otkrivaju anomalije), koje prekidaju periodi velikih konceptualnih promjena.
Lakatos je tražio metodologiju koja bi usuglasila ta prividno proturječna gledišta, koja bi pružila racionalno objašnjenje znanstvenog napretka i bila koherentna s povijesnim činjenicama.
Prema Lakatosu, ono što obično smatramo teorijama jesu zapravo međusobno blago različite grupe teorija koje dijele neke principe, a ti se principi mogu definirati kao teorijska «jezgra». Te grupe teorija Lakatos naziva istraživačkim programima. Znanstvenici uključeni u neki program brane teorijsku jezgru od pokušaja falsifikacije podupirući je nizom «pomoćnih pretpostavki». Dok je Popper općenito diskreditirao takve mjere kao puku improvizaciju, Lakatos je kanio pokazati da postavljanje i razvijanje zaštitnih pretpostavki nije nužno loše za istraživački program.
Metodološki programi obično počivaju na nizu odabranih teorema od kojih istraživač ne bi mogao odstupiti, odnosno tzv. "čvrstu jezgru" i njen zaštitni omotač, skup stavova izvedenih iz čvrste jezgre, čije opovrgavanje ne ugrožava osnovne prihvaćene stavove. Umjesto istinitih i neistinitih teorija, Lakatos pravi razliku između progresivnih i regresivnih istraživačkih programa. Progresivne istraživačke programe karakterizira rast i otkrivanje novih činjenica. Regresivne programe karakterizira izostanak rasta ili umnožavanje zaštitnih hipoteza koje ne vode novim činjenicama. Ako metodološki program predviđa ili može objasniti novospoznate empirijske činjenice on je progresivan, ako se zaštitni omotač ili čak čvrsta jezgra ad hoc prilagođavaju empirijskim podacima, on je regresivan.
Lakatos se nadovezuje na Quineovu i Feyerabendovu ideju da je uvijek moguće braniti neko ukorijenjeno uvjerenje od dokaza koji ga pobijaju, preusmjerujući kritiku prema drugim vjerovanjima (uvjerenjima koja se prihvaćaju kao istinita) koja pobijaju našu teoriju, a koja bi i sama mogla biti falsificirana.
Kritika Popperovog falsifikacionizma Prema Popperovom načelu falsifikacionizma, znanstvenici iznose teorije na koje priroda odgovara s «ne», što se očituje kroz niz zapažanja koja su s tim teorijama u neskladu. Popper smatra iracionalnim podržavanje teorije usprkos prigovorima prirode.
Za Lakatosa, naprotiv, "ne radi se o tome da se iznose teorije na koje Priroda može odgovoriti s 'ne'; nego mi iznosimo skup teorija, a priroda može odgovoriti s 'nedosljedno'". Ta se nedosljednost – preoblikovanjem pomoćnih pretpostavki – može razriješiti i tako da se ne napusti istraživački program niti da se ne zadre u jezgru teorije.
Bit Lakatoseve kritike falsifikacionizma jest dakle da jedan primjer koji opovrgava hipotezu nije dovoljan da bi se ona odbacila. Popperova falsifikacionistička metoda po Lakatosu olako odbacuje velik dio racionalnog postupanja u znanosti, stoga je njegova "racionalna rekonstrukcija" u neskladu s realnom poviješću znanosti. Lakatos dokazuje da pojam "opovrgavajućeg slučaja" nije jednostavan. Falsifikatori su sredstva za pojašnjenje "naivne slutnje" i pretpostavki u njenu dokazivanju; oni su granični slučajevi u određivanju domene za koju treba važiti teorem (hipoteza ili nagađanje). Stoga je jedno od presudnih pitanja u dokazivanju: koje falsifikatore naivne hipoteze valja uključiti u sadržaj dokaza, odnosno u definiciju pojmova koje objašnjavamo (jer bi postupak apriornog isključivanja falsifikatora značajno reducirao sadržaj i domenu važenja hipoteze ili teorema). Kako su falsifikatori demarkacione linije važenja teorema i sredstva za daljnje pojašnjenje, ima smisla ustrajati u dokazivanju "opovrgnute" hipoteze. Jer svaka se hipoteza, kako kaže Feyerabend, rađa kao opovrgnuta. Interna povijest (Lakatosev izraz za "racionalnu rekonstrukciju") treba uzeti u obzir vrijedne pokušaje "spašavanja" hipoteze ili teorema pomoću izolacije "čudovišnih protuprimjera".
Umjesto naivnog falsifikacionizma Lakatos predlaže svoju metodologiju znanstveno-istraživačkih programa, kojom se ne procjenjuje izolirana hipoteza, već cijeli skup teorijskih postavki i njihovih posljedica.
Poteškoće falsifikacionizma priznao je i sam Popper. Kritika formalizma u matematici Lakatosevo povećanje opsega činjenica, teorija i tvrdnji za procjenu racionalnosti i nova norma za usklađivanje racionalnog postupanja i realno-povijesnog zbivanja nisu njegovi jedini doprinosi filozofiji znanosti. Unutar kritičkog racionalizma, njegova je znatna zasluga uključivanje matematičkih teorija u falsifikacionistički program, opet u opoziciji spram Poppera.
Prema Popperu, naime, metoda nagađanja i odbacivanja vrijedi prvenstveno za empirijske znanosti, a filozofske se i matematičke teorije uglavnom ne mogu opovrgnuti, već samo kritizirati, jer su "aksiomi" matematike i filozofije od kojih se kreće u dokazivanju metafizički, tj. nedokazivi, a time i neoborivi.
Lakatos je međutim zastupao tezu kako falsifikacionistički program i Popperova anti-utemeljiteljska filozofija ne isključuje matematiku. Matematički način izlaganja stvorio je privid da su prva načela izvođenja dokaza neoboriva. Tako, kaže Lakatos, deduktivistički način skriva borbu, sakriva pustolovinu. Iščezava cijela priča, uzastopne pokusne formulacije teorema u tijeku dokaznog postupka osuđene su na zaborav, a krajnji je rezultat uzvišen do svete nepogrešivosti. Nameće se pitanje na čemu se temelji nepogrešivost aksioma te, ako se ona temelji na intuiciji, smijemo li intuiciju smatrati nepogrešivom. Student matematike obvezan je, prema euklidovskom ritualu, slijediti taj čarobnjački čin bez postavljanja pitanja o pozadini ili o tome kako je izveden taj hokus-pokus. Ako slučajno otkrije da su neke od tih neuglednih definicija proizvedene dokazima, ako ga jednostavno zanima kako te definicije, leme i teoremi ikako mogu prethoditi dokazu, opsjenar će ga zbog toga pokazivanja matematičke nezrelosti izopćiti. Prava opasnost za matematiku stoga leži u formaliziranju dokaza, jer se time zamagljuju pretpostavke na kojima on počiva. Stoga se "prava priča", priča o nagađanju i opovrgavanju vidi tek kada se niz dokaza i opovrgavanja izloži neformalno.
Formalizam je branik filozofije logičkog pozitivizma. Prema logičkom pozitivizmu, rečenica je smislena samo ako je tautologijska ili empirijska. Budući da neformalna matematika nije ni "tautologijska" ni empirijska, mora biti besmislena, krajnja glupost. Te dogme logičkog pozitivizma bile su štetne za povijest i filozofiju matematike. Prema formalistima, matematika je identična s formaliziranom matematikom. Na pitanje što se može otkriti u formaliziranoj teoriji, Lakatos odgovara da su to dvije vrste stvari: [p]rvo, može se otkriti rješenje problema što ih primjereno programiran Turingov stroj može riješiti u konačnom vremenu […] Nijednog matematičara ne zanima slijeđenje jednolične mehaničke 'metode' propisane takvim procedurama odluke. Drugo, mogu se otkriti rješenja problema (na pr. je li određena formula u neodlučivoj teoriji teorem ili nije) u kojima smo vođeni samo 'metodom' 'neupravljenog uvida i dobre sreće'. No, ta tmurna alternativa između racionalnosti stroja i iracionalnosti slijepog nagađanja ne vrijedi za živu matematiku. Povijest matematike i logika matematičkog otkrića […] ne mogu biti razvijene bez kritike i konačnoga odbacivanja formalizma. Ali formalistička filozofija matematike ima vrlo duboko korijenje. Ona je zadnja karika dugog lanca dogmatskih filozofija matematike. Na drugom mjestu Lakatos je prema formalizmu još kritičniji: