Kćeri Bilitis /bɪlitɪs/, koji se nazivaju DOB ili kćeri, bila je prva lezbijska organizacija za građanska i politička prava u SAD-u. Organizacija, osnovana u San Franciscu 1955. godine, zamišljena je kao društvena alternativa lezbijskim barovima koji su bili izloženi racijama i policijskom uznemiravanju. Kako je DOB stjecao članove, fokus im se preusmjerio na pružanje podrške ženama koje su se bojale izaći iz ormara. DOB ih je educirao o njihovim pravima i o povijesti homoseksualnosti. Povjesničarka Lillian Faderman izjavila je: "Sama njegova uspostava usred lova na vještice i policijskog uznemiravanja bila je čin hrabrosti, jer su se članovi uvijek morali bojati da će biti napadnuti, ne zbog onoga što su učinili, već samo zbog toga što su bili."Faderman, Lillian. Odd Girls and Twilight Lovers: A History of Lesbian Life in Twentieth Century America. Penguin Books; 1991 Kćeri Bilitisa izdržale su 14 godina, postajući obrazovni izvor za lezbijke, homoseksualce, istraživače i stručnjake za mentalno zdravlje.
Pozadina Nakon Drugog svjetskog rata, antikomunistički osjećaji brzo su se povezali s osobnim tajnama ljudi koji su radili za američku vladu. Kongres je počeo zahtijevati registraciju članova "subverzivnih skupina".Adam, Barry. Rise of a Gay and Lesbian Movement. Twayne Publishers; 1987. Godine 1950., State Department je proglasio homoseksualce sigurnosnim rizicima (zbog ranjivosti na ucjene), a uslijedilo je niz represivnih djela koja su uključivala otpuštanje federalnih, državnih i lokalnih vlasti za koje se sumnja da su homoseksualni; političìki motivirane policijske racije na gay barove diljem SAD-a i Kanade; čak i donošenje zakona koji zabranjuju presvlačenje (cross dressing) muškaraca i žena.Katz, Jonathan. Gay American History. Crowell Publishers; 1976. 0690011652
Povijest Godine 1955., djevojke Del Martin i Phyllis Lyon bili su zajedno kao ljubavni par tri godine kad su se požalili homoseksualnom muškom paru da ne poznaju nijednu lezbijku. Gay par upoznao je Martina i Lyona s drugim lezbijskim parom, od kojih je jedna predložila da stvore društveni klub.Tobin, Kay, Wicker, R. The Gay Crusaders. Arno Press, 1975 U listopadu 1955. godine osam žena - četiri para - sastalo se u San Franciscu kako bi jedna drugoj pružile društveni život. Jedan od prioriteta bio im je mjesto za ples, jer je ples s istim spolom na javnom mjestu bio ilegalan. Martin i Lyon prisjetili su se kasnije: "Ženama je bila potrebna privatnost ... ne samo od budnog oka policije, već i iz zjapećih turista u barovima te iz znatiželjnih roditelja i obitelji."Meeker, Martin. Contacts Desired: Gay and Lesbian Communications and Community, 1940s-1970s. University of Chicago Press, 2006. Iako nisu bili sigurni što točno raditi s grupom, počeli su se redovito sastajati, shvatili su da ih treba organizirati i brzo su izabrali Martina za predsjednika. Od početka su se jasno fokusirale na to da druge žene educiraju o lezbijkama i smanje njihovo gnušanje prema sebi.
Imenovanje Ime novootkrivenog kluba izabrano je na njegovom drugom sastanku. Bilitis je lik iz djela Pjesme Bilitis iz 1894. godine francuskog pjesnika Pierrea Louÿa."And Now We Are 3..." The Ladder, Oct 1958, Vol. 3 Issue 1, p4. U tom djelu, Bilitis je živjela na otoku Lezbos uz Sappho. Ime je odabrano zbog svoje nejasnoće; čak ni Martin i Lyon nisu znali što to znači.Gallo, Marcia. Different Daughters: A History of the Daughters of Bilitis and the Rise of the Lesbian Rights Movement. Carrol & Graf Publishers, 2006. "Kćeri" su trebale pobuditi povezanost s drugim američkim društvenim udruženjima kao što su Kćeri američke revolucije. Rani članovi DOB-a smatrali su da moraju slijediti dva oprečna pristupa: pokušaj zapošljavanja zainteresiranih potencijalnih članova i tajnost. Martin i Lyon opravdali su ime, napisavši kasnije, "Kad bi nas netko pitao, uvijek bismo mogli reći da pripadamo pjesničkom klubu." Također su dizajnirali pribadaču za nošenje kako bi se mogli poistovjetiti s drugima, odabrali su klupske boje i glasali za krilaticu "Qui vive", a francuski za "na oprezu". Organizacija je podnijela povelju o statusu neprofitne organizacije 1957. godine, napisavši tako nejasan opis, sjećala se Phyllis Lyon, "to bi mogla biti povelja za klub uzgajivača mačaka".
Misija U roku od godine dana od stvaranja, većina od prvotnih osam sudionika više nije bilo dio skupine, ali njihov je broj narastao na 16 i odlučili su da žele biti više nego samo društvena alternativa barovima. Povjesničarka Marcia Gallo piše "Prepoznale su da mnoge žene osjećaju sram zbog svojih seksualnih želja i bojale su se da ih priznaju. Znali su da ... bez podrške za razvijanje samopouzdanja potrebnog za zagovaranje nečijih prava, lezbijkama neće biti moguće nikakve društvene promjene."
Do 1959. postojala su podružnice DOB-a u New Yorku, Los Angelesu, Chicagu i Rhode Islandu, zajedno s izvornom podružnicom u San Franciscu. Po dolasku na sastanak, prisutne bi dočekali na vratima. U gesti dobre vjere, pozdravljač bi rekao: "Ja sam ---. Tko si ti? Ne morate mi dati svoje pravo ime i prezime, čak ni svoje pravo ime."
Ubrzo nakon formiranja, DOB je napisao izjavu o misiji koja se bavila najznačajnijim problemom s kojim su se Martin i Lyon suočili u paru: potpunim nedostatkom informacija o ženskoj homoseksualnosti u onome što je povjesničar Martin Meeker nazvao "najtemeljnijim putovanjem lezbijke." Kad je klub shvatio da ne smiju oglašavati svoje sastanke u lokalnim novinama, Lyon i Martin, koji su oboje imali novinarsko iskustvo, počeli su tiskati bilten koji će distribuirati onoliko žena koliko je grupa znala. U listopadu 1956. godine nastao je The Ladder, prva nacionalno distribuirana lezbijska publikacija u SAD-u i jedna od prvih koja je objavila statistiku o lezbijkama, kada su ankete slale svojim čitateljima 1958. i 1964. godine. Martin je bila prvi predsjednik, a Lyon je postala urednik časopisa.
DOB se reklamirao kao "Ženska organizacija u svrhu promicanja integracije homoseksualaca u društvo". Izjava je bila sastavljena od četiri dijela koja su dala prioritet svrsi organizacije, a tiskana je na unutarnjoj strani naslovnice svakog broja Ljestvi do 1970:
Obrazovanje različitih ... kako bi im se omogućilo da razumijubsebe i prilagodi se društvu ... to se postiže uspostavljanjem ... knjižnice ... na temu seksualno devijantne teme; sponzoriranjem javnih rasprava ... koje će voditi vodeći članovi pravne psihijatrijske, vjerske i drugih profesija; zagovarajući način ponašanja i odijevanja prihvatljiv za društvo. Obrazovanje javnosti ... što dovodi do konačnog sloma pogrešnih tabua i predrasuda. . . Sudjelovanje u istraživačkim projektima uredno ovlaštenih i odgovornih psihologa, sociologa i drugih takvih stručnjaka usmjerenih na daljnje poznavanje homoseksualca. Istraga kaznenog zakona koji se odnosi na homoseksualca, prijedlog promjena ... i promicanje tih promjena kroz zakonski postupak u državnim zakonodavstvima.
Predsjednica njujorške podružnice Barbara Gittings primijetila je da je riječ "variant" korištena umjesto "lezbijka" u izjavi o misiji, jer je "lezbijka" bila riječ koja je imala vrlo negativnu konotaciju 1956. godine.
Metode Rani pokret za prava homoseksualaca, koji se tada zvao Homofilski pokret, bio je usredotočen oko Društva Mattachine, osnovanog 1950. Iako je Društvo Mattachine započelo kao provokativna organizacija s korijenima u komunističkom aktivizmu svojih osnivača, vodstvo Mattachinea smatralo je da je razboritije i produktivnije uvjeriti heteroseksualno društvo u cjelini da se homoseksualci ne razlikuju od njih samih, nego da agitiraju za promjenama. Promijenili su taktiku 1953. Kćeri Bilitis slijedile su ovaj model potičući njegove članove da se što više asimiliraju u prevladavajuću heteroseksualnu kulturu.Theophano, Theresa. "Daughters of Bilitis " at glbtq.com. Retrieved November 11, 2007
To se odrazilo na tekuću raspravu o ispravnosti butch i femme odijevanja i igranja uloga među njezinim članovima. Već 1955. godine postavljeno je pravilo da žene koje su prisustvovale sastancima, ako nose hlače, trebaju nositi ženske hlače. Međutim, mnoge se žene sjećaju da je to pravilo koje se nije pratilo jer su polaznici mnogih sastanaka nosili traperice, a jedine traperice dostupne u 1950-ima bile su muške. Barbara Gittings prisjetila se godina kasnije slučaja kada su, pripremajući se za nacionalnu konvenciju, članovi DOB-a nagovarali ženu koja je cijeli život nosila mušku odjeću "da se ogrne na što 'ženskiji' način. . Svi su se tome obradovali kao da je ostvarena neka velika pobjeda. . Danas bismo bili užasnuti svakim tko je smatrao da je takva vrsta evangelizacije imala legitimnu svrhu."
Kćeri Bilitis korištene su kao političko topovsko meso u utrci za gradonačelnika 1959. u San Franciscu. Russell Wolden, izazivajući tadašnjeg Georgea Christophera, distribuirao je informacije implicirajući da Christopher čini grad sigurnim za "seksualne devijante".Lyon, Phyllis. "S.F. Election Aftermath" The Ladder; 1959 vol. 4 issue 3: p.23 Wolden je bio odgovoran za materijale koji su glasili: "Vi roditelji kćeri – nemojte samozadovoljno sjediti osjećajući da je, samo zato što u vašoj obitelji nema dječaka, sve u redu. . Da biste vas prosvijetlili u vezi s postojanjem lezbijske organizacije sastavljene od homoseksualnih žena, upoznajte se s imenom Kćeri Bilitisa." Postojale su samo dvije kopije popisa pretplata na Ljestve, s ciljem da se obeshrabri dolazak popisa u ruke bilo koga tko bi ga mogao upotrijebiti protiv pretplatnika. Čelnici DOB-a premjestili su popis iz sjedišta i kasnije saznali da je policija San Francisca pretražila ured nakon toga. Čak je i FBI bio dovoljno znatiželjan da prisustvuje sastancima kako bi izvijestio 1959. "Svrha DOB-a je educirati javnost da prihvati lezbijke u društvo."
Nacionalne konvencije Godine 1960. DOB je održao svoj prvi kongres u San Franciscu; bio je toliko uspješan da su ga održavali svake dvije godine do 1968. godine. Priopćenja za tisak u kojima je najavljena konvencija poslana su lokalnom radiju i novinama, što je San Francisco Chronicle navelo da usmjeri udarac na Russell Wolden i objavi konvenciju kad je Herb Caen napisao: "Russ Wolden, ako nitko drugi, bit će zainteresiran da sazna da će Kćeri Bilitis održati ovdje svoj nacionalni skup 27. i 30. svibnja. Oni su ženske kolege iz društva Mattachine - a jedan od glavnih dijelova konvencije bit će obraćanje Attyja. Morris Lowenthal naslovio je: 'Gay bar na sudovima.' O brate. Mislim na sestru. Kad malo bolje razmislim, ne znam na što mislim...""Here and There." The Ladder, Mar 1960, Vol. 4 Issue 6, p26. Izraz je ponovljen u ožujku u izdanju Ljestve.
Dvjesto žena prisustvovalo je konferenciji, kao i policija San Francisca, koja je došla provjeriti nosi li netko od članova DOB-a mušku odjeću. Del Martin ih je doveo unutra da vidi sve žene koje nose haljine, čarape i štikle. Prisutni su slušali govornike, uključujući raspravu između dva odvjetnika o zakonitosti i moralu homoseksualnih barova, izlaganje Američke unije za građanske slobode i episkopskog svećenika koji je "služio prokletstvo desertom",Sanders, Helen. "Impressions." The Ladder; Jun 1960, Vol. 4 Issue 9, p24. dok je nastavio. "tirada" koja podsjeća publiku da su bili grešnici, a koju su pristojno slušali. DOB je također dodijelio nagrade muškarcima koji su im bili saveznici, a koje su nazivali "Sinovi Bilitisa", ili SOB-ovima, uključujući njihovog odvjetnika, fotografa i članove društva Mattachine koji su im pomagali u konvenciji.