Manjinski jezici u Hrvatskoj su tradicionalni ili materinski jezici nacionalnih i etničkih manjina u Hrvatskoj. Uz osobnu i uporabu unutar zajednice, manjinski jezici se na različite načine i u različitom obujmu koriste i u službenom i u javnom prostoru.
Pravni okvir
Ustav Republike Hrvatske u svom uvodu definira Hrvatsku kao nacionalnu državu hrvatskog naroda, zemlju svih njezinih državljana i zemlju tradicionalnih autohtonih zajednica koje ustav naziva nacionalnim manjinama. Nacionalne manjine izričito nabrojane u ustavu redom su Srbi, Česi, Slovaci, Talijani, Mađari, Židovi, Nijemci, Austrijanci, Ukrajinci, Rusini, Bošnjaci, Slovenci, Crnogorci, Makedonci, Rusi, Bugari, Poljaci, Romi, Rumunji, Turci, Vlasi i Albanci. Član 12. Ustava navodi da je službeni jezik u Hrvatskoj hrvatski jezik, dok se u pojedinim jedinicama lokalne samouprave (gradovi i općine) neki drugi jezik i ćirilično ili neko drugo pismo mogu uvesti u službenu usporednu uporabu.
Službena uporaba manjinskih jezika regulirana je na osnovu nadležnih zakona u Republici Hrvatskoj i međunarodnih konvencija i sporazuma kojima je zemlja pristupila i/ili potpisala ih. Najvažniji zakoni na nacionalnoj razini su Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i Zakon o obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Najvažniji međunarodni sporazumi koji se odnose na manjinske jezike su Europska povelja o regionalnim ili manjinskim jezicima i Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina koje je usvojilo Vijeće Europe. Određena prava pripadnici nacionalnih manjina stekli su i kroz međudržavne i međunarodne ugovore i sporazume kao što su Rapalski ugovor i Erdutski sporazum.
Preduvjet od 33,3 % pripadnika nacionalnih manjina u lokalnoj populaciji za obvezno uvođenje ravnopravne uporabe manjinskog jezika smatra se srazmjerno visokim, budući da Savjetodavni odbor Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina Vijeća Europe smatra udio od 10 do 20 % primjerenim. Hrvatska javnost i vlasti ne pokazuju uvijek pozitivan stav prema pitanjima manjinskih prava ali je pristupanje Hrvatske Europskoj uniji imalo pozitivan utjecaj na afirmaciju službene uporabe manjinskih jezika.
Manjinski jezici Srpski
thumbnail|Dvopismena ploča u naselju Trpinja Obrazovanje mini|lijevo|Učenička knjižica iz odjela na srpskom jeziku u Podunavlju. Obrazovanje na srpskom jeziku omogućeno je na prostoru nekadašnje samoproglašene Istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema na osnovu Erdutskog sporazuma koji je stvorio preduvjete za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja. U ovoj regiji nastava se izvodi po Modelu A manjinskog obrazovanja u kojem se cjelokupna nastava odvija na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Škole u Podunavlju organiziraju nastavu na hratskom ili na manjinskom jeziku ako postoji minimalan broj učenika za upis razreda po određenom modelu. Kritičari u modelu podijeljenih razreda vide nastavak hrvatsko-srpskog sukoba u Podunavlju dok službeni predstavnici srpske manjine negativan odnos prema srpskim odjelima vide kao pritisak u smjeru odnarođivanja. Boris Dežulović svoju kritiku za neuspjeh norveškog modela integrirane škole upućuje primarno lokalnom HDZ-u kojemu je u tom nastojanju pomogao i lokalni SDSS. Potpredsjednica SDSS-a i saborska zastupnica Dragana Jeckov opravdava podjelu razreda po nacionalnoj osnovi ističući kako učenici ipak idu u iste školske zgrade, u istu smjenu, imaju zajedničke fakultativne aktivnosti, a nastavu pohađaju na svom jeziku po A modelu ukoliko to roditelji izaberu. Argumentirajući kako i mađarska, češka i talijanska manjina koriste isti model, Jeckov je istakla kako smatra da demokratsko društvo ne bi smjelo dopustiti asimilaciju kroz izostanak manjinskog obrazovanja te da su jezik i pismo ključne komponente svakog nacionalnog identiteta. U vezi ove tvrdnje Dragane Jeckov da su jezik i pismo ključne komponente svakog nacionalnog identiteta jezikoslovka Snježana Kordić poziva na oprez. Podsjeća da je poistovjećivanje jezika i nacije zastupano i za vladavine nacizma te da bi u 21. stoljeću značilo negiranje austrijske, švicarske, američke i većine drugih nacija u svijetu jer imaju zajednički jezik s nekom drugom nacijom. Kordić smatra kako hrvatska i srpska nacija govore zajednički policentrični srpskohrvatski jezik te je stoga učenike neopravdano dijeliti na osnovi jezika, za razliku od mađarske ili talijanske manjine. Zabrinutost zbog desnog skretanja političkih predstavnika Srba izraženo je i od strane SDP-a: "razočaravajuće je to što su Srbi prihvatili desničarsku politiku hrvatskih stranaka – tvrdi kandidat za gradonačelnika Vukovara iz redova SDP-a Kruno Raguž". U praksi je podjela hrvatskih i srpskih školskih razreda izraženija u multietničkim urbanim sredinama (posebice Vukovaru) dok su seoska naselja u Podunavlju pretežito jednonacionalna (hrvatska, srpska, mađarska ili rusinska). Podjela razreda po jeziku izvođenja nastave dovela je do toga da su 2011. godine 86 % učenika u hrvatskim razredima u Vukovaru bili Hrvati, a 95 % učenika u srpskim razredima bili Srbi. Iste godine 75 % roditelja srpske nacionallnosti i 68 % učenika podržavalo je postojeći model obrazovanja dok je 78 % učenika i 92 % roditelja hrvatske nacionalnosti podržavalo integrirani model u kojem bi postojali dodatni izborni sati srpskog jezika i kulture blizak Modelu C manjinskog obrazovanja. Integrirani model bio je prihvatjiv i za 65 % srpskih roditelja i 49 % učenika u Vukovaru.
Zajedničko vijeće općina aktivno se zalaže za prijenos osnivačkih prava na određene osnovne škole u Podunavlju s Vukovarsko-srijemske i Osječko baranjske županije na općine sa srpskom većinom u kojima se škole nalaze. Ruralne škole za koje ZVO lobira u praksi već i provode nastavu isključivo u razredima na srpskom jeziku dok bi prijenos osnivačkih prava omogućio da ih se i formalno registrira kao javne srpske škole koje nude obrazovanje samo po Modelu A. Sličan model postoji u Istri s javnim talijanskim školama.
Uz osnovne i srednje škole u Podunavlju, u Zagrebu je od 2005. godine s radom započela i Srpska pravoslavna opća gimnazija "Kantakuzina Katarina Branković" koja također nastavu provodi po Modelu A. U ostatku zemlje u različitom je opsegu dostupna nastava po Modelu B (dvojezična nastava), Modelu C (njegovanje jezika i kulture) ili vanškolski. Odsjek za južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ima Katedru za srpsku i crnogorsku književnost. Između ostalih, predavači srpske književnosti na sveučilištu bili su i Antun Barac, Đuro Šurmin i Armin Pavić.
Mediji i institucije
Od prosinca 1999. godine Srpsko narodno vijeće objavljuje tjednik Novosti. Od 4. prosinca 2009. godine tjednik se prodaje na kioscima diljem zemlje. Uz tjednik Novosti, na srpskom se jeziku objavljuju i Identitet, Izvor, Bijela pčela, Prosvjeta i Forum koji se distribuiraju unutar zajednice. U istočnoj Hrvatskoj postoje i tri lokalne radio postaje koje emitiraju program na srpskom jeziku (Radio Banska Kosa (Beli Manastir), Radio Borovo (Borovo) i Radio Dunav (Vukovar)). Radio-televizija Vojvodine u suradnji sa Zajedničkim vijećem općina svakih 15 dana snima i prikazuje polusatnu emisiju „Hronika Slavonije, Baranje i zapadnog Srema“.
Od 1996. godine Središnja knjižnica kulturog društva Prosvjeta u Zagrebu djeluje i kao službena Središnja knjižnica Srba u Hrvatskoj. Knjižnica je osnovana 4. siječnja 1948. godine i tada je imala 40 000 svezaka uglavnom tematski vezane uz nacionalnu književnost, uključujući i znatan broj knjiga iz XVIII. i XIX. stoljeća. Vlasti su 1953. godine donijele odluku o zatvaranju knjižnice i pohranjivanju knjiga u Muzeju Srba Hrvatske, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu te u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Knjižnica je ponovno osnovana u siječnju 1995. godine i do 2016. godine u svoju je zbirku skupila više od 25 000 svezaka.
Kontroverze thumb|Razbijena dvopismena ploča u Mirkovcima.
U prvim godinama nakon uvođenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina pojedine jedinice lokalne samouprave pružale su otpor provođenju svojih zakonskih obveza. U pravobraniteljevom izvještaju iz 2005. godine navode se općine Vojnić, Krnjak, Gvozd, Donji Kukuruzari, Dvor i Korenica kao one u kojima se odredbe zakona ne provode iako su ga te jedinice lokalne samouprave obvezne provoditi. Izvještaj ističe i slučaj Vukovara u kojemu je manjini onemogućeno konzumiranje zakonskih prava iako je njezin udio prema popisu iz 2001. godine manje nego 1 % niži od zakonom propisanog udjela.
Nakon popisa stanovništva u Hrvatskoj 2011. Srbi u Vukovaru su ispunili zakonski preduvjet za obvezno uvođenje ćirilice što je međutim ovoga puta dovelo do prosvjeda protiv ćirilice u Hrvatskoj. U travnju 2015. godine Odbor Ujedinjenih naroda za ljudska prava pozvao je Hrvatsku da osigura manjinama pravo na uporabu njihova jezika i pisama. Izvještaj Odbora ističe da se poziv prvenstveno odnosi na uporabu ćirilice u Vukovaru i općinama na koje se zakoni odnose.
Pitanje ćirilice u Vukovaru izišlo je izvan okvira odnosa srpske i većinske zajednice i postalo pitanjem političkih sporova i unutar većinske zajednice. Inicijalno kritika oporbenog HDZ-a prema dvanaestoj Vladi Republike Hrvatske koju je predvodio Zoran Milanović da bi naknadno utjecalo na formiranje Domovinskog pokreta i njegove kritike četrnaestoj i petnaestoj vladi koju predvodi Andrej Plenković. U kontekstu ovih sukoba gradonačelnik Vukovara Ivan Penava je nakon neuspjeha na unutarstranačkim izborima izišao iz HDZ-a i pridružio se Domovinskom pokretu. Time su i najviši lokalni predstavnik iz hrvatske zajednice kao i zamjenik gradonačelnika iz reda srpske manjine u Vukovaru došli iz desno orijentiranih oporbenih stranaka koje nisu na vlasti na državnoj razini. Naime, ranije je i za zamjenika gradonačelnika iz reda srpske zajednice izabran član Demokratskog saveza Srba (osnovan 2016. od bivših članova SDSS-a) Srđan Milaković, stranke koja oštro kritizira politike SDSS-a.
Ustavni sud Republike Hrvatske je 2014. godine kao protuustavan zabranio referendum na kojem se trebalo odlučivati o zabrani službene uporabe ćirilice u Vukovaru. Godine 2019. Ustavni sud ukinuo je nekoliko odredbi gradskog Statuta Vukovara kao diskriminatorne prema pripadnicima srpske manjine, te je pozvao lokalne vlasti u Vukovaru na razmatranje vraćanja dvojezičnih ploča.
U prosincu 2020. godine u tužbi Mile Novakovića protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava presudio je kako su ovom srednjoškolskom profesoru pri otkazu u srednjoj školi u Dardi 1999. godine (zbog uporabe srpskog jezika u svakodnevnom radu) povrijeđena prava te mu je posmrtno (odnosno obitelji) dodijelio 5000 eura odštete i 800 eura troškova. Godine 1999., po okončanju mirne reintegracije, proveden je prosvjetni nadzor samo nad učiteljima srpske nacionalnosti koji su radili u razredima na hrvatskom jeziku. Europski sud odlučio je da je odluka hrvatskih sudova o otkazu bila zakonita, ali da nije bila razmjerna i da je nadzor proveden samo nad srpskim profesorima mjesec dana nakon usmene preporuke za predavanje isključivo na hrvatskom jeziku u toj školi.
Talijanski
thumbnail|Talijanska škola u Rijeci Talijanska manjina ostvarila je znatno šire pravo na uporabu vlastitog jezika od svih drugih manjinskih zajednica u Hrvatskoj. La Voce del Popolo su dnevne novine na talijanskom jeziku koje se objavljuju u Rijeci. Na inicijativu Liste za Rijeku, a u kontekstu priprema za 2020. godinu u kojoj je Rijeka bila Europska prijestolnica kulture, Gradsko vijeće razmatralo je mogućnost ponovnog uvođenja natpisa na talijanskom jeziku ukinutih u vrhuncu Tršćanske krize.
Povijest