Bitka za Turtucaiau (rum. Bătălia de la Turtucaia; bug. Битка при Тутракан, Bitka pri Tutrakan) je jedna od prvih bitaka koja se između Rumunjske i Centralnih sila vodila na Rumunjskom bojištu nakon ulaska Rumunjske u rat na strani Antante. Ista je trajala u razdoblju od 2. rujna do 6. rujna 1916., te je završila teškim porazom rumunjske vojske s obzirom na to da su bugarsko-njemačke snage zauzele Turtucaiau (sada Tutrakan u Bugarskoj), te zarobile znatan broj rumunjskih vojnika.
Uvod Rumunjska je, jednako kao i Italija, još od osamdesetih godina XIX. stoljeća bila saveznica Njemačke i Austro-Ugarske. Međutim, po izbijanju Prvog svjetskog rata, Rumunjska se odbila se pridružiti Centralnim silama smatrajući da je tajni ugovor koji je imala sklopljen s Austro-Ugarskom ne obvezuje. Stoga je na početku rata Rumunjska zauzela stav oružane neutralnosti.
Nakon uspješne Brusilovljeve ofenzive Rumunjska se u kolovozu 1916. odlučila pridružiti silama Antante. Nakon pregovora koji su zaključeni 17. kolovoza u Bukureštu sile Antante su garantirale Rumunjskoj dotadašnje granice, te pravo aneksije Transilvanije, Banata i dijela Bukovine. S druge strane, Rumunjska se obvezala da će Austro-Ugarskoj objaviti rat najkasnije do 28. kolovoza, da će prekinuti sve ekonomske odnose s neprijateljima Antante, te da neće zaključiti separatni mir. Vojna konvencija je predviđala i da će ofenziva protiv austrougarske vojske otpočeti s danom objave rata, te da će ruska vojska nakon potpisa ugovora otpočeti energičnu ofenzivu na austrougarskom dijelu Istočnog bojišta. Također, bilo je predviđeno i da će Rusi u Dobrudžu uputiti dvije pješačke i jednu konjičku diviziju, te da će saveznici na Solunskom bojištu otpočeti ofenzivu osam dana prije rumunjske objave rata.
Rumunjska je rat Austro-Ugarskoj objavila 27. kolovoza 1916. pritom pogrešno smatrajući da će Bugarska ostati neutralna. Međutim, Rumunjskoj je 28. kolovoza rat objavila Njemačka, a dva dana nakon toga i Osmansko Carstvo. Konačno, 1. rujna Rumunjskoj je rat objavila i Bugarska čije su jedinice odmah po objavi rata počele prelaziti bugarsko-rumunjsku granicu u Dobrudži.lijevo|mini|325px|Operacije u Dobrudži od 1. do 19. rujna 1916.
Turtucaia Tutrakan je izvorno rimska utvrda. Tijekom vladavine cara Dioklecijana razvio se u jedno od najjačih rimskih otpornih točaka na Dunavskom limesu. U VII. stoljeću postao je dijelom Bugarskog carstava, da bi krajem XIV. stoljeća postao dijelom Osmanskog carstva. Osmansko carstvo se oslanjalo na Dunav kao glavnu obrambenu barijeru na Balkanu, ali širina te rijeke se međutim, u vrijeme slabljenja carstva, pokazala nedovoljnom da spriječi prodore ruske vojske koja je u vrijeme rusko-turskih ratova nekoliko puta prelazila Dunav u njegovom donjem toku. Da bi se suprotstavila toj stalnoj ruskoj prijetnji osmanska je vojska izgradila utvrđeni četverostrani sustav tvrđava Ruse–Silistra–Varna–Šumen. Tutrakan se nalazio na sjevernoj strani četverokuta, na uskom dijelu Dunava, preko puta ušća plovne rijeke Arges. To ga je učinilo izvrsnim mjestom za prijelaz Dunava i potaklo Osmansko carstvo da ga utvrde snažnim vojnim garnizonom.
Oslobađanjem Bugarske od osmanske vlasti nakon Rusko-turskog rata (1877-1878) Tutrakan je postao sastavni dio Bugarske. Međutim, bugarske nacionalne ambicije bile su usmjerene prema širenju na jug na Makedoniju i Trakiju, tako da je obrana Dunava bila uglavnom zanemarena. Nakon poraza u Drugom balkanskom ratu Bugarska je 1913. bila prisiljena Rumunjskoj ustupiti cijelu južnu Dobrudžu, pa tako i Tutrakan koji su Rumunji odmah preimenovali u Turtucaiu.
Rumunjski Glavni stožer odmah je poduzeo mjere za jačanje obrane grada, osmislivši ga da služi kao mostobran u slučaju rata s Bugarskom. Okolni teren bio je povoljan za mostobran, jer visine koje gledaju na grad čine visoravan širine 7 do 10 kilometara, koja se uzdiže čak 113 metara iznad Dunava, a okružena je brojnim širokim gudurama. Intenzivni građevinski radovi trajali su više od dvije godine pod vodstvom belgijskih vojnih inženjera. Uz navedeno, kroz Turtucaiau je vodila izvrsna cesta koja je prolazila paralelno s Dunavom od Ruščuka do Turtucaiae, te preko Silistre do Medgidije. Na jug je vodila jednokolosiječna pruga koja se protezala od Varne u Bugarskoj do Dobriča da bi kod Megidije presjekla željezničku vezu Cernavoda-Constanta. Najbolji transportni put zapravo nije bila cesta ili pruga već rijeka, Dunav. Međutim, sve dok je Rumunjska kontrolirala njegovu sjevernu obalu, Centralne sile je nisu mogle koristiti.
Obrana Turtucaiae Iako prema rumunjskom ratnom planu predviđen kao mostobran, most preko Dunava kod Turtucaiae nije postojao. Prema koncepciji rumunjskog Glavnog stožera nakon početka neprijateljstava s Bugarskom trebao se postaviti pontonski most koji bi povezivao Turtucaiau i Oltenitu koja se nalazila na suprotnoj strani Dunava. Do toga međutim, nije došlo jer je pontonski most nakon početka rata postavljen kod Isaccee radi prijelaza ruske konjičke divizije iz Besarabije u Dobrudžu. Osim toga, izgradnja pontonskog mosta ocijenjena je rizičnom jer bi isti predstavljao fiksni cilj za protivničko topništvo, zrakoplove ili plovila, a uz navedeno pontonski most bi sprječavao plovidbu i manevar rumunjskih ratnih brodova. Uloga Turtucaiae, s obzirom na to da nije postojao most preko Dunava, bila je da održava cestovnu komunikaciju zajedno sa susjednim utvrđenim mostobranom Silistra, te je zajedno s njim pokriva koncentraciju ruske vojske u Dobrudži.mini|Mihail Aslan, zapovjednik rumunjske 3. armije
Rumunjski Glavni stožer bio je svjestan ranjivosti položaja Turtucaiae. Kako bi osigurao Dunav na otoku Kalimok, nekih 7 km zapadno od Turtucaiae, gdje je od 1913. nova rumunjsko-bugarska granica presijecala Dunav, izgrađena je ogromna barijera koja je sprečavala brodski promet da prolazi ovu točku. Takozvana Kalimočka barijera sastojala se od drvene barikade ojačane kabelima i čeličnim vezama. Kilometar uzvodno od barikade postavljene su mine, a nekoliko redova kontaktnih mina čuvalo je i svaki kraj barikade. Odmah po početku neprijateljstava Rumunjska je zatvorila barijeru, tako da je austrougarska Dunavska flotila ostala uzvodno, a rumunjska nizvodno od barijere. To se u listopadu pokazalo kao pogrešno kada rumunjska Dunavska flotila nije mogla pružiti podršku rumunjskoj vojski kada se ista iskrcavala kod Flamande.
Obrana u Tuturcaiai sastojala se od tri zone uređene u koncentričnim polukrugovima pri čemu su se koristile povoljne zemljopisne karakteristike terena. Naime niz malih brda okruživao je grad na otprilike udaljenosti 4-5 km, s još jednim nizom brdašca 4-5 km dalje. Najviše udaljeni niz brežuljaka činio je vanjsku crtu obrane u kojoj je bilo ukopano pješaštvo naoružano strojnicama koje su štitile žičane zapreke.
Glavnu liniju obrane činilo je 15 utvrda numeriranih brojevima od 1- 15 i nazivima obližnjih naselja Staro Selo, Daidar, Sansanlar i sl, međusobno udaljenih oko 2 km. Svaka utvrda imala je dva skloništa za 50 do 70 vojnika s krovovima poduprtim željeznim tračnicama ili drvenim pločama na koje je položen sloj zemlje od dva metra. Njihov je profil bio nizak što je osiguralo razumnu zaštitu od granata iz poljskog topništva. U razmaku od 1,2 do 2,2 km, pojedine su utvrde bile povezane plitkim rovovima i mitraljeskim gnijezdima koji su pak bili povezani komunikacijskim rovovima sa stražnjom stranom glavne obrambene crte. Utvrde su imale i natkrivene galerije koje su pružale zaštitu od napada malokalibarskim oružjem i minobacačima, zajedno s uskotračnom prugom za kretanje zaliha i ljudstva. Međutim sposobnost utvrda da izdrže udare teškog topništva bila je upitna. Stotinjak metara ispred glavne crte bila su izgrađena tri reda bodljikave žice koja se neprekidno protezala od utvrde 15 do utvrde 3. Većina topništva postavljena je u glavnu obrambenu liniju, iako je nekoliko komada, zajedno s rovovima i mitraljezima, postavljeno na obližnje Dunavske otoke kako bi podržalo rumunjsku Dunavsku flotilu koja je imala zadatak pružiti topničku podršku na zapadnom dijelu pristupa tvrđavi.
Otprilike četiri kilometra od glavne obrambene crte i tri kilometra od same Turtucaie ležala je sekundarna obrambena linija. Sastojala se od jedne linije rovova s malo pripremljenih mitraljeskih gnijezda ili prepreka bez topništva. Budući se pažnja gotovo u potpunosti usredotočila na glavnu obrambenu liniju, rumunjsko zapovjedništvo malo je pažnje posvetilo utvrđivanju sekundarne linije. Nekoliko stotina metara iza utvrda ležala je dopunska crta obrane sam niz rovova koji su se protezali duž unutarnjeg raspona brežuljaka koji su pružali zaštitu pješaštvu.
Mostobran je branilo i topništvo koje je sastojalo od topničkih komada različitih kalibara i vrsta (ukupno 134). Pokretnu topničku pričuvu činila su dvadeset i tri topa koje su vukli konji, te haubice. Međutim, mnogi topovi nisu bili mobilni ili nisu bili opskrbljeni s dovoljno municije. Topovima koji su se nalazili u sastavu same tvrđave potrebno je pridodati i trideset i dva topa na rumunjskim monitorima koji su bili smješteni u Olteniti, na suprotnoj strani Dunava.
Rumunjske snage Obrana Dunava i Dobrudže povjerena je rumunjskoj 3. armiji pod zapovjedništvom divizijskog generala Mihaila Aslana koji je imao sjedište stožera u Bukureštu. Aslan je raspolagao s tri divizije koje su se nalazile sjeverno od Dunava, a koje su bile organizirane u V. korpus pod zapovjedništvom divizijskog generala Gheorghe Georgescua. Međutim, sve tri divizije, osim što su se nalazile na sjevernoj obali Dunava, bile su znatno udaljene od tvrđave. Ona najbliža, 16. divizija pod zapovjedništvom brigadnog generala Constantina Anastasiadea, nalazila se u blizini Giurgiua udaljena oko 80 km zapadno od Turtucaiae.lijevo|mini|Constantin Teodorescu, zapovjednik rumunjske 17. divizije
U Dobrudži, osim 17. divizije smještene u Turtucaiai, Aslan je raspolagao 9. divizijom koja je pod zapovjedništvom brigadnog generala Ioana Basarabescua branila Silistru, te 19. divizijom kojom je zapovijedao brigadni general Nicolae Arghirescu a koja se grupirala oko Dobriča. Uz navedene divizije, u Dobrudžu je pristizao ruski XLVII. korpus pod zapovjedništvom generala Andreja Zajončkovskog koji je prema Aslanovim planovima trebao pružiti pomoć napadnutim tvrđavama ako bi to bilo potrebno.
Garnizon tvrđave Turtucaia sačinjavali su vojnici 17. divizije pod zapovjedništvom brigadnog generala Constantina Teodorescua. Radilo se o novoj diviziji formiranoj svega nekoliko mjeseci prije početka rata koja se sastojala od tri pukovnije (76., 36. i 79.). Samo jedna od njih, ona 36., sastojala se od redovnih vojnika. Preostale dvije pukovnije 76. pukovnija s vojnim obveznicama regrutiranim iz okruga Ilfov, te 79. pukovnija s obveznicima regrutiranim iz okruga Ialomita, sastojale su se od rezervista jednako kao i četiri bojne koje su pridodane diviziji a koje su se do tada nalazile u sastavu 40. 75. i 80. pukovnije. Na zahtjev zapovjednika Turtucaiae da mu se pošalju pojačanja kako bi se stvorila mobilna pričuva, u sastav divizije su ušle i četiri bojne milicije s oko 600-8000 ljudi. Ukupno Turtucaiau je branilo 19 bojni s oko 20.000 vojnika. Podršku braniteljima pružala je i rumunjska Dunavska flotila s 2. monitorskom divizijom koju su činili monitori Bratianu, Kogalniceanu i Catargiu.