mini|desno|250px|Crtež iz mlađeg kamenog doba (neolitika), star oko 8 000 godina, nađen u pećini u okolici Bicorpa u blizini Valencije (Španjolska), koji prikazuje krađu meda iz šupljina u stijeni.

mini|desno|250px|Stela prikazuje Shamash-resh-ușura kako se moli bogovima Adadu i Ishtar s natpisom o pčelarstvu u babilonskom klinastom pismu.

mini|desno|250px|Pčelinji hijeroglif iz grobnog kompleksa Sesostrisa I. (oko 1926. pr. Kr.).

mini|desno|250px|Pčele u dragulju Malije (Kreta, oko 1600. pr. Kr.)

mini|desno|250px|Pčelarstvo s pletenim košarama (pletara) prikazano u knjizi Tacuinum sanitatis casanatensis (14. stoljeće).

mini|desno|250px|Pčelari iz 1568. (Pieter Brueghel stariji).

mini|desno|250px|Prikaz pčelarstva iz 16. stoljeća.

mini|desno|250px|Pčelarska oprema oko 1820.

mini|desno|250px|Dubina ili košnica iz šupljeg debla drveta.

mini|desno|250px|Pletara.

mini|desno|250px|Pčelar dimi košnicu dimilicom (Langstroth-Rootova košnica ili LR košnica).

Povijest pčelarstva započinje davno u prošlosti i postoje mnogobrojni dokazi koji govore da je pčelarstvo jedna od najstarijih grana poljoprivrede, mnogo starija od ratarstva i stočarstva, a naročito od voćarstva i povrtlarstva. Loveći životinje i sakupljajući plodove raznih biljaka za svoju prehranu, čovjek je nailazio na šupljine u drveću ili stijenama ispunjene saćem i medom i tako otkrio postojanje pčela i vrlo ukusne hrane - meda. Dolazak do meda u početku je bio vrlo težak, jer pčele su uvijek branile svoje gnijezdo, a tek otkrićem vatre olakšani su pristup pčelinjem leglu i krađi meda. Čovjek u početku nije jeo samo med već i saće s leglom, a kroz vjekove med je postao ne samo hrana nego najveća poslastica i lijek. Zoran Stanimirović i sar.: "Medonosna pčela", , www.pdfknjige.net, pristupljeno 30. 12. 2020.

Prapovijest

U nekadašnjim nepreglednim prašumama pčele su nalazile bogatu pašu, a u mnogobrojnim šupljinama stabala i stijena udobna mjesta za leglo i skladištenje dodatne hrane, tako da su se pčelinje zajednice u divljini dosta umnožavale, i pored štete koju im je nanosio čovjek svojom krađom meda. Međutim, nestankom velikih prašuma nestali su mnogobrojni povoljni uvjeti za razvoj pčela, a potrebe čovjeka za pčelinjim proizvodima su rasle. Ljudi su u međuvremenu naučili sami da uzgajaju i umnožavaju pčelinje zajednice, tako da su mogli zadovoljiti svoje potrebe za medom, voskom i drugim pčelinjim proizvodima. Na početku čovjek je pratio pčele koje su se vraćale s paše do njihovog gnijezda, zatim je pazio kada se roje, pa rojeve privlačio u šuplja stabla ili druga pristupačnija mjesta, premazujući ih medom. Kasnije je, da bi mu pčele bile što bliže, a njihovi proizvodi što pristupačniji, sam je počeo da pravi prostrane šupljine u krošnjama živih stabala, stavljajući na njih vrata s otvorom za leto (mjesto gdje pčele ulaze u košnicu), a potom označavajući ih svojim znakom (križom najčešće) da ih drugi ne bi prisvojili. Šupljine iskopane u drveću ljudi su neposredno pred samo rojenje premazivali zapaljenim saćem kako bi miris primamio pčele, pa su rojevi rado naseljavali tako pripremljene prostore. Na ovaj način ostvaren je prvi bliži obostrano korisni dodir u odnosu čovjeka i pčela, to jest bio je pripremljen "smještaj" za pčele i počelo se razvijati šumsko pčelarenje. Takvo pčelarenje je bilo najrazvijenije na prostoru današnje Rusije, jer su tu vjerojatno i uvjeti bili najpovoljniji.

Najstariji dokaz o odnosu između čovjeka i pčele dolazi iz mlađeg kamenog doba ili neolitika (5 000 do 7.000. pr. Kr.) iz pećine Cuevas de la Araña koje se nalazi u Španjolskoj u blizini Valencije. Slika iz špilje prikazuje čovjeka s posudom koji iz pukotine u stijeni rukom uzima saće. Pčele lete oko njega u koncentričnim krugovima i udaljavaju se jer on koristi dim kojim ih tjera. On je lovac na med, lik koji postoji još i danas u nekim starijim narodima. Vjerojatno čovjek sa slike skuplja pčelinja društva iz šupljina te ih tako prenosi i postavlja u neposrednoj blizini kuće.Udruga pčelara Bujštine: "Povijest pčelarstva", , www.pcelari-bujstine.com, pristupljeno 31. 12. 2020.

Drevne civilizacije

Kada su iskrčene stare šume i stvorena prva stalna ljudska naselja, pčele su prenesene iz šuma i uzgajane u izdubljenim panjevima - dubina (ul, dub, panj). Kasnije, čovjek je počeo da pravi pletene košnice od pruća (pletara), obljepljujući ih mješavinom izmeta, gline i piljevine, ili samo od slame, dok je u kamenitim krajevima pravio primitivne košnice u stijenama. U Sudanu, Egiptu, u zemljama Bliskog istoka i Male Azije, gdje nema šuma ni pogodnih pećina, pčele su prvobitno živjele u izdubljenoj zemlji, a ljudi su kasnije počeli da prave košnice od ilovače. Tako su stvoreni prvi primitivni pčelinjaci, a čovjek je sve više koristio proizvode pčela, ali uz stalnu brigu da svojim djelovanjem što manje naškodi pčelinjoj zajednici.

Vjerojatno su drevni Egipćani prvi razumjeli važnost smještaja pčela u košnice. Oko 2 600. pr. Kr. pojavile su se prve košnice izrađene od isprepletenih grana i trske obloženih blatom, valjkastog oblika, postavljale bi se jedna pored druge kako bi se lakše kontrolirao uzgoj pčela. Prakticiralo se seleće pčelarenje uz cijelu dužinu rijeke Nil. Cijelo seljenje trajalo je 3 mjeseca seleći iz mjesta u mjesto prateći cvjetanje. Svaki narod razvio je vlastiti način gradnje košnica, ponekad su se koristili predmeti izgrađeni za druge namjene, a zatim prilagođeni za potrebe pčelarstva. Na Bliskom istoku omiljene su bile posude od pečene zemlje (terakote), u srednjoj Europi udubljeni trupci, a drugdje posude od slame i trave obložene glinom. Pisana svjedočanstva govore da su Sumerani koristili med u kozmetici još od 2 000 do 3 000. pr. Kr. Asirci i Babilonci koristili su med za liječenje upala (infekcija) kože, očiju, genitalija, probavnog sustava, a s medom i voskom su masirali tijela pokojnika. Kelti su ga koristili u obredima ukopa dok je za Etruščane predstavljao dragocjeni zavjetni dar.

Antička Grčka

Stari Grci su prikazivali med kao proizvod duge i zvijezda te mu dali božansku komponentu i smatrali ga hranom bogova. Tadašnje ljudsko uvjerenje bilo je da se bogovi hrane nektarom i ambrozijom te u naletu velikodušnosti, pošto nisu mogli podariti besmrtnost ljudima, kako bi ih utješili za njihov nepovoljni položaj, omogućavali su im da troše med koji je padao na zemlju s njihovih bogatih stolova. Također se vjerovalo da je med snažan eliksir mladosti i bio je bitan dio obroka kod sportaša koji su se natjecali na Olimpijskim igrama.

Prvi pisani podaci vezani za pčelarstvo starog antičkog doba dolaze iz 776. pr. Kr., iz vremena pjesnika Homera i Hesioda. U "Odiseji" Homer navodi neke pojedinosti o medu, a u "Ilijadi" uspoređuje mnoštvo ljudi s pčelinjim rojem. Hesiod u svojim pjesmama opisuje trutove kao parazite koji žive na račun vrijednih pčela, ali ništa ne govori o pčelarenju. Tek iskopine na prostoru Akotire i Santorina otkrivaju da su košnice iz Homerovog i Hesiodovog doba bile pletene, koje su podsjećale na ribarske košare od pruća. Nešto kasnije pojavile su se glinene košnice, o čemu svjedoči i dijalog u Aristofanovom djelu "Zolje", gdje pisac iznosi sumnju u Lahetovo siromaštvo govoreći da su Lahetove glinene košnice bile "pune novca". Da je pčelarstvo u Atici bilo razvijeno, može se naslutiti i iz Solonovih zakona kojima je bilo predviđeno da jedan pčelinjak mora biti udaljen od drugog najmanje 300 stopa (oko 100 metara).

Osim Homera i Hesioda, o pčelama i pčelarstvu pisali su Anaksagora i Ksenofont, a u 5. stoljeću pr. Kr. Aristotel i njegov suvremenik Teofrast. Aristotel je bio prvi koji je znanstveno proučavao razvoj pčela i prvi koji je primijetio da pčele u pašno doba najčešće posjećuju istu vrstu cvijeća. Do kraja srednjeg vijeka njegovi spisi bili su jedini izvor podataka na tu temu. I stari Grci obavljali su seleće pčelarstvo, krećući iz jedne u drugu regiju vođeni cvjetanjem bilja. U antičkoj Grčkoj pčelarilo se ne samo da bi se dobivao med već i radi proizvodnje voska i propolisa koji su zajedno s medom korišteni kao lijek. Osim toga uređenje pčelinjeg društva služilo je nekim vođama toga doba kao primjer da tako pokušaju urediti i neke gradove.

Antički Rim

I u Rimu pčelarstvo je bilo dobro razvijeno kao i u Grčkoj. U 2. stoljeću pr. Kr. o pčelama u svom djelu "Georgike" govori Vergilije, a njegov suvremenik Nikandar Kolofonijski piše knjigu o pčelarstvu koja, nažalost, nije sačuvana. Varon u svojoj knjizi "Res rustica" u jednoj glavi govori o pčelarstvu. Tu opisuje košnice koje su bile duge 3 a široke 2 stope. Plinije Stariji u svojoj knjizi "Povijest prirode" govori o pčelarstvu i izučavanju pčelinjeg života, pominjući da su neki poglavari na svojim imanjima postavljali providne košnice, napravljene od stakla, koje su im koristile za proučavanje i otkrivanje životne tajne pčela. U Rimskom carstvu također nalazimo važne studije o pčelama i pčelarstvu. Plinije Mlađi prvi izdaje 79. "Povijest životinja" gdje često piše o pčelama i pčelinjaku. Pouzdano znamo da je pčelarstvo u Rimljana bilo jako razvijeno, izvodili su umjetno rojenje, izrađivali su košnice i uvodili su nove tehnike pčelarenja.

Rimski književnik Kolumela (Lucije Junije Moderat Kolumela), koji je bio agronom, po ugledu na grčke književnike napisao je prvu rimsku knjigu o pčelarstvu. U knjizi se spominje kuga pčelinjeg legla, koju je prvi opisao Aristotel. Kolumela dalje u svojoj knjizi navodi kako su Aristomah s Cipra i Feliki s otoka Tales pisali knjigu o pčelinjim bolestima, preporučujući metode borbe protiv truleži legla, dizenterije pčela i tako dalje. Rimski pjesnik i pčelar Publije Vergilije Maron u dijelu "Georgike" piše o pčelarstvu, organizaciji pčelinjaka i pčelinje flore. To je prvi pravi znanstveni rad o pčelarstvu koji će biti u primjeni i od koristi do srednjeg vijeka. Rimljani su koristili med za razne terapije, u kozmetičke svrhe i u kuhinji, u tolikoj mjeri da je smatran bitnim sastojkom hrane svakog obroka.

Ostali antički svijet Pčelarstvo se počelo razvijati i u ostalim dijelovima starog svijeta. Tako su arheolozi na Pirinejskom poluotoku našli urezan crteže na stijenama, u takozvanoj Paukovoj pećini u blizini Bicorpa kod Valencije (Španjolska). Prve dokaze o pčelarstvu u sjeverozapadnom dijelu Europe iznio je grčki pomorac i geograf Piteja koji je živio u Marseilleu, grčkoj koloniji iz 4. stoljeća pr. Kr. Piteja ističe kako su stanovnici s područja današnje Njemačke i Danske pravili napitke od meda. Mnogobrojni arheološki nalazi govore da je pčelarenje u zemljama sjeverozapadne Europe bilo dobro poznato još u antička vremena. Tako su arheolozi u mjestu Ektavi na Jyllandu u Danskoj otkopali grob jedne žene, starosti 1 500 godina pr. Kr., u kojem su između ostalog pronašli jednu čašu od brezove kore u kojoj su otkriveni ostaci medovine, koja je bila smjesa meda i ekstrakta cvijeta jagode i lipe. Još je Plinije Mlađi u 1. stoljeću zapisao kako je na svojim putovanjima vidio u predjelima na obalama Rajne ogromne košnice, veličine čak od osam stopa (2,4 metra).

U Indiji osim simboličkih značajki, med se smatrao afrodizijakom u tolikoj mjeri da je bio glavni sastojak ljubavnih eliksira. U raznim kulturama kroz povijest, med se koristio u vjerskim obredima. Zato nije slučajnost da ga "Kuran" spominje kao simbol ozdravljenja, kako duhovnog tako i materijalnog. Od 1448. do 1482. godine drevni narod Inka davao je danak u medu i vosku europskim osvajačima. Širenje pčelarstva s ciljem dobivanja meda i voska, dva vrijedna pčelinja proizvoda, jedan u prehrani drugi bitan za proizvodnju svijeća, brzo se proširilo u svim narodima.

Srednji vijek