mini|Grb Rusina mini|Područja s kojih su Rusini doselili u današnju Hrvatsku mini|Drvena crkva iz muzeja na otvorenom mini|Drvena crkva Rusina mini|Muzej na otvorenom mini|Narodna nošnja iz Petrovaca mini|Rusinska kuća mini|Rusinska kuća mini|Rusinski vez mini|Rusinski vez mini|Rusinski vez mini|Sokolski slet mini|Uskrsna hrana: sirac i uskrsni kruh Rusini (rusinski: Русины) ili Rusnaci (rusinski: Руснакы ili Руснаци) istočnoslavenski je narod čija se stara postojbina nalazila u Zakarpatju, odnosno dijelu Ukrajine, na granici s Poljskom, Slovačkoj, Mađarskom i Rumunjskom. Sjedište regije je grad Užgorod. Južni centri Rusina su Petrovci i kod Vukovara (u Hrvatskoj) te Ruski Krstur, kod Kule (u Bačkoj, Srbija). Rusini se sastoje od nekoliko manjih grupa. Na Karpatima to su Bojki (zapadni Karpati), Lemki u Beskidima (Poljska) i Huculi. Austro-Ugarska Monarhija, koja je dugo pod svojim okriljem držala zemlje naseljene Rusinima, naselila je Rusine u dijelu današnju Vojvodinu i zapadog Srijema, u okolici Vukovara, gdje njihovi potomci i danas žive.
Ukrajina Rusine službeno smatra Ukrajincima, a naziv Rusyn (Rusin) u Ukrajini smatran je starijim etnonimom (korištenim na širem prostoru Ukrajine) koji je u povijesno-političkim okolnostima zadržan kod dijela naroda koji gotovo stalno nije bio povezan sa svojom maticom, odnosno ukrajinskim kulturnim preporodom. Rusini u svijetu poglavito smatraju sebe zasebnom etničkom grupomRusyn i ne priznaju Ukrajinu matičnom zemljom, posebno u zapadnom svijetu.
Postojbina i rasprostranjenost u svijetu migracijama lijevo|mini|334x334px|Rasprostanjenost Rusina Rusnak je autohtoni naziv pripadnika naroda prepoznatljiv i pod imenom Rusini, Karpato-Rusin, ili Ruten. U različitim povijesnim razdobljima pojedini naziv je češće korišten. Rusini je ime koje se najčešće koristi u literaturi, ali u doba Austro-Ugarske isključivo se koristilo latinizirano ime Ruteni, u Americi Karpato-Rusin, a u najvećem dijelu postojbine Rusnak. Oko 1.500.000 članova ovoga naroda živi u kontinuitetu u postojbini u pet europskih država, raštrkani u raznim područjima Europe te u Americi i Australiji.
Iz postojbine Zakarpatja i Karpata migracije Rusnaka u Potkarpatje počele su u 14. stoljeću. U 17. st. migrirali su u mađarska sela u ravnici, gdje je opao broj stanovnika. Uglavnom siromašni, da bi preživjeli, selili su se u gradove i susjedne države.
Prvi otoci Rusina bili su Bač, Bihor, Sabolč, Satmar, Zemplin. U Europi danas ih je najviše u karpatskom području, i to u jugozapadnoj Ukrajini u Potkarpatju, sjevernoj i sjeveroistočnoj Slovačkoj (Prešovský kraj), na sjevernim padinama Karpata, u jugoistočnoj Poljskoj (Lemkovska oblast) i raštrkanim naseljima u zapadnoj Šleskoj), i sjevernim dijelovima zemlje, u dijelu sjeverne Rumunjske, u nekoliko sela južno od rijeke Tise u Maramurešu te u nekoliko raštrkanih naselja sjeveroistočne Mađarske. Osim u postojbini, Rusini žive i u Vojvodini (Bačka), u zapadnom Srijemu i istočnoj Hrvatskoj, u Pragu i sjevernoj Moravskoj. Izvan Europe najviše ih je emigriralo u SAD, u sjeveroistočne industrijske krajeve, gdje su radili najteže poslove u željezarama, ljevaonicama ili kemijskoj industriji. Tu i danas živi većina njihovih potomaka, u Ohiju (Barberton, Akron, Sharon i Cleveland), Pennsylvaniji (Pittsburgh i Greenville) i Michiganu (Detroit). Manji broj emigrirao je u Kanadu i Argentinu tijekom 1920-ih, a u Australiju tijekom 1970-ih i 1980-ih.
Rusini nisu zakonski priznata nacionalna manjina u svim državama u kojima žive. Zato nije moguće znati njihov točan broj. Pretpostavlja se da ih u svijetu ima oko 1,5 milijuna.
Rusini su održali svoj jezik i identitet zahvaljujući i grkokatoličkoj religiji. Rusini se dijeli na nekoliko zasebnih skupina. U istočnim Karpatima žive Huculi, pripadnici potomci pastira i razbojnika (njihovo ime navodno potječe od rumunjske riječi koja znači "razbojnik"). Oni sami tvrde da su potomci nepokorenih poljskih plemića iz kasnoga srednjega vijeka i početka novoga vijeka, kada je bijeg u brda bio dokaz beskompromisnoga poštenja. Posebno su poznati po rezbarenju u drvu i vezu (ženska pregača izrađuju se i po 10 godina).
Bojkovska zajednica živi zapadno od Hucula, u južnom dijelu Karpata, a u to područje je vjerojatno dospjela iz Galicije i Bukovine.
Lemkovska zajednica (Lemki) živi još zapadnije u Poljskoj. Tijekom 1930-ih poljska je vlada bila suočena s otvorenom pobunom u područjima naseljenim pretežno Ukrajincima. Vlasti su pokušale riješiti problem politikom "podijeli pa vladaj", potičući Lemke, a zatim ih raspršili po cijeloj zemlji (Lemki je ustvari novo ime 20. stoljeća. Prije 20. st. koristili su ime Rusnaci).
Pojam imena
Prema Etimologijskom rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika Petra Skoka, ime Rusnak, Rusin, polazi od riječi Rus. Sa sufiksom –in je Rusin, a sa sufiksom –njak je Rušnjak. Na mađarskom je Rusznyak prema Rusnak u prikarpatskoj Rusiji. Ovo ime treba razlikovati od imena zemlje Rusija odakle proizlazi Rusijanac, a pridjev ove riječi je rusijski. Na mađarskom je orosz, turski urus. U finskom ruotsi je Švedska, a Franc Miklošič misli da je Rus prvotno bilo ime švedskoga plemena, s kojim su Finci došli u vezu. Prema Nestorovoj kronici Normani to ime prenijeli na Kijevsku Rus'. O podrijetlu imena postoji nedoumica. Tradicionalni zapadni znanstvenici također vjeruju da ime Rus potječe od staroga naroda skandinavskoga podrijetla od Varangiana, koji se preselio južno od baltičke obale i osnovao prvu državu među istočnim Slavenima, sa središtem u Kijevu. Grb Rusina ide u prilog ovoj teoriji. Crveni medvjed okrenut k plavim i zlatnim linijama (Švedska zastava je s plavo-žutim poljima) prvi put je prihvaćen kao službeni grb provincije Podkarpatská Rus u Čehoslovačkoj, 30. ožujka 1920. Prestao se koristiti poslije 1938., ali je prihvaćen kao službeni simbol Zakarpatske oblasti Ukrajine 18. prosinca 1990. Od tada ga je prihvatio i Svjetski kongres Rusina.
Vikinška teorija je bila prvi put predstavljena u 18. stoljeću. Predstavio ju je njemački povijesni filolog Gottlieb Siegfried Bayer (1694. – 1738.) i August Ludwig von Schlözer (1735. – 1809.). Bayer je bio član Petrogradske akademije znanosti. Obojica su se oslanjala na Nestorovu kroniku, napisanu u 12. stoljeću, koja pokriva razdoblje 852. – 1110. Kronika kaže da je Rus normanski narod, kojeg je lokalna populacija pozvala da dođe u Novgorod zaustaviti njihove feudalce. Rusi su produžili svoju vladavinu do Kijeva, koji im je postao glavno uporište obrane. Ova teorija je uznapredovala u 19. st. jer su je podržali danski filolog Wilhelm Thomsen (1842. – 1927.) i njemačko-ruski povijesni filolog Ernst Eduard Kunik (1814. – 1899.).
Iskapanja iz 9. i 10. st. potvrdila su nazočnost nordijskih ratnika u tom području oko Iljmenskog jezera blizu Novgoroda, i Ladoškom jezeru, iz kojeg izvire rijeka Neva. Ove baltičke regije indiciraju na podrijetlo imena Rus. Ruski znanstvenici smatraju Nestorove kroniku nepouzdanom i inzistiraju na tome da su istočni Slaveni prije dolaska Varangiana, osnovali sofisticiranu feudalnu državu, usporedivu s Karolinškim Carstvom na zapadu. Oni su mišljenja da je ime Rus, ime južno slavenskog plemena, koje je živjelo na rijeci Ros. Rus je praslavenski pridjev iz kojega kasnije proizlazi ruža, ružičnjak i sl., a po Rječniku stranih riječi Vladimira Anića i Ive Goldsteina, pridjev rus znači crvenkast, riđ, rumen, rujan, a označava i nešto što je dobilo poseban okus (npr. jabuka držana u slami). Prema Aniću i Goldsteinu Rusin je pripadnik rusinske nacije, asimilirane u današnjoj Ukrajini, koja se održala u Vojvodini, i izvorni je govornik rusinskoga jezika.
Prema Encyclopædiji Britannici latinizirana riječ Rus je Ruten. Odnosi se na narod, koji je u kasnom srednjem vijeku bio apsorbiran u teritorij Litve, koja se kasnije ujedinila s Poljskom.
István Udvari pod nazivom Rutenus podrazumijeva grkokatoličku vjeru i rusinsku narodnost. Iz ovoga proizlazi da su istočnoslavenska plemena u prvoj ruskoj državi, Kijevskoj Rusi, primila naziv Rus (Rusin, Rusnak, Rusnjak, ruski), a u latinskim zapisima Rutenus. Tako su Karpati zvani Alpes Rutenorum.
U selu Ban na rijeci Krasna (lijeva pritoka Tise) 1213. god. jedan je stanovnik upisan kao Chedur genere Rutenus (Fedor iz roda Rusina). Zapravo je naziv Rusin službeni naziv koji se koristi u literaturi. U Potkarpatju i istočnoj Slovačkoj koristi se autohtoni naziv Rusnak, a jezik je rusinski. Naziv prvi put pismeno je zabilježen u 16. st. u Uljanskom ključu, što je u vezi s primanjem grkokatoličke vjere. Na Rutene u Galiciji, Bukovini i Karpatima države u kojima su živjeli vršile su proces asimilacije. Seljaci su potonuli u veliko siromaštvo, a njihovi pravoslavni svećenici tražili su zaštitu Rima. Papa Klement VIII. ih je prihvatio, i 6. – 10. listopada 1596. Brestska unija je ustanovila novu unijatsku crkvu. Kada naziv Rusin pokušavaju izjednačiti s nazivom Ukrajinac, radi se o pokušaju asimilacije. Mihajlo Lučkaj Rutenima naziva Ukrajince u Austro-Ugarskoj. Pokušali su ih asimilirati Slovaci, Poljaci i drugi, pa zato danas ovaj narod, koji osjeća da ima zajednička obilježja sve češće koristi za svoj identitet izvorno ime Rusnak.
Jezik i književnost
Lingvist Aleksandar Duličenko kvalificirao je rusinski jezik kao jedan od slavenskih literarnih mikrojezika. Rusinski jezik piše se ćirilicom. Kao i svi jezici, i on se mijenjao. Pripada istočnoslavenskoj grani indoeuropskih jezika. Budući da Rusini žive u graničnim područjima Poljske, Slovačke, Mađarske i Ukrajine, leksik ovih jezika ima utjecaj na njihove dijalekte. Po tome se njihov govorni jezik razlikuje od ostalih istočnoslavenskih jezika, zbog utjecaja i s istoka i sa zapada, a brojni izrazi preuzeti su i iz crkvenoslavenskoga liturgijskoga jezika. Jezik je bogat i dijalekatskim riječima, osobenim samo Rusinima (riječ što se izgovara so, co ili ceper, pa su Cotaki, Sotaki ili Seperjaki). Rusnaci koriste rusinsko pismo s 56 znakova. S obzirom na prostor u kojem su živjeli i žive, pod utjecajem i vlašću različitih naroda, njihovo pismeno izražavanje je osim na rusinskom i na crkvenoslavenskom, ruskom, ukrajinskom, a katkad i mađarskom jeziku, a u 19. i 20. stoljeću autohtoni jezik Rusina postaje sredstvo nacionalnoga identiteta. Najstariji pisani i tiskani tekstovi u Potkarpatju (Hornjica) nastali su u razdoblju od 12. do 14. stoljeća To su Mukačevski i Imističivski odlomci iz Korolivskih evanđelja iz 1401. i Peresonickih evanđelja 1556. – 1561. Na pergamentu su bili napisani Mukačevski psaltir i Užgorodski pivustav, koji se čuvaju u Potkarpatskom povijesnom muzeju. Važnost ima i Ostrozska Biblija, tiskana u Lavovu 1581. u tiskari Ivana Fedorova. Prva slavenskorusinska knjiga tiskana je 1491. u Krakovu. Nakon Užgorodske unije 1646. razvija se kultura i prosvjeta. Otvaraju se duhovne škole u Mukačevu, Krásnom Brodu, Barbareum u Beču, Studium Rutenum u Lavovu, a na selu djeluju trivijalne škole.
Josip de Kamelis (episkop iz Mukačeva) izdao je prvi katekizam za Ugrorusine 1698., a 1699. Bukvar jezika slavenskog, tiskan u Trnavi (Slovačka). Jedna od prvih narodnih pjesama Rusina u Potkarpatju je Štefan-Vojvoda; bila je tiskana u Češkoj gramatici Jana Blagoslova 1571. Sredinom 18. stoljeća episkop mukačevski, Manujil Oljšavskiji, tiska 1746. u jezuitskoj tiskari u Kolozsváru knjige za školu na latinskom i rusinskom. Marija Terezija nije dopustila otvaranje tiskara u Mukačevu, ali je 1770. godine dopustila bečkom tiskaru Kurcbeku stvoriti tiskaru za slavenske narode, kako se više ne bi donosile knjige iz Ukrajine. Za Rusine grkokatolike su u razdoblju od 20 godina tiskane samo četiri knjige. Tek je 1863. osnovana tiskara na Hornjici.