Rimska književnost obuhvaća razdoblje od prvih pisanih spomenika na latinskom jeziku do kraja starog vijeka (vidi antika) 529. godine. Ona se tijekom 12 stoljeća nije ravnomjerno razvijala i svoje najviše umjetničke domete dosegla je znatno kasnije od početaka rimske političke i kulturne povijesti. Pisana je na latinskom jeziku, ali se tradicionalno naziva rimskom, i to zato što prema imenu grada Rima i država i čitava civilizacija nose naziv rimska te zato što propašću rimskog društva ne prestaje književnost na latinskom jeziku, već ona živi od srednjeg vijeka pa gotovo sve do naših dana. Ali ona po književno-estetskim i društvenim odlikama pripada nacionalnim književnostima u čijem je okviru nastala, pa je za razliku od rimske zovemo latinskom književnošću.
Rimska književnost tradicionalno se dijeli na pet razdoblja:
Pretknjiževno doba (od prvih pisanih spomenika do 240. pr. Kr.) Arhajsko doba (240. pr. Kr. ― 80. pr. Kr.) Klasično doba (80. pr. Kr. ― 14. ), u okviru kojega razlikujemo: Ciceronovo doba (80. pr. Kr. ― 30. pr. Kr.) Augustovo doba (30. pr. Kr. ― 14. ) Doba novog stila (14. ― 117. ) Kasnoantičko doba (117. ― 529. ).
Pretknjiževno doba (do 240. pr. Kr.) 250px|mini|Odlomak iz rukopisa poznatog kao Rimski Vergilije Rimljani su za početak svoje književnosti uzimali 240. godinu pr. Kr. O stvaralaštvu prije toga zna se veoma malo, ali prema njegovim ostacima i zapisima kasnijih rimskih pisaca može se zaključiti da u tom razdoblju prevladavaju usmeni oblici narodnog stvaralaštva, kada se latinska pismenost tek rađa i kada se samo naziru počeci poetskog izraza. Tu spadaju razne »pjesme« koje su Rimljani nazivali zajedničkim imenom carmĭna i koje su bile pretežno religijsko-obrednog, gozbenog ili šaljivog karaktera. Među prve spadaju Arvalska pjesma (Carmen Arvāle, prema arvum »njiva«), koju je svećenički zbor nazvan fratres Arvāles pjevao u mjesecu svibnju tijekom ophoda po poljima; te Carmen Saliāre (salīre »skakati«), koju su plešući u oružju pjevali svećenici Salii u čast boga Marsa. Ove su pjesme izvođene u autentičnom italskom metru, koji po starom seoskom božanstvu Saturnu nosi ime saturnski stih. Među obredne pjesme spadala su i razna zaklinjanja (examenta) i tužbalice (neniae) koje su se izvodile na pokopima. I nadgrobni natpisi (elogia) bili su sastavljeni u saturnskom stihu. Slavne osobe slavljene su u gozbenim pjesmama (carmĭna convivalia) i pjesmama koje su vojnici pjevali u trijumfu (carmĭna triumphalia). Trijumfalne pjesme često su po sadržaju bile rugalice na račun pobjednika s namjerom da se »umanji« njegova slava koja bi kod bogova mogla izazvati zavist.
U ovom razdoblju nalazimo i začetke dramskog prikazivanja. To su uglavnom bile improvizacije izvođene na seoskim svečanostima, pune lakrdija i šala poput tzv. fesceninskih stihova (versus Fescennīni), nazvanih prema etrurskom gradu Fesceninu, ili atelanska igra (fabŭla Atellāna), također puna lakrdije i opscenosti, nazvana prema gradu Ateli. Dramske igre ― satūrae (odakle potiče kasniji naziv satira) ― bile su spoj dijaloga, plesa i pjevanja.
O proznom stvaralaštvu ima još manje podataka. Ono nema književnih obilježja, osim možda nadgrobnih pohvalnih govora (laudatiōnes funĕbres). U prozi su sastavljani razni državni spisi, službene knjige magistrata i senatske odluke. U ljetopisima (annāles) vrhovni svećenik je bilježio razne događaje iz društveno-političke povijesti Rima. Najstariji sačuvani spomenik rimske proze jesu fragmenti Zakona dvanaest tablica (Leges duodĕcim tabulārum), koji su sastavljeni 451./450. pr. Kr. i koji su bili osnova kasnijeg rimskog prava.
Jedina povijesna ličnost koja se u ovom periodu i na književnom planu izdvaja svojom individualnošću bio je državnik Apije Klaudije Ceko (Appius Claudius Caecus), graditelj Apijevog puta. Još u Ciceronovo doba postojao je tekst njegovog govora iz 280. pr. Kr. protiv sklapanja mira s epirskim kraljem Pirom. Bavio se i pjesništvom i sastavio zbirku izreka (Sententiae) u saturnskom stihu.
Arhajsko doba (240. pr. Kr. ― 80. pr. Kr.)
Sredinom 3. stoljeća pr. Kr. Rimljani su krenuli u osvajačke ratove van Italije. Za vrijeme punskih ratova rimska kultura dolazi u dodir s kulturama drugih naroda na Sredozemlju koji na svim poljima umjetničkog stvaralaštva vrše snažan utjecaj na Rimljane. Kad je krajem trećeg punskog rata osvojena Grčka, helenizacija prodire u sve pore rimskog društva. Ona se naročito odražava u književnosti, koja dobiva nov polet u kontaktu s vrhunskim ostvarenjima grčke književnosti. Njena raznolikost i visok umjetnički nivo potječu rimske autore da na latinskom jeziku stvaraju iste književne oblike.
Za početak svoje književnosti Rimljani su uzimali 240. godinu pr. Kr., kada je Lucije Livije Andronik (Lucius Livius Andronīcus, 280. ― oko 204. pr. Kr.), Grk iz Tarenta, koji je u Rim doveden kao rob, a kasnije oslobođen, prikazao jednu grčku dramu u latinskoj obradi. Osim dramske Andronik je začetnik i epske književnosti u Rimu. Za potrebe svoje škole preveo je, zapravo prepjevao i preradio u saturnskom stihu, Homerovu Odiseju. Prvi stih prijevoda glasio je: Virum mihi, Camēna, insĕce versūtum.
Andronikov suvremenik Gnej Nevije (Gnaeus Naevius, oko 270. ― oko 201. pr. Kr.), rodom iz Kapue, prvi je originalni rimski pjesnik. On je tvorac prvog rimskog nacionalnog epa u saturnskom stihu pod naslovom Punski rat (Bellum Punĭcum). U njemu je opisao događaje iz prvog punskog rata, u kojem je i sam učestvovao. Čini se da je već kod njega bila obrađena priča o ljubavi Eneje i Didone koja je svojim raskidom dovela do neprijateljstva između Kartage i Rima. Nevije se bavio i dramskim stvaralaštvom. Osim komedija s grčkim sadržajem, tzv. palijata (pallium »grčka kabanica«), npr. Djevojka iz Tarenta (Tarentilla), pisao je i komedije iz rimskog života, tzv. togate (toga »rimska nacionalna odjeća«), npr. Gatar (Ariŏlus). Isto tako, osim tragedija grčkog sadržaja, npr. Trojanski konj (Equos Troiānus), on je prvi sastavljao tragedije iz rimske mitologije i povijesti, npr. Vuk (Lupus). Kako su glumci u njima bili obučeni u odjeću rimskih magistrata (toga praetexta »toga s grimiznim obrubom«) ove se tragedije nazivaju pratekste.
Treći uz Andronika i Nevija koji je stvarao u više književnih rodova bio je Kvint Enije (Quintus Ennius, 239. pr. Kr.―169. pr. Kr.), rodom iz Rudija u Kalabriji. Pisao je tragedije, komedije, satire, epigrame i prozu, ali je najpoznatiji kao epičar. U epu Anali (Annāles, 18 knjiga) opisao je povijest Rima od Eneje do suvremenih događaja. On je odbacio stari saturnski stih i uveo grčki heksametar, koji će se otada učvrstiti u mnogim pjesničkim oblicima rimske književnosti. Zbog svog sadržaja, kojem je glavna tema uspon Rima, i zbog umjetničkog jezika obogaćenog mnogim stilskim figurama, Anali su do pojave Vergilijeve Eneide bili smatrani rimskim nacionalnim epom. Uz dvije palijate, u dvadesetak tragedija prvenstveno obrađuje teme iz trojanskog ciklusa ugledajući se na velikog grčkog tragičara Euripida. Enije je u rimsku književnost uveo satiru (satūra), koja još nema satirično obilježje, već je to zbirka pjesama različitog sadržaja u različitim metrima. Napisao je i didaktičko-filozofski ep Epiharm (Epicharmus) i prozno djelo u kojem racionalno i antropološki tumači podrijetlo bogova pod naslovom Euhemer ili sveta povijest (Euchemĕrus sive sacra historia).
U ovom je razdoblju rimska dramska književnost doživjela svoj najveći procvat. To se prvenstveno odnosi na komediju, i to palijatu. Najistaknutiji komediografi čija su nam djela sačuvana bili su Plaut i Terencije. Tit Makcije Plaut (Titus Maccius Plautus, 254./251. ― 184. pr. Kr.), najveći rimski komediograf, bio je rodom iz Sarsine u Umbriji. Od oko 130 komedija sačuvano je 20 cijelih i jedna fragmentarna. Među najpoznatijima su: Blizanci (Menaechmi), u kojoj iz sličnosti dvojice blizanaca proizlaze raznovrsne peripetije; u Hvalisavom vojniku (Miles gloriōsus) nadutog oficira nasamario je njegov rob; Ćup (Aulularia) obrađuje lik škrtog starca koji ljubomorno čuva ćup s novcem. Od ostalih se ističu: Amfitrion, Lažljivac, Zarobljenici, Avet i dr. Plaut je tematiku i likove preuzimao uglavnom iz nove atičke komedije, čiji je glavni predstavnik Menandar, ali ih je prilagođavao rimskoj publici i obogaćivao elementima italske lakrdije i narodne farse. Glavna Plautova snaga je u stvaranju tzv. komedije intrige, u kojoj se komični efekti postižu verbalnim nesporazumima i nepredvidivim situacijama. Živahan humor, izražen narodnim govorom umjetnički dotjeranim bogatim stilskim figurama, učinio je Plauta ljubimcem rimske publike čija su djela i kasnije imala ogroman utjecaj na razvoj europske komedije. mini|lijevo|Publije Terencije Afer Drugi velikan rimske palijate, Publije Terencije Afer (Publius Terentius Afer, oko 195. ― 159. pr. Kr.), bio je rodom iz Kartage. U početku rob, kasnije oslobođen, pripadao je književnom krugu Scipiona Afričkog Mlađeg, u kojem se posebno njegovala naklonost prema grčkoj kulturi. Sačuvano je svih njegovih šest komedija. Posebno se ističu dvije: Evnuh (Eunŭchus) i Braća (Adelphoe). U prvoj zaljubljeni mladić uspijeva da dođe do djevojke prerušen u eunuha, a u drugoj je prikazana suprotnost dva brata, od kojih je jedan u liberalnom duhu, a drugi u konzervativnom. Terencije se mnogo čvršće od Plauta drži grčkih izvornika, ali nema onu Plautovu komičnu snagu, već su mu komedije ozbiljnije, obojene moralom, sentimentalnošću i helenističkom uglađenošću.
Prema antičkim svjedočanstvima, majstor rimske palijate bio je i Cecilije Stacije (Caecilius Statius, umro 168. pr. Kr.), od čijih 40 komedija poznajemo samo naslove.
Među piscima tragedija iz ovog doba posebno su bili cijenjeni Marko Pakuvije (Marcus Pacuvius, oko 220. ― oko 130. pr. Kr.), rodom iz Brundizija, i Lucije Akcije (Lucius Accius, 170. ― oko 85. pr. Kr.), rodom iz Umbrije. Iz sačuvanih naslova i oskudnih fragmenata vidimo da su uglavnom pisali tragedije s grčkom tematikom.
Scipionovom krugu pripadao je i Gaj Lucilije (Gaius Lucilius, oko 180. pr. Kr. ― oko 102. pr. Kr.), tvorac satire u današnjem smislu riječi. Satiru je pisao već Enije, ali je to bila zbirka pjesama različitog sadržaja i metra. Zadržavajući metričku raznolikost, gdje ipak pretežu heksametri, Lucilije u 30 knjiga satira, iz kojih je sačuvano oko 1.300 stihova, razobličava javnu i privatnu izopačenost rimskog društva. On se jednako ruga raskoši, ambicijama i praznovjerju koliko i nadobudnim govornicima i umišljenim pjesnicima. Bez obzira na sličnu tematiku kod pojedinih grčkih autora, satira je originalan izum Rimljana i svoje će nasljednike naći kasnije u Horaciju i Juvenalu.