Hercegovački ustanak ili Bosanskohercegovački ustanak naziv je ustanka koji je izbio 19. lipnja 1875. u selu Dračevu te se proširio diljem Bosne i Hercegovine, tada u sastavu Osmanskog Carstva. Ustanak je uzrokovao Veliku istočnu krizu.
Protiv osmanske vlasti borile su se različite skupine ustanika (u tadašnjim je izvorima za njih korišten naziv ustaše) različitih ciljeva. Austro-Ugarska, Kneževina Crna Gora, Rusko Carstvo i Kneževina Srbija pritom su nastojale ostvariti vlastite teritorijalne interese. S druge strane, pojedinci su se borili za ideološke ciljeve. Primjerice, seljaci su se borili za bolje životne uvjete i prava, dok se Miroslav Hubmajer, stranac koji je izabran za vođu bosanskih ustanika, borio za sveslavenstvo i marksističku svjetsku revoluciju, iako su Karl Marx, Friedrich Engels i socijalističke partije bile pristaše Osmanskog Carstva.
Starija historiografija ustanak pogrešno prikazuje kao zajednički ustanak Srba. Brojne vođe ustanka protivile su se Srbiji i njezinim teritorijalnim željama. Nije postojalo zajedničko vodstvo, već su vođe brojnih skupina djelovale neovisno jedna o drugoj. Bosanski ustanak završio je neuspjehom, bez ijedne značajne bitke ili događaja. Srbija i Crna Gora međusobno su se borile za prevlast.
Procjenjuje se da je tijekom rata poginulo oko osoba, više nego tijekom rata u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.) u kojem je poginulo više od osoba.
Teritorijalne pretenzije Crna Gora i Srbija isprva nisu ratovale protiv Osmanskog Carstva, ali su aktivno podupirale ustaničke skupine. Zbog različitih pogleda na budućnost Bosne i Hercegovine, Srbija i Crna Gora podupirale su različite skupine ustanika, nastojeći oslabiti utjecaj suparničke strane. Obje su strane pritom pokušavale potkopati i oslabiti ustaničke skupine koje je podržavao suparnik. Crnogorski knez Nikola I. Petrović Njegoš htio je da Srbija pomogne ustanicima u Hercegovini, ali ne izravno, već uz posredstvo Crne Gore, kako bi se smanjio utjecaj Srbije. Srbija je željela anektirati čitavu Bosnu i Hercegovinu, a Crna Gora sva područja istočno od Neretve. Javno mnijenje u Srbiji i Crnoj Gori podupiralo je ulazak obiju zemalja u rat.
Pristaše Miroslava Hubmajera, glavnog vođe bosanskog ustanka, zalagali su se za podjelu Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Crne Gore. Većinski dio pripao bi Hrvatskoj, a manji dio Crnoj Gori, čime bi Srbija ostala bez ikakvih teritorijalnih dobitaka.
Uzroci ustanka Među uzrocima Hercegovačkog ustanka navode se: oslobođenje od osmanske vladavine, nepovoljni životni uvjeti, učestale suše, nasilje nad kršćanima, nejednakost između muslimana i kršćana, postojanje korumpiranog pravnog sustava koji je pretežito favorizirao muslimane, mnogobrojni porezi, osmanski feudalni sustav.
Posjet Franje Josipa I. Dalmaciji thumb|200px|Spomenik Franji Josipu I. u Nacionalnom parku Krka Gyula Andrássy, tadašnji ministar vanjskih poslova Austro-Ugarske, 29. siječnja 1875. na sjednici Krunskog vijeća predlagao je potencijalne teritorijalne pretenzije Austro-Ugarske prema Bosni i Hercegovini. Kasnije je donesena odluka da će austrougarski car Franjo Josip I. tijekom proljeća 1875. posjetiti Dalmaciju, pogranični teritorij Austro-Ugarske. Njegovo putovanje započelo je 10. travnja kada je posjetio Zadar. Petnaest dana kasnije započeo je obilazak područja koja su se nalazila uz granicu s osmanskom Hercegovinom. Cara su u tim područjima dočekale mnogobrojne delegacije iz Hercegovine. Članovi delegacija iznosili su caru probleme svojih zajednica te svoju odanost. Nazivali su ga svojim kraljem (Franjo Josip I. je imao titulu kralja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije). Car je izjavio da će im pokušati pomoći, što je potaklo Hercegovce da započnu ustanak.
Tijek ustanka u Hercegovini Početak ustanka i neuspjeli mirovni pregovori Prema tadašnjim svjedocima, povod ustanka bilo je tjeranje katolika da sudjeluju u gradnji ceste koja bi povezivala Salakovac s Jablanicom. Povijesni izvori ne navode točnu lokaciju i vrijeme izbijanja Hercegovačkog ustanka.
Mnogi povjesničari pogrešno navode da su pravoslavci u Nevesinju 27. lipnja 1875. započeli ustanak. Taj događaj, poznat kao Nevesinjska puška, odvio se 27. lipnja po tadašnjem julijanskom kalendaru, odnosno 9. srpnja po današnjem gregorijanskom kalendaru.
Ustanak su 19. lipnja 1875. podigli katolici u selu Dračevo (župa Gabela). Započeo je zauzimanjem ondašnjeg mosta preko rijeke Krupe. Potom su zauzeti klanci u Burmazima i Hrasnu (južno od Stoca).
Osmanski diplomati optuživali su Austro-Ugarsku za pokretanje ustanka. Austro-Ugarska je zauzela neutralni stav o ustanku te nije dozvoljavala slanje pomoći ustanicima. Ustaničke vođe utvrdile su da ustanak ne može biti uspješan bez potpore Austro-Ugarske, stoga su pokušale pregovarati s Osmanlijama o uvjetima prekida ustanka. Osmanlije su također htjele da se ustanak riješi mirnim putem. Uz pomoć franjevaca, Osmanlije su uspjele dogovoriti prestanak ustanka u zapadnoj Hercegovini. Ondje se nisu odvijali značajni sukobi za vrijeme ostatka ustanka. Brojni ondašnji ustanici pridružili su se donjohercegovačkim ustanicima. S druge strane, pregovori Osmanlija s donjohercegovačkim ustanicima nisu bili uspješni.
Širenje ustanka thumb|200px|Ivan Musić, vođa hercegovačkih ustanika Dana 9. srpnja ustanku su se pridružili nevesinjski pravoslavci. Ustanak se potom proširio iz Hercegovine na susjednu Bosnu. Katolici Popova i Zažablja pridružili su se ustanku nakon skupštine koja je održana tijekom noći s 20. na 21. srpnja. Ustanak se proširio na područje zapadno od Neretve 21. srpnja. Na srpanjskoj skupštini održanoj u selu Trebinja, za katoličkog vođu izabran je Ivan Musić, župnik u Ravnom. Otprilike 2000 katolika i pravoslavaca prisustvovalo je skupštini u Zavali, održanoj istog mjeseca. Dogovorena je suradnja te je za zajedničkog vođu izabran Musić koji je zapovijedao nad većinski katoličkom ustaničkom vojskom od oko 2000 vojnika. Ustanike od tada podupire Crna Gora. Krajem srpnja ustanici u donjoj Hercegovini napali su i skoro ubili mostarskog mitropolita Ignjatija.
Osmanska ofenziva tijekom ljeta 1875. thumb|300px|Ilustracija hercegovačkog pučanstva na dalmatinskoj granici Nakon međunarodnog pritiska, Austro-Ugarska je u kolovozu dozvolila Osmanskom Carstvu da iskrca oko tisuću vojnika morskim putem preko Kleka u Neumskom zaljevu. Iskrcavanje na Kleku označilo je prekretnicu u ratu. Iskrcani vojnici bili su odsječeni od unutrašnjosti Hercegovine. Procjenjuje se da je do kraja iduće godine preko Kleka došlo oko 30.000 osmanskih vojnika. Kako bi se uspostavila veza sa snagama na Kleku, osmanske snage iz unutrašnjosti napale su i zauzele most preko Krupe tijekom noći s 30. na 31. srpnja. Uslijedio je bijeg lokalnog stanovništva preko granice. Narednih dana Osmanlije su zapalile mnoga sela, uključujući Dračevo u kojem je izbio ustanak. Paralelno su osmanske snage iz pravca Stoca napale sela Burmazi i Hrasno. Mnogobrojna hercegovačka naselja su depopulirana, a u Dalmaciji je do kraja godine bilo više od 13 tisuća izbjeglica. U kolovozu se Marijan Papac s 2000 ustanika zaputio u planinske krajeve gdje je spašavao transhumantne stočare sa stokom.
Prekid zajedničkog djelovanja ustanika thumb|200px|Mićo Ljubibratić Srbija i Crna Gora pretendirale su na Hercegovinu te su potkopavale ambicije druge strane. Mićo Ljubibratić, vođa prethodnih protuosmanskih ustanaka, neslužbeno je poslan iz Srbije u Hercegovinu kako bi distancirao ustanike od Crne Gore te ih približio Srbiji. Crna Gora je znala za skrivenu pozadinu Ljubibratićevog djelovanja te mu je neuspješno pokušala diplomatskim putem onemogućiti dolazak u Hercegovinu. Strane publikacije prikazivale su Ljubibratića kao najznačajniju osobu ustanka. Vodio je tijekom sredine kolovoza pokušaj zauzimanja Trebinja. Taj pothvat je propao zbog raspada suradnje između frakcija pod vodstvom Ljubibratića, Musića i Crnogoraca. Ustanici koje je podržavala Crna Gora i Osmanlije zajedno su napali kod mjesta Dražin Do Ljubibratićeve i Musićeve ustanike. Musićeva vojska se potom odvojila od zajedničkih napora ustanika. U međuvremenu ustanici nisu uopće pokušali ugroziti osmanske položaje na Kleku iako su preko Kleka dolazila osmanska pojačanja. Tek su ga prilikom dolaska novih osmanskih vojnika u rujnu 1875. pokušale napasti Ljubibratićeva i crnogorska frakcija od kojih je potonju vodio Peko Pavlović. Trebali su napasti Osmanlije kod Klepovice, no do napada nije došlo zbog kašnjenja dijela ustanika i zato što su novopridošli osmanski vojnici već prošli Klepovicu te se u tom trenutku nalazili u Gradcu. Na kraju su se sukobili kod Prapratnice u jednoj od značajnih bitaka ustanka. Ljubibratićeve snage ponovno su bile izdane, no ovaj put su ustanici pod vodstvom Pavlovića napustili bitku.
Novi pokušaji primirja i bitke Nakon prekida suradnje između različitih ustaničkih skupina, Musić i pojedine pravoslavne ustaničke vođe sklopili su dogovor s Osmanlijama po kojem je 19 donjohercegovačkih sela prestalo sudjelovati u ustanku, dok su se Osmanlije obvezale da ih neće napadati u budućnosti. Srbi i Crnogorci smatrali su ih izdajicama. U znak osvete Crnogorci i drugi pravoslavci počinili su masakre nad stanovništvom tih sela. Nakon pregovora s pravoslavcima, Musićeve snage ponovno su se priključile ustanku, no Musić je i dalje održavao odnose s Osmanlijama. Ta Musićeva odluka nije se svidjela Austro-Ugarskoj niti Katoličkoj Crkvi, koja mu je suspendirala svećeničke dužnosti te je Musić tako prestao biti ravanjski župnik.
Tijekom ostatka godine i početkom 1876. vođeni su neuspješni pregovori između ustanika, Osmanlija i drugih zemalja. Tijekom tog razdoblja došlo je do kratkotrajnog smirivanja sukoba. Ustanici su početkom 1876. zauzeli puteve koji vode do Trebinja. Crna Gora je s ustanicima, uključujući Musićeve snage, formirala zajedničko vojno vodstvo predvođeno Petrom Vukotićem te je tako Crna Gora postala nadređena hercegovačkim ustanicima. Tijekom siječnja 1876. odvile su se bitke kod Gluhe Smokve ili Radovan-Ždrijela, Kleka i Klepovice.
Povratak ustanka u zapadnoj Hercegovini i masovna uhićenja ustanika Nakon što su ustanici postali podređeni Crnoj Gori, Ljubibratić više nije mogao utjecati na njihovo približavanje Srbiji, stoga se vratio u Srbiju gdje mu je zadano da pokuša utjecati na zapadnohercegovačke i južnobosanske katolike. Kako bi ostvario svoj cilj morao je surađivati s Musićem, koji je dotad bio nesklon Ljubibratiću. Tijekom noći s 2. na 3. ožujka njihove snage prešle su preko Neretve. Tijekom narednih dana uslijedilo je paljenje osmanskih fortifikacija od Klobuka do Gorice. Umjesto da pridobiju lokalno stanovništvo, Ljubibratićevi ustanici su ga odbili i napadali. Austro-Ugarska je bila nezadovoljna nedavnim događanjima te je uhitila Ljubibratića nakon što je prešao granicu. Kasnije je bio smješten u Linzu i Grazu prije nego što mu je u ožujku 1877. dozvoljen povratak u Srbiju. Njegova se vojska u međuvremenu pridružila livanjskim ustanicima, dok se Musićeva vojska nakon povećanja broja osmanskih vojnika u zapadnoj Hercegovini povukla u donju Hercegovinu preko Dalmacije, gdje su mnogobrojni vojnici uhićeni i zatvoreni na jadranske otoke.
Bijeg ustanika s otoka i prisilni povratak izbjeglica