Tuzlanski konvoj spasa (u dokumentima ICTY-a na engleskom: Convoy of Joy; u prijevodu: Konvoj radosti) naziv je za humanitarni konvoj koji je početkom lipnja 1993. iz pravca Splita preko središnje Bosne prevozio pomoć prema Tuzli. U izvorima postoje razlike u navođenju duljine kolone i točnog datuma napada, ali se u presudama ICTY-a i britanskim parlamentarnim izvorima događaj smješta u razdoblje od 10. lipnja do 11. lipnja 1993., dok pojedini kasniji izvori navode i 4. lipnja 1993. kao datum prolaska ili zaustavljanja konvoja.
Konvoj je zaustavljen u selu Rankovići (općina Novi Travnik) kada je započela pljačka u kojoj su sudjelovali vojnici i civili, dok su u isto vrijeme pripadnici Hrvatskog vijeća obrane ubili sedam vozača kamiona. U presudi u predmetu Kordić i Čerkez navodi se i podatak o osam ubijenih vozača. Od oko 450 vozila u skupini dugačkoj 11 kilometara, do Tuzle je stiglo 78.
Dva vojnika HVO-a koji su pucali na konvoj, ubili su britanski pripadnici UN-a koji su bili nadležni za sigurnost konvoja. Konvoj je potom ponovno zaustavljen u Vitezu gdje je pljačkanje nastavljeno. Obrana u slučaju Kordić i Čerkez tvrdila je da čin pljačkanja konvoja nije bio organiziran, već spontana reakcija civilnog stanovništva koja je prerasla u anarhiju, dok su neki drugi očevici ECCM-a tvrdili da je napad na konvoj bio organiziran.
Pozadina Konvoj je organiziran u vrijeme teškoga humanitarnog stanja u tuzlanskoj enklavi, koja je tijekom rata u Bosni i Hercegovini primala velik broj izbjeglica i raseljenih osoba. Britanski parlamentarni izvori navode da se radilo o konvoju koji nije u početku bio službeni konvoj Ujedinjenih naroda, nego o koloni što su je organizirale lokalne vlasti Tuzle radi dopreme hrane i drugih potrepština iz Dalmacije prema sjeveroistočnoj Bosni.
ICTY je u predmetu Kordić i Čerkez naveo da je konvoj bio sastavljen od nekoliko stotina kamiona te da je prije ulaska u područje srednje Bosne već izazivao zabrinutost međunarodnih promatrača. Prema istoj presudi, članovi izaslanstva njemačkoga Bundestaga upozorili su Europsku zajednicu za promatranje da bi prolazak konvoja kroz područja Travnika i Viteza mogao biti opasan zbog tadašnjega ratnog stanja i otvorenih prijetnji.
Napad i pljačka Prema presudi ICTY-a, konvoj je u području Novog Travnika zaustavljen na cestovnoj zapreci koju je činila velika skupina hrvatskih žena, nakon čega su uslijedili pucnjava, odvođenje pojedinih vozača, pljačka robe i odvoženje dijela vozila. Detektor, pozivajući se na izvještaj tadašnjeg Centra službi bezbjednosti Tuzla, navodi da su žene i djeca blokirali put kako bi kolona morala stati, nakon čega je uslijedilo razbijanje stakala, masovna pljačka, zlostavljanje i ubojstva.
Britanski parlamentarni zapis od 11. lipnja 1993. bilježi da je konvoj 10. lipnja poslijepodne u blizini Novog Travnika došao u sukob s pripadnicima HVO-a, da je potom UNPROFOR dobio zadaću stabilizirati stanje i štititi preostali dio kolone, te da su idućega jutra tri pripadnika HVO-a otvorila vatru na britanska oklopna vozila. Nakon upozoravajuće paljbe britanske su snage uzvratile vatrom i pogodile dvojicu napadača, dok je treći pobjegao.
Kasnija svjedočenja i dokumenti ICTY-a navode da je konvoj nakon Rankovića bio ponovno zaustavljan i na drugim točkama u srednjoj Bosni, osobito na području Viteza, gdje je dio vozila također opljačkan ili zadržan. U pojedinim iskazima spominje se da su neka vozila bila sakrivena iza crkve u Rankovićima, dok su druga naknadno pronađena na području Busovače i Viteza.
UNHCR je u kasnijem pregledu humanitarne situacije naveo da je nakon napada i intervencije britanskog UNPROFOR-a 214 kamiona stiglo u Tuzlu, dok je dio pomoći preusmjeren prema Zenici, Kladnju i Olovu.
Tumačenja odgovornosti U sudskim postupcima pred ICTY-em pitanje napada na konvoj korišteno je i kao dokaz za razmatranje zapovjedne strukture i stvarne moći lokalnoga političkog i vojnog vodstva HVO-a u Lašvanskoj dolini. Raspravno vijeće u predmetu Kordić i Čerkez prihvatilo je tužiteljsko stajalište da su gomile koje su zaustavile konvoj bile pod kontrolom Darija Kordića i Tihomira Blaškića.
S druge strane, u žalbenim materijalima u predmetu Blaškić navodilo se i svjedočenje prema kojemu su pojedini pripadnici vojne policije i postrojbe poznate kao Jokeri pokazivali lojalnost prije svega Kordiću, a ne nužno Blaškiću, što je pitanje neposredne kontrole nad događajima činilo važnim dijelom žalbenoga postupka.
Sudski procesi Darijo Kordić i Tihomir Blaškić su po komandnoj odgovornosti pred Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osuđeni za napad na konvoj.
U javnim sažecima ICTY-a ističe se da je Kordić osuđen za više zločina na području srednje Bosne, uključujući i progon, ubojstva, protupravne napade na civile i pljačku povezanu s događajima oko Convoy of Joy, dok je Blaškićev predmet tijekom žalbenog postupka djelomično preinačen, ali je epizoda s konvojem ostala važna za razmatranje zapovjednih odnosa i djelovanja vojnih policijskih postrojbi.
Sud Bosne i Hercegovine je pokrenuo istragu 3. listopada 2019., nakon što je nekoliko puta prebacivan na različita tužilaštva. Dana 2. studenoga 2020. Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, u skladu s odredbama Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina, istragu je ustupilo na obradu u Tužilaštvu Županije Središnje Bosne u Travniku. Detektor je pritom naveo da je istraga u jednom razdoblju bila proširena na šest poznatih osoba osumnjičenih za ratni zločin počinjen na području Novog Travnika, Viteza i Busovače u ljeto 1993. godine.
Prema podacima inicijative Obilježavanje neobilježenih mjesta stradanja, za izravne nalogodavce i počinitelje napada dugi niz godina nije bilo pravomoćnih presuda, a posmrtni ostaci triju osoba ubijenih nakon zaustavljanja konvoja još uvijek nisu pronađeni.
Značenje Napad na Tuzlanski konvoj spasa u literaturi i memorijalnim inicijativama navodi se kao jedan od poznatijih primjera ugrožavanja humanitarnih koridora tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba u srednjoj Bosni. Događaj se izdvaja zbog razmjera pljačke, velikog broja vozila, sudjelovanja civila i vojnika te zbog činjenice da je tijekom zaštite konvoja došlo i do izravnog oružanog sukoba pripadnika HVO-a i britanskih snaga UNPROFOR-a.
Povezani članci Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu Bošnjačko-hrvatski sukob Rat u Bosni i Hercegovini
Izvori
Literatura
Kategorija:Ratni zločini HVO-a nad Bošnjacima u Ratu u BiH Kategorija:Humanitarne akcije Kategorija:Humanitarnost u Bosni i Hercegovini Kategorija:Tuzla u Ratu u Bosni i Hercegovini Kategorija:Novi Travnik u Ratu u Bosni i Hercegovini