James Francis Cagney Jr. (New York, 17. srpnja 1899. – Stanford, 30. ožujka 1986.), američki filmski glumac poznat po raznovrsnim ulogama, uključujući prekretnu u filmu Državni neprijatelj. Isprva je bio poznati vodvilj izvođač, osvojio je Oscar za najboljeg glavnog glumca za portret plesača i pjevača u Yankee Doodle Dandyju 1942., ali najpoznatiji je po ulogama 'čvrstih momaka'. Kao i James Stewart, Cagney je postao poznat publici pa su ga obično zvali "Jimmy" Cagney, iako u nijednom filmu nije tako potpisan.
Američki filmski institut 1999. godine proglasio ga je 8. najvećom muškom filmskom zvijezda svih vremena.
Cagney je bio među omiljenim glumcima Stanleyja Kubricka, a Orson Welles ga je proglasio "možda najvećim glumcem koji se ikad pojavio ispred kamere."Parkinson, BBC Warner Brothers je organizirao privatno prikazivanje Cagneyjevih filmova za Winstona Churchilla.
Zaradio je nadimak 'The Professional Againster', a nekoliko je puta napuštao veliki studio Warner Brothers, vraćajući se svaki put pod poboljšanim osobnim i umjetničkim uvjetima. U dva mandata je bio predsjednik Ceha filmskih glumaca, a tijekom Drugog svjetskog rata je u mnogo navrata odlazio na turneje za podizanje morala.
Životopis
Rani život
Cagney je rođen u Lower East Sideu, dijelu Manhattana u New Yorku u obitelji Jamesa Cahneyja Sr., Amerikanca irskog podrijetla koji je radio kao barmen i amaterski boksač, i Carolyn Nelson; njegova baka s majčine strane bila je norveška kapetanica broda,Gregory Speck: From Tough Guy to Dandy: James Cagney, 1986., str. 319 dok mu je djed s majčine strane bio Amerikanac iz Irske. Cagney je bio drugo od sedmero djece, od kojih su dvoje umrli nekoliko mjeseci nakon rođenja; sam Cagney je ozbiljno obolio kao dijete, toliko da mu se majka bojala da će umrijeti prije krštenja, što je bio rezultat razine siromaštva u kojem su odrastali. Sva djeca odgojena su kao katolici, svi su primili pričest te bili krizmani.
Crvenokosi, plavooki Cagney maturirao je u srednjoj školi Stuyvesant u New Yorku 1918. te nakon toga pohađao Sveučilište Columbia, gdje je namjeravao diplomirati umjetnost. Uzimao je i sate njemačkog i pridružio se studentskoj vojnoj obuci. Odustao je nakon jednog semestra i vratio se kući nakon smrti oca u epidemiji Španjolske gripe.
U ranom životu se bavio raznim poslovima, sve kako bi pridonio kućnom budžetu: pomoćnik arhitekta, preslikavač u New York Sunu, čuvar u Njujorškoj javnoj knjižnici, nosač u hotelu, crtač i noćni portir. Cagney je vjerovao u teški rad: "Bilo je to dobro za mene. Žao mi je dječaka kojem je u to vrijeme sve bilo lagodno. Odjednom se mora suočiti sa životnim stvarnostima bez mame ili tate da misle umjesto njega."
Kao dječak je vježbao stepovanje (što je vještina koja će mu pomoći da osvoji Oscar), a imao je nadimak 'Cellar-Door Cagney' zbog svoje navike da pleše po položenim podrumskim vratima. Bio je dobar ulični borac, boreći se u ime svoga starijeg brata Harryja studenta medicine kad je to bilo potrebno, ponekad sa svim napadačima. Počeo se baviti amaterskim boksom, a osvojio je naslov viceprvaka u perolakoj kategoriji u državi New York. Bio je dovoljno dobar da ga treneri ohrabre da se okuša kao profesionalac, no majka mu nije dopustila. Igrao je poluprofesionalni bejzbol za lokalnu momčad, a bio je dovoljno dobar da je počeo maštati o igranju u MLB-u.
Njegova veza s filmom počela je na dosta neobičan način; kad je posjećivao tetku u Brooklynu koja je živjela preko puta Vitagraph Studiosa, Cagney bi preskočio ogradu kako bi gledao filmove Johna Bunnyja. Uključio se u amatersku dramsku sekciju, počevši kao rekviziter za kineskog pantomimičara u Settlement Houseu na London Hillu gdje je njegov brat, Harry nastupao u kazalištu. Bio je sretan radeći iza pozornice, nije se zanimao za glumu. Međutim, jedne noći je zamijenio Harryja koji je bio bolestan. James nije bio dobar učenik, ali mu je fotografsko pamćenje proba omogućilo da zamijeni brata bez pogreške. Nakon toga se okušao kao izvođač, nastupivši u mnoštvu uloga u sklopu raznih glumačkih družina.
Rana karijera (1919. – 1930.)
Dok je 1919. radio za robnu kuću Wanamaker's, Cagney je saznao (od kolege s posla koji ga je prije toga vidio kako pleše) za ulogu u nadolazećoj predstavi Every Sailor temeljenoj na Every Woman, ratnoj drami čiji je sastavni dio bio zbor sastavljen od vojnika obučenih u žene. Cagney se prijavio za ulogu "pjevačice" u zboru, iako je smatrao kako je to gubitak vremena jer je znao samo plesni korak, Peabody, komplicirani korak koji je znao savršeno. No, korak nije bio dovoljan da uvjeri da može plesati pa je počeo kopirati ostale plesače dok je čekao svoju probu. Nije mu bilo čudno niti sram jer će glumiti ženu u kazalištu, a kasnije se prisjetio kako je uspio sakriti svoju prirodnu sramežljivu osobnost kad je stupio na pozornicu:
"Ondje nisam svoj. Nisam taj tip, Jim Cagney, uopće. Izgubio sam pojam o njemu kad sam obukao suknje, vlasulju, boju, puder, perje i šljokice."
Da je odlučivala Cagneyjeva majka, njegova kazališna karijera bi završila nakon što je nakon dva mjeseca napustio Every Sailor; ponosna kao što je bila na njegove izvedbe, smatrala je da treba bolje obrazovanje. S druge strane, Cagney je više cijenio novac, 35 dolara tjedno: "Brdo novca za mene u tim teškim vremenima." Kako bi udovoljio majčinim brigama, pronašao je drugi posao, ovaj put kao mešetar za nekretnine. To ga ipak nije spriječilo da traži nove kazališne angažmane pa je dobio ulogu u zboru u Pitter Patter, za koju je dobivao 55 dolara tjedno, od čega je 40 slao majci. Njegova radna navika bila je tako snažna da je bio i garderobijer jednog od glavnih glumaca, noseći njegovu prtljagu i ujedno ga proučavajući. U zboru je bila 16-godišnja Frances Willard 'Billie' Vernon, s kojom će se vjenčati 1922.
Pitter Patter nije postigao veći uspjeh, ali je bio dovoljno dobar da potraje 32 tjedna, a i omogućio je Cagneyju da se pridruži vodviljskim izvođačima. Cagney i Vernon odlazili su odvojeno na turneje s različitim glumačkim družinama, a ujedinili su se kao Vernon and Nye kako bi izveli jednostavne komične točke i glazbene brojeve. Nye je bila igra riječima izvedena iz posljednjeg sloga njegova prezimena. Jedna od družina kojoj se Cagney pridružio bila je Parker, Rand and Leach kad je Leach otišao. Leach je bio Archie Leach, koji se proslavio kao Cary Grant.
Nakon nekoliko godina turneja, izvedbi i pokušaja da zarade novca za življenje i preživljavanje, Cagney i Vernon su se 1924. preselili u Hawthorne u državi Kalifornija, djelomično stoga kako bi Cagney upoznao novu punicu koja se taman bila preselila ondje iz Chicaga i djelomično zato da pokuša proboj na film. Karte za vlak platio im je prijatelj, agent za odnose s tiskom Pitter Pattera koji je također bio očajan da se probije u glumi i smatrao kako je Hollywood pravo mjesto da se to učini. Nisu bili jako uspješni; Cagneyjev plesni studio imao je nekoliko klijenata te je zatvoren, a on i Vernon su obilazili studije, ali nisu naišli na zanimanje. Na kraju su posudili novac i vratili se natrag u New York i vodvilj u Chicagu i Milwaukeeju, iskusivši neuspjeh u pokušaju da zarade novac u kazalištu.
mini|desno|225px|Cagney i Gloria Stuart u Here Comes the Navy (1934.)
Cagney je 1925. osigurao svoju prvu značajniju ne-plesnu ulogu. Glumio je mladog grubijana u komadu u tri čina Maxwella Andersona, Outside Looking In, zarađujuću 200 dolara tjedno. Kako je još bio u Pitter Patter, Cagney nije vjerovao da će dobiti ulogu; bila je to drama, a ne vodvilj. Smatrao je kako je ulogu 'Little Reda' dobio samo jer je bio jedan od dvojice crvenokosih izvođača u New Yorku, a pretpostavio je da je dobio ulogu jer mu je kosa crvenija nego ona Alana Buncea. Bez obzira na to, komad je općenito, a pogotovo Cagney, zaradio pozitivne kritike: časopis Life je napisao: "G. Cagney, u ne tako spektakularnoj ulozi za razliku od svojih kolega glumaca, pet minuta šuti u sceni prividnog suđenja, što je nešto iz čega bi mnogi afirmirani glumci mogli izvući korist."
Nakon četveromjesečnog prikazivanja drame, Cagney se vratio u vodvilj u kojem se zadržao sljedeće dvije godine s različitim uspjehom, ali nakon Outside Looking In Cagneyjevi su mnogo lakše mogli plaćati svoje račune. Tijekom ovog razdoblja, Cagney je upoznao Georgea M. Cohana, kojeg je portretirati u Yankee Doodle Dandyju, iako zapravo nisu razmijenili ni riječi.
Cagney je u sezoni 1926.-'27. na West Endu osigurao glavnu ulogu u produkciji Broadwaya Georgea Abbotta. No, unatoč tome što Cagney to nije htio, vodeći ljudi produkcije inzistirali su da kopira broadwaysku izvedbu Leeja Tracyja. Dan prije nego što je predstava zaplovila prema Engleskoj, menadžment je odlučio da Cagneyja treba zamijeniti. Bio je to slijed nepovoljnih događaja za Cagneyja. Nakon logističkih poteškoća koje je to predstavljalo (njihova prtljaga zadržana je na brodu te su se morali odreći apartmana), umalo je napustio šou biznis. Prema Billienim riječima:
"Jimmy je rekao kako je sve gotovo. Odlučio je da će se baviti nečim drugim."
Cagneyjevi su ispoštovali ugovor s kazalištem: Billie je bila u zboru predstave, a uz pomoć Organizacije glumačke pravednosti, Cagney je prihvatio bio zamjenik za Tracyja u broadwaykom komadu, što im je omogućilo siguran prihod. Uz to je i osnovao plesnu školu za profesionalce kako bi usavršio njihove vještine. Zatim je prihvatio još jednu ulogu u predstavi Women Go On Forever, redatelja Johna Cromwella, koja je trajala četiri mjeseca. Pri kraju prikazivanja, Cagney je bio iscrpljen nakon što je i glumio i vodio plesnu školu.
Izgradio je reputaciju kao inovativan učitelj, pa kad je angažiran za glavnu ulogu u Grand Street Follies of 1928, postao je ujedno i koreograf, a predstava je popraćena hvalospjevima. Slijedila je Grand Street Follies of 1929.
Nakon toga je dobio ulogu u Veličanstvenoj Maggie Georgea Kellyja, komadu koji se nije svidio kritičarima, iako Cagneyjeva izvedba jest. Cagney je vidio ovu ulogu (i Women Go On Forever) kao značajnu zbog talenta koji ih je režirao, pa je saznao "čemu redatelj služi i što redatelj može napraviti. Bilo je redatelja koji su mogli glumiti sve uloge u predstavi bolje od glumaca kojima su one pripale."
Cagneyjeva kolegica u Veličanstvenoj Maggie bila je Joan Blondell, a dvojac se udružio ponovno nekoliko mjeseci kasnije u novom komadu Marie Baumer Penny Arcade, predstavi koja će promijeniti Cagneyjev život i osigurati mu lagodniji život.
Warner Bros. (1930. – 1935.)
Iako kritičari nisu imali osobito povoljno mišljenje o Penny Arcade, Cagney i Blondell su bili izrazito hvaljeni. Al Jolson, osjetivši potencijalni filmski uspjeh, otkupio je prava za 20 tisuća dolara i prodao komad Warner Brothersima uz klauzulu da će Cagney i Blondell biti angažirani za filmsku verziju koja će postati poznata pod nazivom Praznik griješnika, a objavljena je 1930. Cagney je dobivao honorar od 500 dolara tjedno na osnovu trotjednog ugovora. Njegov lik, Harry Delano, je grubijan koji postaje ubojica, ali zarađuje sućut zbog svojeg odgoja. Tako je Cagneyjeva prva filmska uloga navijestila kakve će mu uloge obilježiti kasniju karijeru, one koje izazivaju simpatije za negativca. Odmah je pokazao i tvrdoglavost koja će također karakterizirati njegovu filmsku karijeru, svađajući se s redateljem oko jedne rečenice:
"U predstavi je bila jedna rečenica gdje sam trebao plakati na majčinim grudima... Rečenica je bila, 'Ja sam tvoje dijete, zar ne?' Odbio sam. Adolfi je rekao, 'Reći ću Zanucku.' Rekao sam, 'Ne briga me što ćeš mu reći, neću izgovoriti tu rečenicu.' Izbacili su rečenicu."