Park skulptura Dubrova je park na području Grada Labina i Općine Sveta Nedelja u Istarskoj županiji u kojem su smještene skulpture proizašle iz rada Mediteranskog kiparskog simpozija.
Mediteranski kiparski simpozij Mediteranski kiparski simpozij (MKS) je likovna manifestacija osnovana 1969. godine na inicijativu labinskih slikara Josipa Diminića i Quintina Bassanija te kiparice Milene Lah iz Zagreba, a uz podršku Josipa Faragune, predsjednika tadašnje Općinske konferencije SSRNH Labin i predsjednika Katedre Čakavskog sabora »Labinska republika«. Prvi susret kipara (simpozij) održan je 1971. godine u čast 50. obljetnice Labinske republike. Za održavanje radnog dijela simpozija odabran je park Stancije Dubrova, a za smještaj skulptura pejzažna okolina Stancije površine oko 35 hektara.
Prvi sudionici bili su Milena Lah, Ivan Kožarić i Antonio Paradiso. Njihove skulpture Tri galeba, Isječak rijeke Seine i Zrno žita smještene su kao simbolički međaši tzv. Labinske republike. Tako je skulptura Tri galeba postavljena na simboličnoj granici prema Raši, skulptura Isječak rijeke Seine postavljena je između Stepčići i Vozilići, a skulptura Zrno žita postavljena je u samom parku.
Umjetnička skupina »Labinski atelieri« tim činom ulazi u avanturu oblikovanja prostora, te time trajno određuju budućnost Stancije Dubrova i njezinog okruženja. Danas je u prostoru postavljeno 69 od ukupno 83 nastale skulpture, podijeljeno »Bijelom cestom«, jedinstvenim etapnim umjetničkim projektom u mozaiku. Skulpture su postavljene i u Rapcu, Raši, Nedešćini, Kršanu i Pićnu, te Zagrebu, Vukovaru, Iloku i Kuni Pelješkoj.
Park skulptura Dubrova sintetizira prirodu i likovno stvaralaštvo kao jedinstveno umjetničko djelo te slovi za jedan od najpoznatijih parkova skulptura na otvorenom na području Republike Hrvatske.
Kronologija Kronologija postavljanja skulptura: 1970. Milena Lah: Tri galeba (Galebovi lete), Ivan Kožarić: Isječak rijeke Seine, Antonio Paradiso: Zrno žita 1971. Vanja Radauš: Glava, Josip Diminić: Dva tijela, Luciano Ceschia: Čempresi, Maria Biljan Bilger: Bitva, Momčilo Krković: Labinska Nika 1972. Vjenceslav Richter: Došljak, Milija Nešić: Upisi, Janez Lenassi: Jugo, Nicola Zamboni: Prihvat 1973. Branko Ružić: Tahijev križ, Robert Dubourg: Dijalog, Hiroshi Mikami: Hod Sunca 1974. Belizar Bahorić: Prodor kroz vrijeme, Bogdan Bogdanović: Adonis, Oto Logo: Totem 1975. Kosta Agneli–Radovani: Dunja, Ana Bešlić: Plod, Šime Vulas: Jedra 1976. Ante Jakić – Sony: Praotac, Petar Hadži Boškov: Slojevi, Nino Cassani: Kotač vremena 1977. Olga Jančić: Labinski sklop, Miroslav Šutej: Kompozicija, Joško Eterović: Kvadrat, Michael S. Prentice: Oblak 1978. Raoul Goldoni: U dosluhu, Vlasta Tihec–Zorko: Obuhvat, Lorenzo Frechilla Del Rey: Gradivna 1979. Zdenko Kolacio: Skulptura i prostor, Zlatko Zlatić: Kornjača, Ante Marinović: Sisato more 1982. Dušan Džamonja: 92/M, Mira Jurišić Krković: Forma, Zoran Bogdanović: Bez Naziva 1983. Marija Ujević-Galetović: Tron Ivana Kožarića, Tomislav Kauzlarić: Odavde do vječnosti i natrag, Zlatko Čular: Učka, Josef Wyss: Putanja Života 1984. Ratko Petrić: Dvije, Negovan Nemec: Kamenu u čast, Guerino Ruba: Torzo, Tomislav Kauzlarić: Dimnjak 1985. Mate Čvrljak: Odmor, Jozef Jankovič: Prodor, Ljubomir Denković: Trijada 1987. Milun Vidić: Bez naziva, Gualtiero Mocenni: L’arco di trionfo improbabile / Neizvediv slavoluk pobjede, Ljubomir de Karina: Veliki prodor I 1988. Želimir Janeš: Glagoljica, Galliano Zanco: Lanterna 1989. Petar Barišić: Drvo-ptica, Peruško Bogdanić: Keopsov san 1990. Jasna Bogdanović: Čekanje, Gail Morris: Torzo, Um Tai Jung: Slojevita 1991. Mladen Mikulin: Na klupi 1992. Ljubomir De Karina: Prodor Dubrova 1993. Slavomir Drinković: Između neba i zemlje, Zvonimir Kamenar: Kralj i Kraljica, Juraj Gavula: Grunt 1994. Vladimir Gašparić Gapa: Portal, Zoltan Pal: Fontana 1995. Josip Diminić: Put do oltara u prolazu, Jozef Janković: Raspelo 1996. Vasko Lipovac: Perle, Mustafa Skopljak: Vretenasta forma, Mate Čvrljak: Portal 1998. Đanino Božić: Veliki arhiv, Nane Zavagno: Obitelj 1999. Takahashi Kondo: Značenje nule 2000. Alfonso Berridi: Jedna noć u Labinu, Tomislav Vončina: Tri plus 2001. Joost Barbiers: Kuća Svjetla 2002. Alem Korkut: Karijatida, Gianpetro Carlesso: Sjećanje otoka 2003. Josip Diminić: Amfiteatar Dolac 2006. Neven Bilić: Prijeklop 2007. Petar Dolić: Vrata u bolju budućnost 2016. Božica Dea Matasić: Kula pogleda 2017. Ivan Fijolić: Replika 2020. Denis Krašković: Puž 2021. Emil Bobanović Ćolić: Dodir, Eros Čakić: Vrata nevere, Mirko Zrinšćak: Albona Fuga Jurin, Siniša Majkus: Dimnjak 2022. Marina Bauer: Gaia, Stefan Esterbauer: Karst
Bijela cesta Bijela cesta je prostorno umjetnički projekt. Radi se o šetnici - cesti, koja se nastavlja etapno, a svaku etapu osmišljava drugi autor. Prolazi središtem Parka skulptura. U tom projektu sudjelovalo je 16 autora čiji se radovi odmotavaju u hodu nekadašnjim putem od dvora obitelji Franković, preko njihovih pašnjaka do vinogorja, u 16 dionica dužine po 25 metara, a širine 4 metara. Od prve dionice cestovnog mozaika kiparice Dore Kovačević 1997. godine do Oranice Josipa Diminića 2011. Prve dionice ceste radili su suradnički tandemi (umjetnici i arhitekti) dok su kasnije etape radili umjetnici samostalno. Tehničku podršku pružali su majstori kamenoklesari i kamenoklesarske tvrtke. Bijela cesta nalazi se na mjestu nekadašnjeg puta koji je spajao stanciju obitelji Franković s njihovim vinogorjem. Na svakoj dionici Bijele ceste uklesani su podaci o autoru i godini nastanka.
Kronologija Bijele ceste: 1997. Dora Kovačević: Put 1998. Nikola Džaja: Tragovi – u potrazi za izgubljenim vremenom 1999. Ivan Briski: Bez naziva 2000. Quintino Bassani: Sjena čempresa 2001. Zdravko Milić: Tehnodrom, Peruško Bogdanić: Putovanje barbara 2002. Mojca Smerdu: Dio nas 2003. Dušan Džamonja: Dubrova ide dalje 2004. Edo Murtić: Krošnje Dubrove 2005. Julije Knifer: Meandar 2006. Ivan Kožarić: Andautonijska cesta 2007. Šime Perić: Ritam protoka 2008. Ante Rašić: U iščekivanju kiše 2009. Eugen Kokot: Dan i noć Bijele ceste 2010. Ivan Picelj: Bijela cesta u negativu 2011. Josip Diminić: Oranica
Amfiteatar Dolac Amfiteatar Dolac, jednostavno ali reprezentativno zdanje s počasnim mjestom u Parku, zamisao je Josipa Diminića. Nastalo je po uzoru na grčke amfiteatre. Prirodna udolina prefigurirana je i oblikovana u kružnu formu s ravnim podijem u sredini oko kojeg se stepenasto uzdiže gledalište sa sjedalima složenim od kamenih ploča. Njegova je gradnja započela 2001. godine, a trajala je sve do 2003. Tijekom izgradnje otkrivena je i stara vapnenica (japnenica) koja služi kao kulisa pri izvedbi programa, umjetničkih performansa, koncerata, predstava i raznih događanja za posjetitelje Parka.
Ostalo U Parku se održava disc golf turnir pod nazivom MASTERPIECE – Labin Disc Golf Challenge.https://radiolabin.hr/news_details.php?id=28167https://parkdubrova.eu/odrzano-prvo-izdanje-medunarodnog-disc-golf-turnira-masterpiece-u-parku-skulptura-dubrova/
Izvori
Kategorija:Parkovi u Hrvatskoj Kategorija:Istra Kategorija:Labin