mini|250px|desno|Znak Obreda Memfisa-Mizraima. Drevni i primitivni obred Memfisa-Mizraima (tali. Rito Antico e Primitivo di Memphis-Misraïm; engl. Ancient and Primitive Rite of Memphis-Misraïm) je obred u slobodnom zidarstvu koji povezuje ezoteričnu duhovnost s humanističkim idealima. Nastao je u Napulju u rujnu 1881. godine, spajanjem dvaju različitih sustava: Obreda Mizraima, utemeljenog u Veneciji krajem 18. stoljeća i donesenog u Francusku 1814. zahvaljujući braći Bédarride, te Obreda Memfisa, koji je 1838. osnovao Jean Étienne Marconis de Nègre. Zbog izražene uporabe hermetičke filozofije i simbolike drevnog Egipta u stupnjevima i ritualima, često se naziva i "egipatskim slobodnim zidarstvom".
Prvi veliki hijerofant ovog obreda bio je Giuseppe Garibaldi, vojni vođa talijanskog ujedinjenja. Pod vodstvom njegovih nasljednika, među kojima su John Yarker (1902. – 1913.) i Theodor Reuss (1913. – 1923.), obred se proširio i izvan Italije. Nakon Reussove smrti, središnje međunarodno upravljanje prestaje, no nacionalne organizacije nastavljaju samostalno djelovati, osobito u Francuskoj. Tamo su ga nastavili razvijati veliki majstori poput Jeana Bricauda, Constanta Chevillona i Roberta Ambelaina, koji je 1960. proveo značajnu reformu rituala.
Obred je poznat po bogatoj hijerarhiji koja je povijesno obuhvaćala od 90 do 99 stupnjeva, iako je većina tih stupnjeva počasna. U središtu njegova učenja stoje ezoterijsko proučavanje i društveni napredak – spaja duhovni razvoj kroz hermetička i kabalistička učenja s idealima humanosti. Unatoč brojnim raskolima i reorganizacijama, ovaj obred i danas djeluje kroz aktivne lože u više zemalja.
Priznavanje i status Obred Memfisa-Mizraima prisutan je diljem svijeta slobodnog zidarstva i prakticira se unutar različitih velikih loža koje pripadaju raznim tradicijama slobodnog zidarstva. Nekoliko regularnih velikih loža, uključujući Veliku ložu Hrvatske, koje priznaje Ujedinjena velika loža Engleske, uključuju ovaj obred u svoj rad. Inače, Ujedinjena velika loža Engleske ovaj obred smatra "nepravilnim". Aktivno se prakticira u ložama koje djeluju pod okriljem Velikog orijenta Francuske, kao i unutar drugih velikih loža koje imaju međusobno priznanje s francuskim velikim orijentom. Osim toga, brojne članice organizacije CLIPSAS-a prihvatile su ovaj obred kao dio svoje prakse.
Njegova se primjena proteže i izvan ovih većih slobodnozidarskih grana, uključujući mnoge neovisne velike lože diljem svijeta, što potvrđuje njegovu široku prisutnost i prihvaćenost kako u tradicionalnim, tako i u liberalnim granama slobodnog zidarstva.
Povijest Podrijetlo i filozofske osnove Egipatski slobodnozidarski obredi, s tradicijom dugom više od 200 godina, tvrde da potječu od Primitivnog obreda (Primitive Rite) koji se navodno prakticirao u Parizu 1721. godine, iako ta poveznica nikada nije povijesno potvrđena. Također se pozivaju na nasljeđe Primitivnog obreda Filadelfijaca (Primitive Rite of the Philadelphians), utemeljenog u Narbonneu 1779. godine. Povijesna složenost ovih obreda proizlazi iz njihovih specifičnih obilježja: slobodnozidarska legitimnost prenosila se uglavnom putem "povelja" vođa, koji su se do 1998. birali doživotno, a zbog manjinske pozicije u odnosu na globalno slobodno zidarstvo, postoje znatno oskudniji zapisi o njihovom djelovanju u usporedbi s drugim tradicijama slobodnog zidarstva.
U Italiji, egipatsko slobodno zidarstvo, osobito u svojoj strukturi viših stupnjeva poznatih kao Arcana Arcanorum, crpi jedno od svojih ključnih izvorišta iz Ozirijanskog egipatskog reda (tali. Ordine Osirideo Egizio), koji je bio aktivan u Napulju još od 18. stoljeća. Taj je Red, prenoseći hermetičko, alkemijsko i teurgijsko znanje, snažno utjecao na oblikovanje ovog obreda, utkavši u njega elemente egipatske i pitagorejske tradicije.
Rani ezoterijski utjecaji thumb|upright|General Bonaparte i njegov stožer u Egiptu, slika Jeana-Léona Gérômea iz 1867. godine. Upravo nakon Egipatske kampanje došlo je do najsnažnijeg razvoja egiptomanije u slobodnom zidarstvu. U Francuskoj krajem 18. stoljeća pojavilo se više inicijatskih obreda i redova koji su tvrdili da potječu iz drevnih, nemasonskih mističnih tradicija. Godine 1767. pojavljuju se Afrički arhitekti, zatim Primitivni obred Filadelfijaca 1780., Obred savršenih egipatskih inicijanata 1785., Sveti red Sofisijanaca (Ordre Sacré des Sophisiens) 1801. te Prijatelji pustinje 1806. godine. Te su organizacije crpile nadahnuće iz onoga što su nazivale "egipatskom tradicijom", stvarajući sintezu različitih tadašnjih interpretacija drevne mudrosti.
Intelektualne temelje tih obreda činila su neka od najutjecajnijih djela tog doba, među kojima su: Sethosov život (1731.) francuskog svećenika Jeana Terrassona, Oedipus aegyptiacus (1652.) Athanasiusa Kirchera te Primitivni svijet (1773.) Antoinea Courta de Gébelina. Ove su misli bile dodatno obogaćene utjecajima judeokršćanske kabale, neoplatonskog hermetizma te raznih ezoterijskih i viteških tradicija.
Obred Mizraima
Prva dokumentirana loža Obreda Mizraima u Francuskoj osnovana je u Parizu između 1814. i 1815. godine, pod vodstvom braće Bédarride – Marca, Michela i Josepha – koji su bili časnici srednjeg ranga u Napoleonovoj talijanskoj vojsci. Obred su donijeli iz Napulja, čime su postavili temelje važnog poglavlja francuskog slobodnog zidarstva. Povijesna istraživanja upućuju na to da obred potječe iz Mletačke Republike, vjerojatno temeljem povelje koju je izdao Giuseppe Balsamo, poznatiji kao Cagliostro, prije nego što se proširio kroz francusko-talijanske lože u Kraljevini Napulj. Sustav i povelje braće Bédarride dobile su potporu istaknutih slobodnih zidara, uključujući Thoryja i grofa Murairea, koji su ih povezali sa slobodnim zidarima Škotskog obreda. Nakon pada Carstva, braća su se zbog financijskih poteškoća odlučila komercijalizirati obred, što je izazvalo nezadovoljstvo među članovima. Dio slobodnih zidara povukao se i bezuspješno pokušao pristupiti "velikom konzistoriju" Velikog orijenta Francuske 1816. godine. Obred se suočio s ozbiljnim problemima 1822. kada su ga vlasti Restauracije zabranile jer je služio kao paravan za liberalne i republikanske političke krugove. Zatvoreno je desetak loža, a veliki dio arhiva je zaplijenjen – dio tih dokumenata i danas se čuva u Francuskom nacionalnom arhivu. Iako je tijekom Srpanjske monarhije 1831. obredu ponovno dopušteno djelovanje, samo su četiri pariške lože uspjele obnoviti svoj rad.
Obred Memfisa
Jean Étienne Marconis de Nègre (1795. – 1868.) osnovao je Obred Memfisa neposredno prije 1838. godine, nakon što je bio isključen iz Obreda Mizraima. Kao veliki meštar i veliki hijerofant svog novog reda, Marconis je razvio sustav koji, iako nikada nije obuhvaćao više od pet ili šest loža u 19. stoljeću u Francuskoj, uspješno se proširio u Sjedinjene Američke Države, Rumunjsku i Egipat. Obred se našao na udaru 1841. godine, kada su ga braća Bédarride prijavila vlastima, optuživši ga za republikanske sklonosti, što je rezultiralo njegovom zabranom u Francuskoj. Godine 1862., kao odgovor na poziv maršala Bernarda Pierrea Magnana za jedinstvom francuskog slobodnog zidarstva, Marconis je pokrenuo pregovore o ujedinjenju svog obreda s Velikim orijentom Francuske. Ovo ujedinjenje imalo je dalekosežne posljedice za daljnji razvoj obreda i njegovu međunarodnu ekspanziju.
Ujedinjenje pod Garibaldijem Veliki kolegij obreda Velikog orijenta Francuske, postavši čuvar Obreda Memfisa, službeno je priznao Suvereno svetište Memfisa u Sjedinjenim Američkim Državama (Sovereign Sanctuary of Memphis in the United States). Pod vodstvom velikog majstora Harryja J. Seymoura, to je tijelo osnovalo brojne lože, kako u SAD-u tako i u inozemstvu, uključujući i Suvereno svetište za Veliku Britaniju i Irsku (Sovereign Sanctuary for Great Britain and Ireland) pod vodstvom Johna Yarkera. Presudni trenutak dogodio se 1881. godine, kada je Yarker razmijenio povelje s Reformiranim obredom Mizraima koji je vodio Giambattista Pessina, a pod pokroviteljstvom Giuseppea Garibaldija, koji je tada postao veliki hijerofant ujedinjenih obreda Memfisa i Mizraima. Nakon Garibaldijeve smrti, Yarker je preuzeo vodstvo nad tim objedinjenim obredom.
Oba obreda objedinjena su u jedinstveno tijelo pod nazivom Orijentalni masonski red Drevnog i primitivnog obreda Memfisa i Mizraima (Oriental Masonic Order of the Ancient and Primitive Rite Of Memphis and Misraïm). Uz postojećih 95 stupnjeva, dodana su još dva stupnja administrativnog karaktera – 96. i 97. stupanj. Devedeset i šesti stupanj namijenjen je suverenim velikim meštrima i velikim zapovjednicima nacionalnih obedijencija. Riječ je o časti ad vitam (doživotnoj), koja se nasljeđuje putem svečane investiture. Devedeset i sedmi stupanj pripada isključivo suverenom velikom meštru, velikom zapovjedniku i velikom općem hijerofantu – uzvišenom učitelju svjetlosti. Ovaj stupanj predstavlja prerogativ Egipatskog svećeničkog magistrata, također se dodjeljuje ad vitam i prenosi se na nasljednika isključivo putem prava investiture.
Razdoblje Papusa i početak 20. stoljeća U Francuskoj se krajem 19. i početkom 20. stoljeća kao istaknuta ličnost ezoterijskog slobodnog zidarstva pojavio Gérard Encausse, poznatiji pod imenom Papus. Kao osnivač Martinističkog reda i oštar protivnik Velikog orijenta Francuske, Papus je nastojao obnoviti i unaprijediti ezoterijsku slobodnozidarsku tradiciju. Nakon neuspjelih pokušaja da se pridruži Velikoj loži Mizraima i Velikoj loži Francuske, Papus je od Johna Yarkera dobio povelju za osnivanje jedne švedenborške lože. Njegov utjecaj znatno je porastao 1906. godine, kada mu je Yarker dopustio osnivanje Velike lože, a 1908. mu je Theodor Reuss dao odobrenje za utemeljenje Lože "Humanidad", koja je ubrzo postala jezgra Drevnog i primitivnog orijentalnog obreda Memfisa-Mizraima u Francuskoj.
Nakon Papusove smrti, obred su kroz prvo polovicu 20. stoljeća vodile brojne značajne osobe. Teder (Charles Détré) bio je veliki meštar od 1916. do 1918., nakon čega je tu dužnost preuzeo Jean Bricaud i obnašao je do 1934. Slijedio ga je Constant Chevillon, koji je predvodio obred sve do svoje tragične smrti – ubijen je od strane francuske milicije (fran. la Milice) 1944. godine. Nakon njega, red je od 1945. do 1960. vodio Henri-Charles Dupont.
Razdoblje Roberta Ambelaina thumb|right|180px|Robert Ambelain proveo je sveobuhvatnu reformu rituala. Značajna preobrazba obreda dogodila se pod vodstvom Roberta Ambelaina, koji je preuzeo upravljanje 1960. godine. Ambelain je proveo sveobuhvatnu reformu rituala i preimenovao svoju obedijenciju u Veliku ložu Francuske Drevnog i primitivnog obreda Memfisa-Mizraima (fran. Grande Loge française du Rite ancien et primitif de Memphis-Misraïm). Njegov mandat obilježio je razdoblje intenzivnog razvoja i sustavne organizacije obrednih praksi. Godine 1985. Ambelain je prenio vodstvo na Gérarda Kloppela, čime je započelo novo poglavlje u povijesti ovoga obreda.
Raskol iz 1998. i suvremeni razvoj Proces raspada Velike lože Francuske Drevnog i primitivnog obreda Memfisa-Mizraima započeo je 1995. godine. Do fragmentacije su doveli brojni ključni prijepori, uključujući rasprave o uključivanju žena u lože, neovisnosti loža prvih triju stupnjeva u odnosu na više stupnjeve, doživotnim imenovanjima vođa te o razlici između pojmova "obred" i "velika loža". Ti su se sukobi zaoštrili 1997. osnivanjem mješovitog egipatskog "puta", što je izazvalo ozbiljnu krizu.
Konačan raskol dogodio se 24. siječnja 1998., kada se velika loža podijelila u dvije grane. Jednu je frakciju predvodio Georges Claude Vieilledent, koja je osnovala Veliku simboličku ložu Francuske, dok je druga ostala vjerna Gérardu Klopplelu, nastavljajući djelovanje pod nazivom Velika francuska muška loža Memfisa-Mizraïma (Grande Loge française masculine de Memphis Misraïm).